Igor Grycowski: Sonjka
Roman suvremenog poljskog pisca (putopisca i prevoditelja, rođ. 1976.) “Sonjka” započinje nezgodom – mladi, uspješni redatelj Igor Grycowski zapne jednog toplog, ljetnog popodneva usred ničega, nakon iznenadnog kvara automobila. Nezgoda, koja bi u nekim normalnim okolnostima predstavljala bezveznu smetnju, koju se što prije treba otkloniti, za Igora se prometne u avanturu života. Mladi Igor susreće staricu, Sonju, ženu staru kao stoljeće, koja sama živi u selu od ukupno četiri kuće, na rubu poljsko-bjeloruske granice. Sonja, Sonjka ga pozove u svoj skromni dom (znam, nismo u Ježevoj kućici, i da, znam da skromni dom zvuči kao isprani, otužni i otrcani kliše, ali Sonjina kuća je baš to: skromni dom), prastaru kolibu, prastaru baš kao i osoba koja ju nastanjuje.
Sonjka odmah shvaća da pred sobom ima čeljade (kraljevića – kako ga ona doživljava), koje sigurno nije ovdje baš tako slučajno. Igor to shvaća tek neznatno kasnije, i zatim kreće njihova nevjerojatna interakcija. Sonja Igoru priča svoju životnu priču, zapravo gotovo da mu polaže račune, jer zna da će ovo ujedno biti i posljednja storija njezinog života. Sonjina saga seže u ono „nekada davno“ vrijeme, vrijeme 2. Svjetskog rata, gdje se djevojka Sonjka na razmeđu država zaljubljuje u njemačkog vojnika Joachima. Ali, u gadnim vremenima, a 1941. godina je sigurno bila gadna, njihova ljubav neće izići na dobro, što Sonja zna od samog početka…
Igor upija Sonjinu priču, zapravo upija samu neobičnu staricu. Riječi koje izgovara Sonja postaju njegove, dok Sonja pripovijeda, Igor ih pretvara u svoju sljedeću kazališnu predstavu, znajući da će to biti prava bomba.
Ali, Igor shvaća i kako je Sonjka puno više od materijala za kazalište, shvaća kako sa sijedom, bezubom staricom, on, uspješni kulturnjak, ima puno više toga zajedničkog nego je mislio – naime, oni dijele manjinsko (bjelorusko) porijeklo, kojeg se Sonja (prije bez mogućnosti izbora, nego svjesno) držala čitav život (ona i priča na bjeloruskom), dok ga se Igor, kako bi mu životni uspjeh bio bliže, odrekao, promijenivši čak i ime i prezime iz bjeloruske u poljsku inačicu. „Ponekad mu je prevođenje Sonjinih misli predstavljalo veliku muku. U teoriji to nije smjelo predstavljati nikakav problem. Njezin jezik i njegov nisu toliko udaljeni, stanuju u sličnim jamama, to je ta ista skliskost, to je to isto učvršćivanje svoda, isti strah od poniženja. Njezine emocije čine mu se pristupačnima.“
„Sonjka“ je neobično i vješto pisan roman, prepun predivnih rečenica, fragmentaran, nelinearne strukture, koja nas neprekidno iznenađuje: šetamo od sadašnjosti do prošlosti, pa opet nazad, malo nam priča Sonjka, malo čitamo isječke Igorove predstave, koju nam riječ prozbore i Sonjin mačak i pas (u off-u, bez brige, nismo u basni). Sonjina životna priča, koja se otkriva polako i suptilno, tužna je i tragična, baš kao i gotovo čitavo stoljeće u kojem je osebujna djevojka, žena, starica Sonja Bijela, Sonja Šepava (kako su ju zvali sumještani) imala prilike živjeti…
Ovo ekstraordinarno djelo propitkuje i rat, i krvoločnost ljudi, ne samo u ratu, nego i „onako“, ljubav (predivna priča Sonje i Joachima koji su doživjeli upravo kozmičku povezanost, bez da su razumjeli išta što bi pričali, obzirom na jezičnu barijeru), mržnju, strast, smrt, pitanje nacionalne manjine („Kakav je to narod prognan izvan dosega jezičnih priručnika? Kakva je to nacija bez povijesti?“), položaj žene koja je u tim nesretnim vremenima vrijedila manje od koze. Ovo je tužan roman, ali i roman koji je ujedno i sanjiv, i bajkovit, i koji je pravi užitak čitati. O „Sonjki“ ćemo još dugo razmišljati, nakon što sklopimo posljednju stranicu.
U „Sonjki“ ćemo vidjeti da se „kraj susretao s početkom, smrt s rođenjima, prošlost s budućnošću, i jedno i drugo mjereno vrećicama pepela.“ I upravo zato ovo djelo otvara mnoga pitanja, ali odgovore ostavlja nekako zastrtima… Možda odgovora i nema, možda nisu jednoznačni, možda nam je Karpowicz jednostavno dao da sami ispišemo odgovore, istražujemo, propitkujemo dalje, razmišljamo, mijenjamo se… Ne znam. Prosudite sami. Zaključno, „Sonjka“ možda i nije roman za svačiji ukus, ali, zapravo, zašto bi on to, a da bismo rekli da je vrijedan, i bio?
