Gradonačelnički kandidat Viktor Radan pronađen je mrtav, na Ljetnoj pozornici Tuškanac, s glavom razbijenom tupim predmetom, i Pavelićevom slikom zataknutom za majicu. Kako se brzinom munje širi vijest o tom ubojstvu, jednako se brzo šire i sumnjive informacije o pokojniku. To njegovu udovicu nagna da angažira privatnog detektiva Tibora Dombaja, kako bi saznala točno tko i što je bio njezin muž, jer je evidentno da je nešto od nje uspješno, godinama krio.
Gosp Dombaj bivši je policajac, sada vlasnik privatne detektivske agencije, čiji ured se nalazi blizu tržnice u osebujnom zagrebačkom kvartu Dubravi. On s grupicom svojih kolega kreće u potragu za istinom. Pri tome mu pomaže i njegova bipolarna kći, Kaja, buntovna street-art umjetnica, a nekonvencionalne metode istrage ove neobične detektivske skupine dovode do otpetljavanja zamršenog klupka, čije korijenje se vuče još od daleke 1942. i ustaškog Zagreba…
Ovo je kratki uvod u literarni prvijenac Davora Žmegača, filmskog redatelja i scenarista, te redovitog profesora scenarija na Odsjeku dramaturgije Akademije dramskih umjetnosti.
Inače ne čitam krimiće i trilere, i to iz prvog i osnovnog razloga: većina (čast iznimkama poput trilogije Šutnja bijelog grada, ili djela kubanskog autora Leonarda Padure) je pisana jednostavno za drek, pa su mi samim time gotovo nečitljivi. Plošne, prejednostavne i banalne rečenice moj su razlog za zaobilaženje tog žanra u širokom luku.
U tom kontekstu, kakva je Crvotočina?
Za početak, Žmegač zna pisati, piše prvenstveno kvalitetno, zatim i zanimljivo i uzbudljivo. On uspješno povezuje detalje i različite rukavce radnje, koja plovi kroz više vremenskih razdoblja, stvarajući jedan savršen, doduše, prilično složen, mozaik (što iziskuje čitanje u kontinuitetu, a ne „kiseljenje“ od 3 mjeseca).
Likovi su životni i uvjerljivi, a među njima se posebno ističe detektiv Dombaj, pomalo namčorast, građe nalik na medvjeda, čiju životnu priču (npr. zašto je bivši policajac) suptilno otkrivamo kako okrećemo stranice. Iznimna je i njegova manje više neposlušna, ali za istragu talentirana, kći, pomalo na tragu Lisbeth Salander, s time da mi Kaja nije išla na živce, za razliku od Lisbeth, koja me svojedobno iznervirala do krajnjih granica.
I radnja i likovi povezani su smislenim, stilski izbrušenim i lijepim rečenicama, a dijalozi su posebno dinamični i efektni (iako se moglo malo smanjiti kajkavštine u govoru, jer stvarno nitko koga poznam, a da je rođen u Zagrebu, tako ne priča, poglavito ljudi mlađe i srednje generacije).
Tamo negdje usred romana iznenađuje nas besprijekorno autentičan i vrhunski napisan „dnevnik“ jednog od protagonista, iz ustaškog vremena 1942., kojim je upravo fantastično dočarano vrijeme Endehazija (ponukani tom epizodom, odgledali smo i dokumentarni serijal o NDH, i moram napomenuti kako je Žmegač opisao krajnje nekarizmatičnog i ne posebno inteligentnog Pavelića do u dlaku).
S obzirom na autorovo zanimanje, roman je pun referenci na film, snimanje, fotografiju, a i pisan je pomalo filmski – opisi mjesta i likova su sjajni, detaljni taman koliko trebaju biti za „dodati mesa kostima“, odnosno daju dodanu vrijednost samoj kriminalističkoj priči, koja svime time uspješno prelazi u kategoriju jako dobre literature.
Ono što me posebno oduševilo jesu i (meni) poznate zagrebačke lokacije radnje. Čitajući, uronila sam u neki novi Zagreb, a bome, sad kad se džukela i ja vodamo po Dubravkinom putu, malo zabrzamo pored Ljetne pozornice Tuškanac…
Crvotočina, osim intrigantne priče, nudi i puno više. Naime, uspješno se otvaraju i brojna moralna pitanja, poput pitanja prijateljstva i izdaje, uzroka i posljedica, ne/snalaženja malog čovjeka u velikom zlu, koliko mi sami možemo, ili možda uopće ne možemo utjecati na promjenu sebe, drugih, svijeta oko nas… Mislim da je sada svima jasno kako ovo nipošto nije samo neki tamo krimić, nego izvrstan i temeljit prozni tekst.
Prvenstveno Tibor Dombaj, ali i Kaja, i zaposelnici dektektivske agencije, idealni su za stvaranje serijala, i moram priznati da bih tako nešto rado i nadalje čitala, pa evo, gosp Žmegač, razmislite si o toj ideji.
Ukoliko vas zanima neopterećujuća, zabavna i zanimljiva literatura, a ruku na srce, nekad nam baš tako nešto i treba, jer nije svako životno razdoblje pogodno za čitanje literature „za leć’ u grob i tamo ostat’“, Crvotočina će zadovoljiti tražene kriterije, a još se može podičiti i visokom razinom kvalitete.
Dakle, što nam više treba za tamna, jesenska popodneva uz knjigu?
Foto: Pexels, Unsplash
