Kako nastaje Motovun Film Festival?

Subota, 29. srpnja 2017.

Inja Korać

Motovun Film Festival je u punom zamahu, a ako ste u blizini još stignete posjetiti ga na završnu večer festivala koja će se, vjerujemo, pretvoriti u najveći tulum na motovunskom brdu ovog ljeta. Povodom završetka jednog od najvećih domaćih filmskih festivala donosimo razgovor s koordinatoricom programa festivala i selektoricom programa Buzz@Teen – Injom Korać. Inja nam je otkrila kako je to raditi u organizaciji ovakvog festivala i kako zapravo festival nastaje…

Buzz@Teen Motovun Film Festivala

Selektorica ste programa Buzz@Teen Motovun Film Festivala. Iako svi misle da znaju sve o festivalu, posebno vjerna festivalska publika, ipak nije zgorega detaljno i iz prve ruke objasniti što je Buzz@Teen program i što zanimljivo on ove godine donosi na Festival.

Prije pet godina, dakle u sklopu 15. izdanja Motovun Film Festivala pokrenuli smo dječje izdanje festivala u prekrasnom gradu na susjednom brdu – Buzetu. Ideja je bila prikazati ono što se u filmskoj industriji rezerviranoj za najmlađe događa na nezavisnoj europskoj sceni. Mislimo da je to neizmjerno važno, ne samo zbog toga što nam je odgovornost educirati mlade i otvarati im nove perspektive nego i zbog toga što se čini da je to sada važnije nego ikada. Nova generacija je pod mnogo većim napadom reklama i marketinga nego što je bila bilo koja generacija do sada. Čini se da se nekada, kada ste htjeli vidjeti neki film ili pročitati knjigu tražili po knjižnicama, videotekama – i putem se susreli s mnogo drugih informacija kako biste došli do onoga što vas zanima. Danas su informacije vani i traže primatelja, i natječu se u tome koja je najsnažnija, iza koje stoji najviše novaca.

Mladima koji nemaju tako snažno razvijen selekcijski aparat i svijest o tome da su to reklame, da nas jako često vuku da konzumiramo ono što zapravo uopće ne želimo – nekad treba malo skrenuti pozornost na neke kvalitetne ali “manje glasne” proizvode. Na to da ne trebamo svi biti isti. Do njih često dolazi samo mainstream, u audiovizualnom sektoru je to holivudski sadržaj s kojim se filmovi koje mi prikazujemo – u smislu marketinga apsolutno ne mogu nositi. Holivudski sadržaj nikako nije loš sam po sebi – samo je šteta ako proguta sav drugi sadržaj. Novci utrošeni samo u marketing holivudskih atrakcija približni su sredstvima koji su uloženi u čitavu produkciju i marketing nezavisnog filmova. Ono što želim reći je da je naš posao organizirati četiri zabavna dana tijekom kojih ćemo mladima skrenuti pozornost na neku drugačiju vrstu kulturnog sadržaja. Nekima će se to svidjeti, nekima neće – to nije važno, važno je da im otvorimo tu mogućnost. Srećom, nismo jedini, ima izvrsnih projekata po Hrvatskoj koji to također rade, a mi se evo bavimo ovim unutarnjim dijelom Istre. Ako makar nekom postotku djece budemo prozor u neku drugačiju perspektivu u kojoj se oni nađu– to je već velika stvar.

Posao & zabava

Kako izgleda posao koordinatorice programa jednog ovakvog velikog, no i zabavnog filmskog festivala? Na prvu djeluje izuzetno zanimljivo i dinamično, no vjerujemo da je iza svih filmova i konačne selekcije i predstavljenog programa mnogo rada…

Festival je veliko slavlje, veliki intenzitet sadržaja, to je razlika između redovne kino distribucije, redovnih kino programa koji su kontinuirani – i festivala. Mi se odvijamo jednom godišnje – i tijekom jednog tjedna realiziramo sve što smo radili tijekom cijele godine. Posao sam po sebi je jako lijep, tijekom godine komuniciramo s producentima i vlasnicima prava, provjeravamo što se novo događa u industriji, koji su hitovi na svjetskim festivalima, što se sprema u domaćoj produkciji, što u regiji, koji su trendovi značajno za pojedinu godinu – i na kraju procjenjujemo što se najbolje uklapa u našu shemu programa. Trenutak u kojemu stvar postaje zahtjevna je nekoliko mjeseci pred festival jer postaje jako intenzivna. Problematične su količine – a ne sadržaj posla. Ove godine se radi o točno 125 filmova.

