Ivan Šarić, najpopularniji i najtraženiji komičar u Hrvatskoj, za čije nastupe se uvijek traži karta više, krenuo je na nacionalnu kazališno-dvoransku turneju. I uspjeli smo ga uloviti ususret njegovom velikom nastupu u KD Vatroslav Lisinski, 23. studenog 2017. Otkrio nam je tko su mu utjecaji, zašto se bavi stand upom i koji su mu ciljevi, a kako je tekao ovaj zanimljivi i smiješan razgovor, pročitajte u nastavku…
Ivan Šarić – stand up komičar, privatno & poslovno
Koliko je profesija komičara dio privatnog, a koliko poslovnog života? Koliko te privatno, prijatelji, obitelj, djevojka shvaćaju ozbiljno, a koliko ne?
Definitivno moram razdvojiti ta dva svijeta. Kada radim stand up, imam filozofiju da moram nasmijati publiku kada dođem na pozornicu. I točka. Publika je došla, platila je, i tih dvadeset minuta ili dva sata ja ju moram nasmijati. Moj dan je tu nebitan. Bio ja bolestan, zub me boli, smrtni slučajevi, sve negativne stvari u životu… Ja publici dajem sve najveće, sve moje, sve živo… Moji najveći stand up nastupi dolaze iz teške depresije i iz stanja gdje mi je bilo teško – financijski, psihički, zdravstveno, obitelj, ljubavno… bilo kako. Meni je to jedna velika terapija. No, razdvajam li ta dva svijeta – da! Zamisli da sam ja stalno duhovit. Zamisli da je netko stalno duhovit…
Medicinska definicija humora jest da je to latentna agresija, humor je agresija – pasivna, direktna i sl., zato i većina komičara jesu muškarci. Oni se moraju dokazivati, moraju postići taj alfa trenutak, zato se radi o agresiji. No, humor je također i preispitivanje dogmi. Zato, na primjer Crkva ne voli fore na svoju temu, političari ne vole satiru – zato što se radi o preispitivanju dogmi. Volim svoj humor koristiti za sve, volim da na moj stand up dođu svi – od (politički) teških ljevičara do desničara – mislim da ako si ekstreman da to nije dobro. I volim kada takvi, ekstremni ljudi puste gard, kada ih nasmijem… Posebno ako se nasmiju na foru npr. gayeva, a radi se o gledatelju u publici, teškom, ultra desničaru u, ne znam kojem gradu u Hrvatskoj, njemu je pao gard i on će možda promisliti kasnije o tome. Ja znam da je stand up promijenio neka moja uvjerenja.
Tako da – nisam duhovit stalno, forma je to koju ne mogu izvesti pred ekipom. Ipak se radi o predstavi, kazališnoj formi, teška je… No ja ju volim, volim komunicirati s publikom. Volim imati i improvizacije, posebno kada se stvori interna fora s publikom. Prošli put je bilo nešto sa žabom u Splitu. Ja to ne mogu ispričati negdje drugdje. To je bila interna fora između mene i publike u našoj, u tom trenutku, predstavi. Volim takav stand up.
Koje komičare pratiš i zašto? Tko je utjecao na tebe?
Recimo da pratim njih dosta… Tim Minchin mi je pomogao da shvatim kako se od najtežih i najdubljih tema može napraviti jednostavan humor. Možeš od fizike napraviti dobar humor… O tome kako atome boli briga za nas. Meni je to odlično. Filozofska pitanja su super… ono što je Sokrata mučilo. Iz toga zna izaći najbolji stand up. Humor je nedostatak straha. Kao, ti se možeš nasmijati nečemu, svojim problemima, bolesti, na svoj račun… to je nedostatak straha. Npr. – u ratu, ako oružjem netko ide na tebe i ti kažeš – je l’ imaš veće? – nema straha.
Zato su mi fore na rat jako zdrave. Rušenje dogmi, rušenje onoga što se ne smije je najbolji način za liječenje društva. Fora nikada nije nekog ubila, osakatila, drogirala, silovala, ako se ne možeš smijati nečemu, to je problem tvog ega… Ili fore. One mogu biti dobre ili loše. Ne postoji FORA KOJA ĆE NEKOG UBITI. Charlie Hebdo je najbolji primjer toga. Chris Rock me obilježio, uz njega sam odrastao, Dave Chapelle ima utjecajan scenski nastup, Jerry Seinfeld mi je zanimljiv kao bog opservacijskog humora… Meni je zapravo jako bitan ritam fore. U humoru imamo delivery i punch. Taj tempo je bitan. Bill Cosby je jednom dobro rekao: Znaš što je najbitnije za ispričati foru? (tišina od cca 5 sekundi)… Tempo.
