Moja borba
Vjerujem da nema osobe koja prati književnost, a da nije čula za šestodijelni literarni mastodont „Moja borba“ norveškog pisca Karl Ove Knausgårda. Za gotovo 3600 stranica dugu „Moju borbu“ Knaugård je dobio brojne književne nagrade, a mnogi kritičari su to djelo promovirali u najznačajnije djelo skandinavske književnosti 21. stoljeća (kako je pisao o svom životu, tako su neki članovi njegove obitelji „podivljali“, ali to je neka druga priča…). E sad, iako sam naravno čula za „Moju borbu“, nisam ju čitala (nekako mislim da bih svih 6 komada čitala pretežni dio godine, tako da se nikako „nameračit’“ ), ali, zato sam se naglavce ubacila u prva dva od ukupno četiri dijela Enciklopedije godišnjih doba: Jesen i Zimu.
Enciklopedije godišnjih doba
Mnogi kritičari uspoređivali su Enciklopediju godišnjih doba s Mojom borbom, pa su tako zaključivali da Enciklopedija nije na razini Moje borbe, ali, kako nisam čitala ništa od ovoga autora, tako sam Jeseni i Zimi prišla neopterećena prijašnjim Knausgårdovim radom, uspjehom i stilom.
„Jesen“ je prva knjiga kratkih eseja, koju je autor posvetio svojoj nerođenoj kćeri, inače svom četvrtom djetetu, pa kaže: „Želim ti pokazati svijet, onakav kakav jest, odmah oko nas, cijelo vrijeme. Samo tako, pišući o njemu, mogu ga i sam zapaziti.“ I tako nas Norvežanin vodi na očaravajuće putovanje svijetom, razmišljajući o sasvim običnim temama koje nas okružuju, poput prstiju, mokraće ili ušiju, ali i o ratu, samoći, umjetnosti, snovima, nastojeći naći odgovor na pitanje „Što je to što život čini vrijednim živjeti?“
@nakladaoceanmore
Knausgård „igra“ po principu asocijacija: nešto ga potakne, neko sjećanje, ptica, drvo, jabuka, a onda dalje nastavlja istraživati svoju nutrinu, ispredajući filozofske misli o predmetima koji su toliko obični da im nikada ne bismo dali filozofski kontekst. Međutim, asocijacije ga odvode dalje od obične svakodnevice, pa tako primjerice stolac povezuje sa scenom iz Bergmanovog filma Fanny i Alexander, čime se na taj jednostavan predmet baca sasvim novo, drugačije i posebno svjetlo.
Jesen & Zima
I „Jesen“ i „Zima“ sastavljeni su od kratkih eseja, pri čemu niti jedan nije duži od 2-3 stranice. I jedna i druga zbirka mogu se čitati fragmentarno, bez nekog strogog reda, jer, zaboga, pa ni naše, a ni Knausgårdove misli nemaju nužno neki strogi red. On piše poetično, toplo, nostalgično, njegovi su tekstovi puni čežnje, melankolije, suptilne duhovitosti, što je navodno prilično drugačije od provokativne „Moje borbe“.
Krstareći poglavljima ovih dviju izuzetnih knjiga, od kojih su poneka zadivljujuće zanimljiva (primjerice, u „Zimi“ me očarao opisima ljudi na koje nailazi), ali isto tako i uz pojedina zadivljujuće začudna (priča o wc školjki, koju zove „labudicom kupaonice“), nisam se mogla oteti dojmu ljepote života i svijeta koja nas okružuje. Uz „Jesen“ i „Zimu“ nećemo moći a da ne zastanemo na trenutak, i ponovno obratimo pažnju na sve one situacije, sitnice, ljude, predmete, prirodne pojave koji nas okružuju, a koje prečesto uzimamo zdravo za gotovo. Dojmom, Knausgårdova me Enciklopedija umnogome podsjeća na poetičnu majstorsku prozu Semezdina Mehmedinovića, koji tako divno piše o svakodnevici, o gotovo zaboravljenim stvarima kojima ne pridajemo (dovoljno) pažnje.
Čitajući, snažno me preplavio osjećaj da nam Karl Ove Knausgård zapravo ponovno želi ukazati na ljepotu svuda oko nas, potaknuti nas da gledamo ono čarobno u sitnicama, da ponovno gledamo dječjim očima, radoznalo i ljubopitljivo, i posve nevažno da li na taj način opažamo žvakaću gumu, gumene čizme, nered u kući punoj djece, ili munje, tišinu, vatromet ili seks… Jer, da zaključimo, niti jedna stvar koja nas okružuje ne zaslužuje našu ravnodušnost, i to bi nam svima trebala biti životna maksima…
@nakladaoceanmore
Foto: Unsplash, @nakladaoceanmore