Osim puno operativnih poslova, lobiranje festivala za premijere važnih naslova, svaki od redatelja, producenata, distributera, vlasnika prava ima neka pitanja, zamolbe, uvjete. No, ima jedna prekrasna i specifična stvar vezana za naš posao. Naime, rezultat je vidljiv i nagrađujući. Naime, dogodi se ta večer u kojoj u potpuno čarobnom istarskom gradiću pod vedrim (tome se uvijek nadamo) nebom sjedi 800 ljudi i gleda film otvaranja. To su trenutci u kojima se malo naježite i istog trena zaboravite sve muke – filmove koje je kurir izgubio, zahtjevne vlasnike prava, stotine rasprava oko najrazličitijih detalja.

I tako, u sljedećih 5 dana, 5 prekrasnih kina u kojima se projekcije odvijaju neprestano od 10 sati ujutro do oko 2 sata iza ponoći izvrti svih onih 125 filmova a u bilo kojem trenu možete svratiti u neko od kina i vidjeti ljude koji upijaju ono na čemu smo mi radili tijekom godine. A na kraju tih pet dana i završi. Ja vratim filmove, zahvalimo se salesima, producentima, kolegama i svatko se razbježi u svoju stranu. I tako najčešće traje jedan mjesec, osmi – a onda se već početkom devetog mjeseca najčešće ponovi ista situacija – mail od Jurice Pavičića koji kaže, ljudi ima nešto briljantno na festivalu Veneciji, moramo nabaviti taj skriner. I tad stvar kreće iznova.

Kreativnost na Motovun Film Festivalu

U stalnom ste kontaktu s producentima, svjetskim distributerima i naposljetku, autorima. Koliko kreativnosti je potrebno u ovakvom poslu da se oformi program, napravi selekcija i na kraju realizira festival? Okruženi ste kreativcima, na kraju, bez obzira na to što sami ne stvarate film, industrija je takva da se kreativnost neminovno pretpostavlja.

Ma naravno, posao je zbilja kreativan, ali istovremeno ima i puno rovovskog kopanja. Mislim da to možda ima veze s time kao ljudi doživljavaju svoje poslove, čini mi se da su ljudi koji dobro rade svoj posao uvijek na neki način kreativni. Doduše, ovo je branša u kojoj smo okruženi ljudima koji su uz to i hrabri. Svatko od nas ima neku svoju priču i ideju, no nema puno onih koji je izbace u svijet. Odlučiti realizirati svoju priču, jer filmovi su priče, pustiti je u svijet i reći – evo ja stojim ia ovoga – je jako hrabro. Neovisno o tome da li se radi o knjizi, umjetničkoj slici ili u našem audiovizualnom sektoru – filmu. To je javna pozicija u kojoj svatko može i ima puno pravo reći – ma ta tvoja priča je bez veze, isprazna – ili izvrsna. Nije to lako, ta izloženost. U tom smislu zbilja cijenim svakog autora.

Ono što je naš posao je omogućiti tim autorima da njihove priče stignu do što većeg broja gledatelja. Tu se sad vraćamo na onu veliku količinu posla, sasvim je razumljivo da je svatko od njih jako osjetljiv na način na koji će se njihov projekt prikazati, kako ćemo ga predstaviti. To su dugi projekti u koji je svatko od njih unio godinu, dvije, tri truda i posvećenosti i važno im je koliko reprezentativno ćemo ih prikazati.

Dječji film na Motovun Film Festivalu

S obzirom na to da ste u prvom i direktnom dodiru s dječjim filmovima u Hrvatskoj – i onim igranim i onim animiranim – što mislite kakva je budućnost takve vrste filma? Stječe se dojam da se dječji film ‘budi’ posebno sada s Ježevom kućicom i Uzbunom na zelenom vrhu, no isto tako djeluje kao da je to jedna teška i zahtjevna borba i u vidu realizacije filma, no i dolaska do publike?