Još bih spomenuo Eddieja Izzarda. On je genijalan primjer kako se dobro zafrkavati na temu apstraktnih stvari. On mi je pokazao kako se zafrkavati na temu povijesti, npr. uzmeš Ilijadu i napraviš foru od toga. Jimmy Carr ima brzinu koja mi se sviđa. Improvizacija tu jako dolazi do izražaja. I obično bude dobra.
Koliko često koristiš improvizaciju na svojim nastupima?
Najviše ikada! Čim izađem na pozornicu, ima mjesta improvizaciji. Ja imam svoj sinopsis predstave, no taj kostur gradim i improvizacijom tijekom predstave. Ako negdje publika ne reagira na određeni sadržaj, prelazim na drugi. I tako redom. Užasno je umarajuće sve to raditi. Ljudi misle da dva sata na pozornici samo pričam. Ja sam nakon Lisinskog zaspao u autu. To je dramski monolog, to mi je ravno tri anaerobna treninga, imam osjećaj da iznojim tri kile.
Mlađi komičari možda ne razumiju, no kada si gore, na pozornici, ti ne smiješ glumiti foru, ti si unutra, u fori. Kada je fora ljuta, ja se naljutim, ja sam ljut.
Prvi si i jedini hrvatski stand up komičar koji je napunio Lisinski i kako izgleda – opet ćeš. Osjećaš li se kao zvijezda? Mogu li stand up komičari biti zvijezde u Hrvatskoj?
Meni je to jako apstraktno. I nikada si neću dopustiti da budem zvijezda. Ja se ne doživljavam kao zvijezda. I nikada to tako neće biti. Ne razmišljam tako. No, ne mogu ti opisati kakav je to osjećaj kada jave iz Lisinskog da je nastup rasprodan u šesnaest dana. No, meni je Lisinski isti kao nastup u Malom Lošinju za dvadeset ljudi. Ja moram svaku publiku ubiti. Ubiti. Lakše je nasmijati 2000 ljudi, nego 20 ljudi. Teorija mase je tu na djelu.
Mnogi nisu znali da nastupam… bilo je tu raznih nastupa, od toga da su me napali, ispljuvali, vukli nož… Svejedno. Kada sam počinjao bilo je svakako. Sada je drugačije, sada ljudi znaju da je to zafrkancija. Ja provociram. Ponekad ono što kažem na pozornici nije moje uvjerenje, no ja moram provocirati.
Zvjezdani status se stvori… Hoće li to netko reći za mene, ne znam. No, ako netko zabrije da je zvijezda, to nije dobro, to je pad. Uvijek treba ostati gladan. Tražiti više. Samo tako se napreduje. Posebno ako te drugi vide kao zvijezdu, jer često ljudi žele da zvijezda padne. Ponavljam, treba uvijek biti gladan.
Razmišljaš li ikada o ambicijama koje redom imaju i američki, svjetski poznati komičari – scenarij, serija, film?
Naravno da razmišljam, samo što mislim da se to u Hrvatskoj nikada neće dogoditi. Televizije neće producirati takve stvari – em je to skupo, a i ne mogu se obrađivati teme koje ja želim na televiziji. Zato se sav humor i sva kreativa preselila na internet. U Hrvatskoj je entertainment industrija jako ograničena. Cenzurirana. Jedino je Amerika izuzetak, tamo je humor slobodan ili najslobodniji. Oni se sprdaju s predsjednikom, religijom, vojskom… najvećim institucijama. Zamisli da se ja krenem tako sprdati s hrvatskim braniteljima. Zato je cijela kreativa na internetu – Sprdex, Ćaća se vraća, Mareković… svi su gore.
Kako bi zeznuo sistem treba shvatiti kako funkcionira sistem. Da bih došao do Lisinskog, ja sam morao biti i TV voditelj, i glumiti u serijama i sl… iako sam cijelo vrijeme govorio da sam stand up komičar. Kratkoročnih promjena nema. Društvo se mijenja. Treba težiti tome da nešto ostane iza tebe. Zašto bih radio projekt koji treba završiti za mog života? Zašto on ne bi trajao dvije tisuće godina? Mene je Robin Williams Live on Broadway promijenio. Zato ja mislim da jedna fora može promijeniti jednog čovjeka, a sto fora sto ljudi.
