Judita Franković Brdar: “Ljudi pobjegnu u svoje čahure i nauče ne pokazivati emocije, to postane alat za preživljavanje”

Novo izdanje našeg serijala S glumicama na kavi omogućilo nam je susret s jednom od najtraženijih domaćih glumica – Juditom Franković Brdar. Naš susret u zagrebačkom Feel Good Caffee baru uistinu je prošao u feel good ozračju. S Juditom to naime nije teško jer će vas na prvu osvojiti njezina elekventnost, pristupačnost i educiranost o različitim segmentima bivanja.

U zajedničkom razgovoru smo se dotaknuli njezinih novih filmskih projekata, glume kao profesije te “tajni” koje stoje iza njezinog uspjeha.

Nostalgija prema opipljivom

• Trenutno vas gledamo na velikim platnima u dva naizgled vrlo oprečna projekta – filmovima Dnevniku Pauline P. i Punim plućima. Prvi od njih Dnevnik Pauline P. na velika je vrata vratio dječji film. Vodite li vi osobno dnevnik poput glavne junakinje?

Ne bih to nazvala dnevnikom, možda radije svaštarom (tako smo mi svojevremeno zvali bilježnice u koje smo lijepili slike ili neke uspomene, zapisivali stihove i misli koje su nas inspirirale). Tu kombinaciju fotografija i žvrljotina prakticiram i danas. Lijepim fotke, slažem kolaže, zapisujem citate iz knjiga koje trenutno čitam… Malo sam nostalgična prema tim opipljivim stvarima, naspram ovih virtualnih, one traže da napraviš neki izbor, sortiraš misli i uspomene, ide ipak na kvalitetu, za razliku od ovog virtualnog gomilanja.

A što se tiče stvaranja sadržaja za djecu, ovaj film me podsjetio koliko to zapravo volim raditi i koliko mi fali takva vrsta slobodnog, maštovitog i kreativnog izražavanja. Prije sam puno više radila za djecu, neke od najboljih predstava su upravo neke dječje predstave koje sam radila. Eto, priželjkujem si neku novu takvu priliku.

Mašta je svemoguća i besplatna

• U najavi filma istaknuto je kako glavna junakinja neumoljivo pomiče granice jer je u njezinom svijetu sve moguće. Zahvaljujući vašoj profesiji i u “vašem je svijetu” sve moguće. Što je najljepše što vam je donijela gluma?

Upravo tako, glavna junakinja Paulina P., osim što je djevojčica sa svim svojim vrlinama i manama, ono što ju čini posebnom jest upravo to da je mašta njeno oružje u ophođenju sa svijetom. Njena super moć je mašta i nadam se da je upravo to ono što će djeca iz ovoga filma izvući, mašta je svemoguća i besplatna, nitko ti ju ne može oduzeti niti ukrasti i što više maštaš to si veći junak svoje priče.

Da, mislim da je upravo to razlog zašto sam izabrala baviti se ovim poslom. Mogućnost da budem sve što poželim, da i kad odrastem ostanem zapravo dijete. To je ono najvažnije što mi je glumački posao donio, mogućnost da djetinje vjerujem svijetu oko sebe, da stvaram i kreiram, da stvaranjem njegujem djetinju naivnost duha. Naravno, susret sa stvarnošću je neminovan, pukne u nekom trenutku taj nježni balon od sapunice, ali onda dječju naivnost zamjenjuje odluka da svjesno iznova vraćaš povjerenje u svijet, u neograničenu moć mašte. S godinama to postaje konstantan izazov, ali onda se dogode neki ovakvi projekti, i sve bude bolje, bar tih sat i pol u mraku dvorane, kad dijete u tebi poskoči a tebi srce naraste za dva broja kao Grinchu.

O novim izazovima

• S druge strane, koje su to granice koje biste voljeli pomaknuti?

Mislim da su to sada neke nove granice koje razmatram. Ne mogu Vam konkretno odgovoriti na to pitanje jer ne znam ni sama. Moj mi je put omogućio da pomičem neke granice, i osobne i profesionalne, a sada dolazi neko novo životno razdoblje koje mi je još nepoznato i ne znam kuda vodi. Definitivno trebam neke nove izazove.

Siri nikada neće zamijeniti moć zagrljaja

• U najavi filma Punim plućima istaknuto je kako donosi priču o “generaciji ljudi istrošenih emocija, izgubljenih u pokušaju ostvarivanja vlastitih potencijala”. Jesmo li po vama doista takvi? Koliko su vama osobno emocije bitne za ono što radite?

Apsolutno su mi bitne, gotovo presudne, još uvijek nisam naučila kako se stvari odrađuju, ne znam i ne mogu tako raditi, moram osjećati poriv, želju, strast, izazov da bih nešto radila. E sad, da li to troši više nego da me stvari ne diraju, ne znam. Mislim da bi me više umorilo odrađivanje. Mislim da ljudi pobjegnu u svoje čahure i nauče ne pokazivati emocije, to postane alat za preživljavanje. Danas vjerojatno više nego ikad, kada imamo tehnologiju iza koje se možemo sakriti. Ali na kraju dana svaki čovjek je emotivno biće i Siri nikada neće zamijeniti moć zagrljaja.

Sve u isto vrijeme

• Mi ćemo zaključiti kako ste vi uspješno ostvarili vaš glumački potencijal, premda ste formalno obrazovanje završili u drugom području. Što je prevagnulo da ipak pobijedi “ljubav prema glumi” te ona postane vaša životna profesija?

Gluma mi je omogućila da budem everything everywhere and all at once (nisam još pogledala film ali naslov nije mogao bolje poslužiti ovom kontekstu).

Judita – jučer, danas, sutra

• Što bi Judita danas poručila Juditi s početka svoje karijere? Na što ste posebno ponosni?

Mislim da je upravo obrnuto. Osjećam da današnja Judita više treba savjete one ranije, manje opterećene i bezbrižnije Judite. Judita danas preopterećena je svakojakim informacijama o tome kako funkcionira svijet i kako bismo mi u njemu trebali funkcionirati. Judita onda za to nije marila, živjela je po svojim pravilima. Judita danas to i dalje pokušava, ali priznaje, puno je teže i izazovnije.

Najtraženija domaća glumica

• Dva navedena filmska projekta tek su vrh sante projekata na kojima radite. Pojedini mediji već su ovu godinu prozvali “vašom godinom”. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Svaka godina u kojoj ne izgubim sebe je moja godina.

Treba biti iskren oko onoga što zaista želimo

• Jedna ste od najtraženijih domaćih glumica, što mislite u čemu je tajna uspjeha Judite Franković Brdar?

Ne znam ima li tajne ili pravog recepta, mislim da je to zaista individualno. Ono što je meni omogućilo moj put je bio vrlo konkretan fokus na ono što želim i vjera da će se to dogoditi, plus puno rada i intuicija. Treba biti iskren oko onoga što zaista želimo, danas ima toliko informacija koje nas preplavljuju da nam se često čini da nešto želimo jer to bi bilo logično željeti, tako kažu ljudi, bla, bla i slično… Nameću nam ideje i ideale i mi smo im skloni povjerovati, a meni se čini da prvo moraš moći biti sam sa sobom i sam sa sobom odlučiti što zaista želiš. I tu ideju onda njegovati, čak je i čuvati kao tajnu, dozvoliti joj da proklija. Naše tajne želje su naš štit protiv negativnosti svijeta, ako se do njih ispravno postavimo davat će nam snagu i vjeru u napredak.

Zahvaljujemo Feel Good caffe bar na ustupljenoj lokaciji. 

Foto: Martina Movrić