Mislim da se ne radi samo o dječjem filmu, hrvatski film uopće je kontinuiranoj uzlaznoj putanji. Prethodnih nekoliko godina nije bilo značajnog svjetskog filmskog festivala na kojemu hrvatski filmovi nisu bili prikazivani a često i nagrađivani. Mi smo jako mala zemlja. Neke činjenice ponekad zanemarujemo – ovo je jedna od tih stvari. Tako i dječji film, kao i film uopće postaje sve kvalitetniji. Naš mali način da tome damo važnost vidljiv je u ovogodišnjem programu Buzz@Teena. Prethodne četiri godine nam je bila intencija da djeci pokažemo filmove iz što većeg broja zemalja, da čuju neke neobične jezike a ne samo dominantan engleski, da vide kako djeca odrastaju na nekim drugim dijelovima svijeta.

Ali treba spomenuti, domaća produkcija je cijelo vrijeme postojala, svake godine bismo imali i po jedan domaći film. Ipak ove godine postoji specifičnost –u program Buzeta od ukupno osam imamo čak tri domaća izvrsna filma koja su nastala tijekom zadnjih godinu dana. Ono na što smo pokušali skrenuti pozornost našoj maloj publici je da njihovi vršnjaci u Europi ove godine gledaju filmove nastale u Hrvatskoj i u slučajevima u kojima nema sinkronizacije slušaju jezik koji im vjerojatno zvuči jako neobično. Baš onako neobično kako našoj maloj publici zvuči kad im pustimo skandinavski film.

Ježeva kućica

Tri dječja važna filma

Treba spomenuti ta tri filma. Započet ćemo s filmom koji je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala u Berlinu i odmah zaradio posebno priznanje festivala a mi smo njime otvorili ovogodišnji program u Buzetu – radi se o neodoljivom kratkom crtiću “Ježeva kuća” redateljice Eve Cvijanović. Univerzalna šumska priča po basni u stihu Branka Ćopića uz glazbu Darka Rundeka festival po festival osvaja nagrade publike pa je odnio pobjedu publike na gotovo svim domaćim festivalima na kojima je prikazan; Animafestu, Festivalu Mediteranskog Filma Split, Danima hrvatskog filma. Uz to, prikupio je i mnoge stručne nagrade žirija.

Zatim filmska adaptacije popularnog Kušanovog romana “Uzbuna na Zelenom Vrhu” je dan prije prikazivanja u Buzetu donijela redateljici Čejen Černić nagradu Breza za najboljeg debitanta na Pula Film Festivalu, a sudeći prema izvedbi malih glumca ovog filma u budućnosti nam se sprema jako talentirana generacija! Slijede “Neparožderi” Galine Miklinove češko –slovačko –hrvatske koprodukcije koji se temelji na knjizi za djecu Pavela Šruta o bandama simpatičnih bića koji kradu po jednu čarapu iz para – znate onu koja vam uvijek nedostaje! Bića se zovu neparožderi. S prodanih više od 320 tisuća ulaznica “Neparožderi” su postali najgledaniji češki animirani film u povijesti češke kinematografije. Uz to, treba spomenuti i da je ove godine postojao još jedan dječji film koji nažalost nismo prikazali u Buzetu a to je Anka, redatelja Deana Aćimovića.

Uzbuna na zelenom vrhu

Jedna stvar je sigurna, u maloj zemlji kao što smo mi koja se još bori s posljedicama tranzicije, u kojoj stalno u medijima čitamo o tome kako stvari ne funkcioniraju – ova četiri uspješna dječja filma nastala su u samo godinu dana. I naravno, uz vrlo limitirana sredstva koja se nude u kulturi. Meni ta misao spontano izvuče smiješak na lice. Nadam se da sam vam odgovorila što mislim o domaćem dječjem filmu i kolegama koji na njemu rade.

Za kraj – za one mlađe i one koji bi htjeli raditi u industriji što biste im savjetovali koji putem da krenu kako bi mogli stvarati na jednom festivalu…. ili filmu?

Ma ne vjerujem baš u savjete, na kraju mislim da ih ja oko važnih stvari nikad nisam previše slušala. Ono što radim nekim starijim ljudima kao mojoj baki sasvim sigurno nije djelovalo kao sigurno radno mjesto, kao ono kako djeluje uobičajeni “posao nakon faksa”. Nisam niti ja znala da ću raditi ono što radim, ali sam korak po korak, uz puno entuzijazma, energije, stresa ali i nekih divnih suradnika završila upravo tamo gdje želim biti. Sigurno nema recepta osim da znam da su svi ljudi oko mene koji su zadovoljni svojim pozicijama uložili puno truda u to. Srećom, kad ulažete trud u ono što vas veseli – čak niti po putu nije tako strašno teško, to se isplete u neki životni izbor.