Ilina Cenov: ‘Knjiga ‘Nebeska tijela’ odvest će vas na egzotično putovanje kroz priču o tri sestre’
Knjige su za mene neprocjenjive, na toliko razina, da bih to mogla nabrajati na više stranica. Ali, u ovogodišnjoj, krajnje neobičnoj situaciji, kada nam najviše nedostaju druženja i putovanja, one su mi postale i supstitut za navedeno… I to prilično uspješan, pogotovo za ovo drugo. Naime, ove sam se godine naputovala oko svijeta, možda kao nikad do sada, jer u nemogućnosti da to činim doslovno, dopustila sam da me knjige povedu dalje nego ikad prije…
Upravo zato, jedan pogled na živopisnu naslovnicu romana suvremene omanske spisateljice Jokhe al-Harthi (rođ. 1978.), Nebeska tijela, bio je dovoljan da zaključim kako će to biti jedno divno putovanje. A kad sam ugledala i napomenu kako je al-Harthi dobitnica nagrade Man Booker International za ovo djelo, za 2019., godinu, sumnji više nije bilo.
I bila sam u pravu.
Nebeska tijela priča priču o tri sestre, Mayyi, Asmi i Khawli, negdje na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća, u jednom omanskom selu. Započinjemo Mayyom, koja nam se otkriva kao zaljubljena žena, koja moli Alaha milostivog za samo jedan pogled na muškarca, za kojeg do kraja nismo saznali tko je. Međutim, Mayyine molbe nisu uslišane, već se pod pritiskom obitelji, udaje za Abdallaha, sina bogatog i prosperitetnog trgovca. Jer je to red. I jer će to koristiti svima. Asma se udaje za Khalida, egocentričnog slikara, koji smatra kako idealna žena treba neprimjetno kružiti oko njegove (izuzetne, nenadmašne, neprikosnovene) orbite. Khawla redom odbija sve prosce, dok čeka da se iz Kanade, gdje je otišao na studij, vrati njena ljubav iz djetinjstva, Nasir, koji ubrzo uspostavlja neobičan hibrid braka: naime, dolazi povremeno u Oman, da bi Khawli posijao još jedno dijete, dok istovremeno u Kanadi neometano živi s djevojkom…
Tri sestre i presjek čitavog stoljeća Omana
Ovako površno opisana radnja (bolje rečeno, naznaka radnje) dala bi naslutiti da su Nebeska tijela patetičan, kvazi-ljubavni (ili, pomoz’ Bog – pravi ljubavni roman), međutim, to naravno i nasreću nije tako. Al-Harthi je majstorski, i vrlo pomno složila kompleksnu priču, u čijem se središtu nalaze tri sestre, ali koja daje presjek kroz čitavo stoljeće Omana. Pripovjedni tokovi – čas u prvom licu (Abdallahova promišljanja), a čas kroz sveznajućeg pripovjedača, vode nas kroz različite aspekte priče, gdje se svako poglavlje prezentira iz vizure drugog lika, pa tako kroz nekoliko generacija.
Ne može nam ne upasti u oči da se ovdje preispituje položaj žene. Patrijarhat, dominantni i sveprisutni, a posebno kroz to što jedini u prvom licu priča muškarac, Abdallah, mogao bi naslutiti da će sunce, glavno nebesko tijelo, biti muškarac, a da će žene samo kružiti oko orbite muškarca (patrijarhata). Međutim, tu je al-Harthi dodala svojevrsni zaokret. Naime, Abdallah je nesiguran, opterećen očajničkom željom i potrebom da se svidi ocu tiraninu, što ga čini u potpunosti dezorijentiranim i zbunjenim, a znamo svi da sunce ne smije biti dezorijentirano. Njegova priča u prvom licu je kaotična, on vidi duh svojega oca, a u svoju muškost je apsolutno nesiguran. S druge strane, o svim ženama u poglavljima pripovijeda se u trećem licu, ali toliko perceptivno i duboko, da se treće lice i sveznajući pripovjedač izgube, dajući zasluženo mjesto dominantnoj ženi. I te žene, iako ne nužno u položaju da su sretne (štoviše, sva tri braka naših sestara nesretna su na svoj način, da parafraziram Tolstoja), su stamene. Tvrde. Čvrste. Ne posustaju. One zapravo postaju svojevrsna sunca, u nezavidnim, čak često i prilično tragičnim, životnim situacijama.
Turbulente zavrzlame, odnosi i običaji
Nebeska tijela nas vode u mistični Omanom, državu o kojoj sam do ovoga romana znala malo ili ništa (geografski položaj i nafta je po prilici to malo i ništa). Prolazimo kroz dvadeseto, prilično turbulentno stoljeće. Pa ćemo tako proći kroz običaje, plemenske ratove, trgovinu robljem, položaj žena, obiteljske odnose i tajne, majčinstvo, praznovjerja, zabrane, naredbe, sve ono što se mora, i ono što se nikako ne smije, pa tako do novog milenija, u kojem i nadalje, prilično disharmonično, egzistiraju vjera i običaji, s modernim stremljenjima, željama i tekovinama. Promjena društva nije gotova, jer panta rei i jedino mijena stalna jest, i nadalje će se sudarati oprečni svjetovi… „U ovoj državi sve se mijenja vrtoglavom brzinom.“
Jokha al-Harthi je pravo je literarno otkriće, jer ne samo da nas je upoznala s mirisima, okusima, pijeskom, običajima i mijenama Omana i njegovim ljudima, već nam je pružila i pravi literarni užitak. Svojim kompleksnim, nelinearnim i eliptičnim stilom pisanja, u kojem nam se dozirano otkrivaju obiteljske tajne, ali i prekrasnim, poetičnim izričajem, postigla je impresivan balans kvalitete literature, s jedne strane, i zanimljive priče, s druge… Stoga, u ovom hladnom prosincu, predlažem daleko, egzotično, očaravajuće i magično putovanje u tople, vruće, pjeskovite krajeve…
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Hena com, Ilina Cenov
