Kratke priče su forma koju, unazad desetak godina baš volim. Kao što im i samo ime sugerira, njihovo je glavno obilježje kratkoća, ali i koncentriranost, ogoljenost od svih viškova, opisa, velikih uvoda, dugačkih raspleta. Osim toga, ova je forma idealna i za čitanje kad nas život pritisne obavezama, i kad nam ostane minimalno vremena za gomile stranica (koje, u mom slučaju, život znače).
Svim gornjim opisima odgovara i zbirka Ključ uspjeha, mlade domaće autorice Ivane Butigan. Ovo je Ivanin prvijenac, izdan kao rezultat osvajanja nagrade Prozak za 2022., a, sudeći prema pročitanom, ime ove mlade spisateljice valja zapamtiti – predviđam da će iz njezinog pera izaći još štošta zanimljivog…
Svaka od ovih 19 nesvakidašnjih kratkih priča započinje u nekom iznenadnom trenutku, prolazi kroz (uglavnom) kratak period, i nepredvidivo i odjednom završava. Zapravo, one su svojevrsno zasijecanje u vremenu, događaji koji bi inače možda prošli ispod radara, ali nam je Ivana omogućila da postanemo voajeri, i da škicnemo tuđu svakodnevicu…
Naoko obični likovi
Ono što je zajedničko svim pričama jesu pomalo marginalni, samo naoko obični, svakodnevni likovi. Također, i situacije u kojima se likovi nalaze su samo naoko obične, svakodnevne. Ivana se pokazuje kao majstorica zadržavanja pažnje čitatelja – svaka priča ima taj mali pomak, skretanje u (osobno jako mi dragu) bizarnost, što ovom djelu daje dodanu vrijednost. Literarna razigranost i maštovitost interveniraju u tu naizgled „običnost“ – ona prestaje to biti, probija se, izaziva, i promeće u situacije, događaje i likove, koje više nipošto ne možemo zvati običnima.
Pa će tako jedna od protagonistica krasti tuđe ključeve, ne zato da bi provaljivala u njihove stanove, nego kako bi „žrtve“ izbacila iz njihovih utabanih (po njenom mišljenju loših) staza i pokrenula ih u smjeru (dobrodošlih) promjena. Evo, baš poput neke naopake Amelie.
Jedan prodavač u kiosku će u vlastitoj nakladi izdavati svoje stravično loše romane, koje čita samo njegova majka, dok ih njegov lektor doslovno ne može preživjeti. Pisac će ih pokušavati ilegalno prodavati u tom istom kiosku u kojem radi, onako, ispod pulta (i ovo je stvarna situacija, autoricu je svojedobno na kiosku zaskočio „pisac“ i prodao joj svoju knjigu).
Jedan otac će do apsurda dovesti odgoj svog sina jedinca.
Jedna će vrtlarica u svom predivnom vrtu, od sasvim normalnih biljaka, posredstvom ezoterije, i nekoliko kapi krvi, proizvesti krvoločne mesožderke.
Jedna će supruga, iznervirana svojom „gorom“ polovicom, muža otrovati tako da će mu servirati pljesnivi ajvar.
Jedan će Krešimir sebi uskraćivati svaki oblik ugode, počevši od tople vode pa u beskraj, da se utrenira za te navodno posve neizbježne situacije u kojima ti život kad-tad oduzme sve, a vjerovati možeš samo sebi.
Ivana, sestro, piši!
Ključ uspjeha odlično je napisana kolekcija pomaknutosti svih vrsta. Ivana suvereno i nepretenciozno, kroz vrlo pitak, čitak, a ne i banalan stil, vlada ovim stranicama. Ona se ovdje dotakla i depresije, anksioznosti, usamljenosti, partnerskih odnosa, susjedskih odnosa, umjetne inteligencije, zapravo niza situacija i pojava koje nas okružuju, ali im je dodala prstohvat neobičnog, bizarnog, mističnog i time ih učinila intrigantnima i zanimljivima.
Čitajući, malo ćemo se smijuljiti (posve neprimjereno, ali nitko nas ne vidi), koji put ćemo i jauknuti u sebi (iako bismo to možda trebali i na glas), svakako će nas potaknuti na razmišljanje, i u tom čitavom paketu ćemo se još i ludo zabaviti…
Zapravo, kad malo bolje razmislim, jedina ozbiljna zamjerka ovoj zbirci je ta da u njoj nema još barem dodatnih 19 priča. Ivana, sestro, piši molim te, dalje, mi jedva čekamo.
Foto: Pexels
