Ove godine ste odlučili čitati više? Donosimo prijedloge Iline Cenov s kojima možete krenuti

Svaki pasionirani čitatelj ima top 5 knjiga koje su za njega obavezno štivo, ali se moj top 5 oteo kontroli u dva smjera: prvo – za pojedine se autore nisam mogla odlučiti za samo jedno djelo koje bih preporučila, a drugo – previše je tu predragih mi knjiga, i nije moguće izdvojiti samo pet. Ni deset.

Listu otvara naš velikan Meša Selimović, jer je to davno bila ljubav na prvo čitanje (dosad je čitanja Derviša bilo komada 4), ali ostali autori/djela nisu poredani prema tome koje mi je najbolje, jer toga jednostavno nema – kao da roditelja pitaš koje mu je dijete najdraže…

Meša Selimović: Derviš i smrt

Derviš i smrt je očaravajuć, orijentalnim motivima prožet visokofilozofski, poetični i duhovni tekst pisca u naponu snage i spisateljske umješnosti. Kroz priču o dervišu Ahmedu Nurudinu, koji pokušava obraniti i spasiti brata optuženog za zločin koji nije počinio, autor progovara o životu, o istini i laži, ljubavi i mržnji, izdaji i žrtvi. Pletući priču o sudbini malog čovjeka u velikoj, totalitarnoj ideologiji (u romanu je to doba turske okupacije Bosne). On je itekako aktualan i danas, sposoban da se preslika u bilo koje mjesto i vrijeme, savršeno kompetentan da nas, svojom mudrošću i rečenicama od kojih zastaje dah, koječemu pouči.

Zašto ga toliko volim i svako malo čitam? Valjda je to ljubav. A kako bi to Meša rekao: Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati i tražiti joj razlog.

Michael Ondaatje: Divisadero

Divisadero sam upravo pročitala šesti put, i uopće ne znam što me to njemu toliko goni: leži li razlog u neopisivoj fragmentarnosti, izlomljenosti i radnje, i likova, iznimnoj originalnosti, domišljatim epizodama, rečenicama od kojih svako malo zamrem od ljepote (sjajan prijevod Dragana Koruge)? Eto, nemam pojma. Ali svako novo čitanje otkrije mi dodatni sloj, nešto što prije nisam uočila, ovaj roman ulazi u mene, zasijeca se negdje duboko, moji likovi su još više moji, i još me više duša boli od njihovih sudbina, zapljuskuje me suosjećanje, tuga, ljutnja…

Inače, s Ondaatjeom ne možete puno pogriješiti, on je autor i Engleskog pacijenta, za kojeg je dobio Bookera, i po kojem je snimljen istoimeni film.

Semezdin Mehmedović: Ruski kompjuter/ Autoportret s torbom / Me’Med, Crvena bandana i pahuljica / Ovo vrijeme sada…

Evo, ne mogu se odlučiti za samo jednu knjigu, kad su mi sve drage. Mehmedinović, suvremeni, domaći pisac i pjesnik (BiH, doduše, ali napominjem kako su meni svi pisci regije – domaći) stvara neponovljivo atmosferične crtice, eseje, memoarske zapise, sjećanja, pa čak i crteže, u žanrovski neodredivim djelima. On otvara i stvara fluidnu matricu jednog života, premošćuje kontinente, desetljeća, rat, poraće, mir, zapravo, uvijek sam Život, svakodnevicu, te sitnice koje bi kod manje perceptivnog čovjeka prošle ispod radara. Ali, ne i kod Semezdina – kroz iskren, topao, poetičan, melankoličan, bolan izričaj daruje nam male bisere, kojima se uvijek rado vraćam, i koji me uvijek potaknu da svijet oko sebe promatram nekim drugim očima…

Darko Cvijetić: Schildlerov lift/ Što na podu spavaš

Opet jedan domaći (ok, BiH) pisac, ali i pjesnik, redatelj, dramaturg, glumac, Darko Cvijetić, i opet ne mogu izdvojiti samo jednu, a istinu govoreći, i moraju se čitati u tandemu. Romani smješteni u predratno, ratno i poratno razdoblje Prijedora, malešni brojem stranica, ali pregolemi u svojoj poruci – u ratu su svi žrtve. I ne, nije ovo samo još tamo neka proza o nekom tamo ratu. Ovo su maestralni, filigranskim, poetskim rečenicama ispisani kaleidoskopi ljudskih boli i sudbina, koji upozoravaju i vrište kako su u ratu svi žrtve. Darko je izvukao sukus ljudske tragedije uzrokovane ratom, bez prozivanja, bez osude, bez onog prokletog „mi i oni“, katarzično, ljekovito – da se više nikad ne ponovi. A sudeći po nacionalizmu, i ostalim glupim izmkama, gradivo nam valja uporno ponavljati.

