Dugo sam razmišljala što napisati o romanu „Bjeguni“ poljske spisateljice, dobitnice Nobelove nagrade za književnost, te dobitnice Man Booker International nagrade, Olge Tokarczuk. Zapravo, možda je najbolje da odmah udarim „u sridu“ i pozabavim se samim naslovom, jer odatle se ovo djelo grana u svim smjerovima.
Bjeguni su bili sekta, koju je krajem 18. stoljeća osnovao Eufemije, a ideja sekte je bila da je „svijet pao ravno u naručaj antikrista“, i da je zapravo konvencionalni, katalogizirani svijet s adresom i institucijom bilo koje vrste, „sve što je uhvaćeno u rubrike, upisano u registre, numerirano, evidentirano“ u svojoj biti „na usluzi Antikristu“. Koji je lijek: kretanje, konstantno putovanje koje je samo sebi svrha i cilj, i spasenje i blagoslov. „Kreći se, kreći. Blagoslovljen onaj koji ide.“
I zapravo, ideja kretanja okosnica je ovog sjajnog romana, koji se zapravo i ne bi mogao strogo katalogizirati romanom (ah, vidjeli smo da je katalogizacija djelo Antikrista, pa i nećemo to činiti), jer se sastoji od mnoštva crtica, kratkih priča, eseja, pisama, razmišljanja jedne načitane, izuzetno obrazovane spisateljice, za koju mirne duše možemo reći da je erudit u pravom smislu riječi.
Samo da je kretanja, bijega, slobode
E, sad, gdje se to valja kretati? I gdje se to kretala Tokarczuk, pišući „Bjegune“? A posvuda. Pa tako recimo, pratimo izuzetno zanimljivu priču o Kunickome, poljskom turistu, kojem se na Visu ženi i djetetu gubi svaki trag, pa on kreće u mahnitu potragu. Ili, recimo, pratimo Anušku, koja se jednog dana jednostavno ne vrati svojoj kući, mužu i bolesnom sinu, već odluči danima putovati. Gdje? Kružiti moskovskom podzemnom željeznicom s jednog kraja na drugi, spavati na opskurnim mjestima za beskućnike, smrdjeti. Nema veze. Samo da je kretanja, bijega, slobode… Zatim, sama neimenovana pripovjedačica romana, čiji se život sastoji od kretanja, putovanja, aerodroma, stranaca koje tamo susreće, ali koja ne posjećuje razvikane turističke atrakcije, već neobična, bizarna mjesta, poput muzeja anatomije, koji skrivaju (ili otkrivaju) staklenke ljudskih organa u formaldehidu ili tako nekom konzervansu. Ili, zadivljujuća priča o Chopinovoj sestri, Ludwiki, koja putuje kroz Europu, kako bi balzamirano skladateljevo srce pokopala u njegovoj rodnoj Poljskoj…
Što je kretanje? Pa naravno, doslovno kretanje, hodanje, trčanje, putovanje, odlasci i dolasci. Nesumnjivo. Ali, kretanje, putovanje, odlasci i dolasci zapravo su simbol slobode. Slobodni smo kad idemo nekuda. Naprijed. Negdje. Svejedno gdje, glavno da bježimo od Antikrista. S time, da se razumijemo, ne bježimo od doslovnog Antikrista, ali bježimo od zatucanosti, zalijepljenosti za svakodnevicu, za predrasude, bježimo od ukočenosti, od statičnosti, od dosade, od toga da ne napredujemo. Naša stvarna putovanja su izuzetno važna, jer nam se, jasna stvar, šire obzori, to je nešto što svi znamo. Dozvoljavamo da nam nešto novo, nepoznato, „tuđe“ uđe u naš poznati svijet i na neki ga način izmijeni. Ali, putovanja su i ona figurativna, ono što nas tjera naprijed, u smislu da tražimo, propitkujemo, učimo, saznajemo, mijenjamo se, postajemo bolji, jači, pametniji, iskusniji… A sve se to događa kad se krećemo: ne nužno koracima naših laganih nogu, nego kretanjem u našim glavama, koje su (pre)često tako skučene, ograničene, malene, zatvorene i ograđene nevidljivim bodljikavim žicama… „Jer ni po čemu nismo toliko ljudski koliko po tome da svatko od nas posjeduje onu neponovljivu, iznimnu povijest, da se krećemo u vremenu ostavljajući tragove za sobom.“
Spisateljica iznenađuje, oduševljava, tjera na razmišljanje
Činjenica da je Olga Tokarczuk dobila Nobela za književnost uopće ne čudi, jer to kako ona plete svoje priče, jest upravo briljantno. Njezine rečenice se uvlače pod kožu, ona piše suvereno, samouvjereno, znalački, pokrivajući čitav sijaset tema, a opet, čak i kad čitamo nešto o čemu blagog pojma do tada nismo imali, kao primjerice o sekti Bjeguna u mom slučaju, ili kada analizira povijest konzervansa u kojima su se čuvali ljudski organi (!?), to nam je blisko, poznato, toplo i naše. I sve je u potpunosti nepredvidivo. Gdje ćeš otputovati s „Bjegunima“ nemaš ni najblažeg pojma dok čitaš, osim što te ova spisateljica iznenađuje, oduševljava, tjera na razmišljanje, a to je ono što je cilj svakog dobrog (doslovnog i figurativnog) putovanja…
Malo je pisaca koji te osvoje od prve rečenice, i Tokarczuk je zasigurno jedna od njih, a „Bjeguni“ zanimljiv i nesvakidašan koloplet, kojem se trebamo (i moramo, ali i želimo) vratiti (vraćati), jer sam sigurna da će drugo čitanje otkriti još slojeva, nijansi, ideja, poticaja, što je uvijek dobrodošlo. Valja nam poduzeti sve, kako bismo izbrisali granice u nama, i krenuli na daleka, beskrajna, oslobađajuća putovanja, a čitanje, prvenstveno literature ovakvog kalibra, je svakako primjeren alat za navedeno…
Foto: Fraktura, Instagram