Darko Cvijetić (rođ. 1968.) suvremeni je BiH pisac, glumac, redatelj, dramaturg, pjesnik, dakle, reć’ bi: multitalentirani umjetnik. Takve najvolim, jer uvijek pišu u potpunosti drugačije, posebno, i svoje, tako da ni Darko, eto, nije iznimka. U posljednjih sam mjesec dana njegova dva romana Shindlerov lift i Što na podu spavaš pročitala dva puta, jer su to djela koja se čitaju, iščitavaju, ponavljaju, kojima se predani čitatelj vraća, i to iz mnogostrukih, važnih razloga.
Naime, Cvijetić je ove romane smjestio u predratno, ratno i poratno razdoblje svoga rodnog kraja, Prijedora, u kojem on s obitelji i danas živi. Ne ulazeći u povijest i politiku, samo ću napomenuti kako je Prijedor bio grad u kojem su izmiješani živjeli pripadnici svih onih (tada) jugoslovenskih naroda. Najprije živjeli, a zatim se i sukobili. Ali, autor također ne ulazi niti u politiku niti u povijest, već svojim tekstovima odašilje snažnu poruku: u ratu su svi žrtve.
Priča o radnom narodu, ali i balkanskoj tragediji
Schindlerov lift bavi se Crvenim soliterom, nesretnom trinaestkatnicom u Prijedoru, i njezinim jednako tako nesretnim žiteljima. Soliter se počeo naseljavati u proljeće 1975., i u njemu su posve prirodno živjeli pripadnici svih onih (tada) jugoslavenskih naroda. A zašto i ne bi? Zajedno su slavili nove godine, dane republike i prve majeve, djeca su im se zajedno igrala, vozala se liftovima (marke Schindler) gore dolje, tim se liftovima unosio novi život, a iznosio stari. Bio je to radni narod svih zanimanja, dobivali su plaće i slobodne dane… Sve do onog prokletog proljeća 1992., kada je bosanski lonac prekipio, proključao, uzavreo, i kao pokvareni ekspres-lonac – najzad eksplodirao. “I gdje se zaturio onaj smijeh s useljavanja. S proslava desetgodišnjice useljenja? Gdje su nestale zajedničke proslave Nove Godine i Dana Republike, kad je čitava zgrada mirisala na sarmu i kolače i jabuke na kredit po balkonima?”
Cvijetić upravo maestralno secira tragediju, zapravo, daje nam gole činjenice o nesretnim događajima u Crvenom soliteru, ne zauzimajući strane, ne popujući, ne opravdavajući, ne okrivljujući, jer – u ratu su svi žrtve. Samo jednostavno konstatira kako je sada, eto, sve drugačije: “Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu. Sada im djeca trčeći odlaze odavde.”
Kako je sam rekao u jednom intervjuu, Schindlerov lift je zapravo “metafora o bivšoj zemlji, načinu na koji je ona srušena i urušena u samu sebe”. I upravo je nevjerojatno kako je na svega stotinjak stranica ovaj autor izvukao srž naše balkanske tragedije. Detektirao je i zašto smo neprekidno u tom nekom vrtlogu tinjajućeg sukoba, uvijek na krvavom rubu, uvijek samo što nismo upalili tu prokletu šibicu iznad crnog katrana. A lijepo smo vidjeli gdje nas je to dovelo.
Sjena rata koja nemilosrdno prati
Što na podu spavaš djelo je koje se svojom tematikom nastavlja na ranije spomenuto ratno i poratno razdoblje, a doživjela sam ga kao svojevrsni nastavak Schindlerovog lifta. To je zapravo priča piščevog brata, Bote, koji se u to nesretno proljeće 1992. zatekao kao vojnik JNA na služenju (tada) redovnog vojnog roka, u Sarajevu, a svi znamo što je tamo započelo tog proljeća.
Kroz dinamičnu, fragmentarnu strukturu, Cvijetić daje ‘glavnu riječ’ pojedinim likovima: pa tako kroz njegovo pero progovara i Bota, i njegova majka, otac, brat, djevojka, Sarajka Senka, i prijatelji, zapovjednik sarajevske vojarne u to proljeće 92… I na taj se način tvori kaleidoskop ljudskih boli i sudbina, života u kojima su se obreli ni sami ne znajući kako i ne shvaćajući, pitajući se zašto. Na sve je njih rat ostavio neizbrisiv, težak, neisperiv, ljepljiv trag. Oni tu teretnu i tegobnu sjenku rata više nikada nisu mogli zaboraviti, ma skinuti s ramena barem na trenutak. Svi su oni izmješteni, iščašeni. Napukli. I opet je ista poruka: u ratu su svi žrtve.
Osim toga što nas autor svakom svojom rečenicom uspije trgnuti, natjerati na promišljanje, i (nadajmo se) na promjenu, on sve to čini prekrasnim, poetičnim rečenicama. Čitajući, umireš od ljepote. Ježi ti se koža. Riječi i rečenice on minuciozno, filigranski i majstorski niže u čistu, magičnu, čudesnu, koncentriranu umjetnost. Ovdje je svako slovo na svome mjestu, duboko promišljeno, i nemaš što dodati, oduzeti, prigovoriti…
Nedvosmislena poruka
Ovi gusti romani malešni su brojem stranica, svaki ima po oko stotinjak. Ali su ogromni, nemjerljivi, gigantski u svojoj poruci, sad već znamo kojoj: u ratu su svi žrtve. Darko Cvijetić uspio je ispisati sukus ljudske tragedije uzrokovane ratom, tragedije, koja je i njegova osobna, ali i naša, balkanska. On je bolan i iskren. On ne opravdava, niti okrivljuje. Ne zataškava, niti proziva. Ne moralizira, ne okoliša, ne sakriva. Ne broji krvna zrnca, niti bogove, jer kad mrtvo tijelo predaješ onom prahu iz kojeg je nastalo, da se nakraju u taj isti prah pretvori, nebitno je zoveš li to pokop, sahrana, ili dženaza. Rezultat je navlas jednak.
Schindlerov lift i Što na podu spavaš puni su empatije za svaku, ali svaku žrtvu, bez obzira na njeno porijeklo, ime, vjeru, jer (ponavljajmo opet i opet) u ratu su svi žrtve. I upravo zato su ovo Velike Knjige. Liječe, zacjeljuju rane, zovu nas da krenemo dalje. Da oprostimo. Sebi, drugima. Jer to je jedini način i jedina mogućnost da živimo. I nadam se, doista se nadam (iako me stvarnost gorućim nacionalizmom i ostalim prokletinjama “izmima” svih vrsta svako malo zdušno demantira) kako će brdoviti Balkan jednom, nekad, prije, ili vjerojatnije, kasnije napokon odahnuti, zaboraviti, i što je najvažnije – oprostiti (opet – sebi, drugima). Nadam se da ta nesretna krvna zrnca u nama neće više biti “miješana u barutnom soku…lakozapaljiva i teška kao izgažena crna zemlja”. Oprosti, zaboravi, kreni dalje. U ratu su svi žrtve. Svakom ratu. U bilo kojem bespuću vremena i prostora. I to je filozofija koju bismo trebali prenijeti našoj djeci. To je zapravo ono što, nakon svih ovih krvavih desetljeća, našoj djeci dugujemo.
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Unsplash, Facebook