Preporučujem i predstavu u Gavelli (u koprodukciji Novosadskog dramskog pozorišta, i Sarajevskog narodnog pozorišta) Što na podu spavaš, jer je to jedna od najboljih predstava koje sam gledala u životu.

Đuro Sudeta: Mor

A sada jedan klasik domaće književnosti – prerano, od tuberkuloze preminuli pjesnik i prozaist Đuro Sudeta (1903.-1927.) Bojim se da nema broja mom čitanju ove kratke, fantastične pripovijesti o nedozvoljenoj ljubavi Šu, vlastelinske kćeri, i Mora, sina upravitelja imanja. Ostala nam je sačuvana samo zbog umješnosti pjesnikova brata – naime, sam je Sudeta nemilosrdno palio ono što bi napisao.

S odmakom od stotinjak godina sama fabula bi nam se mogla činiti ponešto banalnom, i upravo tu nastupa Đurina riznica prekrasnih, poetičnih rečenica, čime Mor, iako na trenutke pomalo kaotičan, nesumnjivo predstavlja djelo neupitne književne vrijednosti. I nakon ponovnog i ponovnog čitanja ove pripovijetke, i dalje me svaki put duboko gane, iako ju već gotovo znam napamet. Sad sam već naučila i čitati između redova, gdje se tiho i nenametljivo skriva sam Sudetin duh. Svakim novim čitanjem, u meni je sve snažniji dojam da sam tog prerano umrlog čovjeka na trenutak oživjela. Ovaj izniman pisac i pjesnik čeka i vas tamo negdje, u kraju “iza ponoćnih horizonata gdje tinjaju zvijezde i otajni se glasovi prepleću sa snom…”.

Amos Oz: Priča o ljubavi i tmini

Priča o ljubavi i tmini izraelskog pisca Amosa Oza (1939.-2018.) jedna je od „onih“ knjiga, odnosno – obavezna literatura. Ovo je njegov, po mnogima, najljepši roman, gusta i intimistička autobiografska priča o odrastanju i životu u turbulentnim vremenima kojima je pisac svjedočio (još od prvih ratova između Izraelaca i Palestinaca). Kao svojevrsna početna točka majčino je samoubojstvo, koje je zauvijek obilježilo malog Amosa, ali kroz mozaik piščevog odrastanja i obiteljske povijesti (uz poseban naglasak na obrazovanje) dao nam je izuzetan prikaz i povijesti jednog naroda.

U kontekstu užasa koji se trenutno odvijaju u Gazi, moram napomenuti kako se Amos Oz čitavog svog života zalagao za miran suživot dvaju naroda, koji, evo nažalost, ipak nije doživio.

Gabriel García Márquez: Živjeti da bi se pripovjedalo

García Márquez svojim nas je djelima (od kojih posebno iskaču Sto godina samoće i Doba kolere) uveo u nezaboravan svijet Južne Amerike, koja se u njegovim pričama činila kao neko mitsko mjesto, toliko drugačije od našeg sivog i (pre)običnog svijeta. U njegovim je pričama sve prštalo od čudnovatih događaja, duhova i predosjećaja, konja koji žive sto godina, liječnika što uskrisuju mrtvace, strastvenih ljubavnika, letećih tepiha, izvanbračne djece, kurvi i časnih sestara, svodnika i svećenika, luđaka i genijalaca…

E sad – za one koji su ga temeljito iščitali – pročitajte njegovu autobiografiju Živjeti da bi se pripovijedalo, gdje on na 378 gusto pisanih stranica opisuje svoje djetinjstvo i mladost, zapravo prvih dvadesetak godina svoga života. Prvih osam godina života živio je s djedom i bakom po majci. Osebujni djed pukovnik i praznovjerna baka, udubljena u sudbinske znakove, poruke i duhove, ostavili su dubok trag na dječaku, a što je obojilo i svekoliko njegovo pisanje.

Baka i djed, stogodišnje tetke u crnini, majka koja drži sve konce mnogobrojne obitelji u svojim rukama, sestra koja jede zemlju, rođakinja koja neobjašnjivo umire od čini i uroka, prijatelji književnici, novinari, potomci cirkuskih bacača noževa, djedova i očeva izvanbračna djeca, i još mnogo toga otkriva se na stranicama sjajne autobiografije velikog pisca. Čak je i taj mitski Macondo bio zapravo ime plantaže banana, pored koje je često prolazio s djedom, čudeći se “pjesničkom odjeku” toga imena.

