Leonardo Padura (rođ. 1955.) hvaljen je i nagrađivan suvremeni kubanski pisac, najpoznatiji po seriji kriminalističkih romana o detektivu Mariju Condeu (preporučam svakako te odlične, old school krimiće Zbogom, Hemingway i i Savršena prošlost), a radio je i kao scenarist, novinar i kritičar.
Ideja za opsežno djelo Čovjek koji je volio pse rodila se davne 1989., kada je tada mladi Padura posjetio Meksiko, i to kuću u kojoj je svoje posljednje dane proveo, i u kojoj je ubijen, Lav Davidovič Trocki, otac i ideolog komunističke revolucije. Tu kuću je mladi autor doživio kao „spomenik tjeskobi, strahu i pobjedi mržnje“. Ideja je sazrijevala dugi niz godina, uz brojna istraživanja, a da bismo mi najzad dobili ovaj vrhunski tekst, spoj povijesnog i psihološkog trilera, kojeg krasi i vrsni, istančani i izbrušeni stil pisanja, kojim je Padura nadmašio sam sebe.
Pratimo ovu kompleksnu i gustu priču, iz trostruke vizure. Padura nam opisuje zadnje, turbulentne, neizvjesne i tragične godine Lava Trockog (u kojima je svojevrsna jedina svijetla točka bila kratka afera sa Fridom Kahlo). Veliki vođa boljševika s krajem 1927., dolazi na Staljinovu crnu listu – što praktično znači listu za odstrel. Kreće njegova odiseja, protjerivanje, i njega i članova njegove obitelji (koja se sve više i više osipala), najprije u Kazahstan (u Alma Atu), a zatim iz SSSR-a, preko Turske, Francuske, Finske, da bi se najzad sklonio u Meksiko, gdje je, iznimno perfidno, i ubijen, 1940.
Pratimo i njegovog ubojicu, nekada pripadnika španjolske buržoazije, a zatim gorljivog komunista, Ramóna Mercadera. On je sa dvadesetak godina izabran od strane ruskih agenata kao potencijalni ubojica Trockog, kada već sveznajući drug Staljin odluči da se to ima dogoditi. Kreće ne samo promjena i izgradnja posve novog identiteta, gdje on prestaje biti Ramón i postaje Belgijanac Jacques Monard, već i nezamisliva indoktrinacija, kojom je pretvoren u bezosjećajni stroj za ubijanje, koji slijepo slijedi naredbe, ne propitkujući ništa.
Treći rukavac iznosi nam pripovjedač, Iván, Kubanac, nekad perspektivni pisac, koji 1977., na plaži susreće stranca u društvu dva prekrasna psa, ruska hrta, barzoja. Slučajan susret, i nekoliko kurtoaznih rečenica malo po malo dovode do učestale komunikacije, u kojoj stranac otkriva nevjerojatne detalje o životu ubojice Mercadera. Ali, kako Iván živi na Kubi uronjenoj u represiju, cenzuru, političku (ne)korektnost, vječite nestašice, siromaštvo, tako on, zbog sveopćeg straha, nekadašnjeg progona i paranoje, jednostavno ne zna što bi s tom intrigantnom pričom…
Malo je romana u kojima načelno znamo što se dogodilo, i u kojima se opisuju stvarni događaji, temeljeni na povijesnim činjenicama i osobama, a da čitamo s permanentnim pitanjem u glavi: ajme, što će sada biti?
Ali, Padura piše iznimno vješto, do u detalje je istražio sve povijesne elemente, dodao dijaloge, razmišljanja likova, pitanja, nedoumice – ovi likovi, mahom odavno mrtve stvarne ličnosti, ponovno postaju ljudi od krvi i mesa, koji u zadanim povijesnim okvirima dobivaju nevjerojatno uvjerljive karakterne osobine. Autor je stvorio iznimno uzbudljivo štivo, koje propitkuje i oštro i bespoštedno kritizira svekoliku ideologiju, a posebno ono u što se pretvara svako „društvo jednakih“ ikada. Jer uvijek dolazimo do žrtvovanja pojedinaca, za navodnu dobrobit (!?) društva. Kojeg to društva? Pa zar se svako društvo ne sastoji upravo od pojedinaca??
Lav Trocki proveo je svoje zadnje godine neprestano se osvrćući iza ramena, pokušavajući se uvjeriti da su krvave stvari, koje su se događale u boljševičkoj revoluciji, bile nužne, za veće dobro. Bio je bolestan, izgubljen, utučen, i nadalje pišući pamflete, koje vjerojatno više nitko nije čitao, dok su mu članovi obitelji nestajali i umirali u najčudnijim okolnostima.
Ramón Marceder navodno je ostatak svog života u glavi čuo samrtni krik svoje žrtve, krik kojim se Trocki oglasio neposredno prije nego li mu se planinarski pijuk zabio u glavu (o, da, zaista se odlučio za tako monstruozan način ubojstva). I navodno je godinama pokušavao opravdati to „najbesmislenije političko ubojstvo u povijesti“. „…on je bio utjelovljenje jednoga od trulih plodova kojih bude i u najboljim berbama, i makar je bilo sigurno da su mu drugi otvorili vrata, on je prešao, rado, prag pakla, uvjeren da moraš živjeti u mraku da bi se stvorio svijet svjetlosti.“
I sad, ono što zaključujem, nakon čitanja sjajnog Čovjeka koji je volio pse (osim što se jednostavno osjećam pametnija) jest: valja nam u širokom luku izbjegavati i politiku, i ideologije svih vrsta, indoktrinacije, parole, floskule i ine gluposti, kojima nam se opravdava da džonom i šakom idemo protiv bilo koga. “Ne možeš zamisliti što je kadar čovjek, što mogu učiniti mržnja i ljutnja kada ih dobro nahrane…”
Razmišljajmo svojom glavom, dok ju još imamo, nemojmo gutati tuđe laži i prevare, nemojmo se voditi nikakvim revolucijama, povijest je pokazala kako one na kraju uredno, s apetitom, požderu svoju djecu.
Ili, kako bi to prije pedesetak godina mudro sažeo moj, odavno pokojni, djed Šime, a čega se mi, njegovi potomci, bespogovorno i dandanas držimo: Nikad s masom. Nikad za masom.
Ponovimo još jednom: Nikad s masom. Nikad za masom.