Sve ono o čemu je García Márquez tolike godine pisao, sve ono čemu smo se mi čudili i što smo tako prepametno nazivali magijskim realizmom, bila je zapravo – gola istina, a upravo nam  Živjeti da bi se pripovijedalo postaje ključ za potpuno razumijevanje književnog opusa ovog velikog pisca.

Marguerite Duras: Tarkvinijski konjići, Moderato cantabile, Ljubavnik, Brana na pacifiku/ Mornar s Glibraltara

Marguerite Duras jedna je od najpoznatijih francuskih autorica, iza koje su ostali brojni romani, drame, eseji, scenariji, filmovi, ali i nevjerojatna biografija. Od rođenja 1914. u nekadašnjoj Indokini, danas Vijetnamu, dolaska u Francusku sa 17 godina, članstva u francuskoj Komunističkoj partiji, aktivnosti u Pokretu otpora, pa do neprestane borbe s alkoholizmom i na kraju smrti od raka u 81. godini, Duras je bez ikakve sumnje jedna od najinteresantnijih književnih pojava prošlog stoljeća.

Uroniti u njezin opus znači uroniti u ljepljivu i gustu vrelinu ljeta, u kojem se čuju zrikavci, a obzor podrhtava od paklene vrućine. Volim te njezine izgubljene, supijane likove, koji vode naizgled besmislene dijaloge. Volim što nema nekog jasnog početka niti kraja. Volim što su svi u potrazi, za boljim životom, za srećom, za ljubavlju, za zaboravom… Volim te “velike razlike između onoga izrečenoga i onoga neizrečenoga”, tu, toliko dominantnu, atmosferičnost… Volim eksperimentalnost njezine proze, koja je, što je vrijeme više prolazilo, bivala sve više izražena. Duras je u svojim neobičnim djelima čitateljima ostavila prostor da lutaju, da se gube u poetičnosti njezinih rečenica, da u njima vole, plaču, smiju se, žive…Možemo li tražiti više?

Željko Malnar i Borna Bebek: U potrazi za staklenim gradom

 Jedan kultni putopis, na kojem su odrastale generacije: U potrazi sa staklenim gradom. Neprežaljeni Malnar, i njegov kolega Bebek, vode nas od Zagreba, preko Beograda, Grčke, Turske, Irana, morem do Bornea i Solomonskih otoka, Tajlanda, Burme, vlakom preko Indije, Pakistana, Afganistana, da bismo putešestviju završili na Tibetu. Ali, ako ste i pomislili da bi ovo bio neki tamo turistički putopis, grdno biste se prevarili. Malnar i Bebek su sredinom osamdesetih proputovali brojne dijelove svijeta, istražujući ono neistraženo (možda i neistraživo), i njihovo je putovanje toliko različito od današnjih turističkih tura, da smo, u usporedbi s njima, mi koji se kesimo sa stotinama drugih turista na istim mjestima, pravi (turistički) diletanti.

Nevjerojatna potraga preko pola svijeta za cilj ima taj mitski Stakleni grad. Ali, zapravo nije niti važno jesu li ga našli i postoji li uopće. Putovanje je samo sebi svrha i cilj.

Opisujući neka plemena i običaje, Malnar se pribojavao kako bi to sve moglo nestati u 21. stoljeću, a s vremenskim odmakom od skoro četrdeset godina od prvog izlaska ovog putopisa, primjećujem kako je bio u pravu. Nestao je čitav Svijet, koji su opisivali ovi „moreplovci svjetskih cesta“. Sve nam je dostupno, sve možemo izguglati, svugdje stići, malo je autentičnosti, a i sami smo sve manje autentični.

Pa ukoliko želite uroniti u nešto nesvakidašnje, nešto što nažalost više nigdje ne možete sresti, osim na stranicama ove potrage, ovaj će putopis biti prava literatura…

Art Spiegelman: Maus

Na samom kraju – jedan strip, i to ne bilo kakav, već strip ovjenčan Pulitzerom. Ovo je predivna, potresna, šokantna i slojevita priča o holokaustu, kojeg je, nekim čudom, preživio autorov otac. Ako biste pomislili da je o Holokaustu već sve rečeno, razmislite ponovno, jer Maus, sa svojim izuzetno maštovitim, i ujedno posve rudimentarnim crtežom, prenosi toliko razarajućih emocija, da to ne možeš vjerovati. On o tragičnoj temi priča na posve različit, inovativan i nesvakidašnji način…

Osobno, smatram da bi ovaj strip trebao ući u srednjoškolsku lektiru, jer bi kroz pristupačnu formu adolescentima u formativnim godinama nepogrešivo poslao svoju važnu poruku…

Foto: Pexels