Alessandro Penso
Glavna tematika desetog, jubilarnog Festivala tolerancije jedna je od najvažnijih priča današnjice – migrantska kriza 21. stoljeća. Uoči festivalskog tjedna u zagrebačkoj Laubi – kući za ljude i umjetnost, 5. travnja 2016. otvorila se izložba ‘From Afar’, talijanskog fotografa Alessandra Pense koji kroz svoj fotoaparat prati migrantsku krizu od njezinog početka. Cijela izložba posvećena je problemu imigranata na Mediteranu: od brojnih brodova, prekrcanih političkim migrantima, ženama, djecom, koji pristižu na talijanske i grčke otoke, prihvatnih centara na Malti, do sve većeg porasta ksenofobije i nasilja prema imigrantima i pripadnicima drugih rasa, potaknuti i lošim ekonomskim stanjem mediteranskih država.
Alessandro Penso studirao je kliničku psihologiju na rimskom Sveučilištu La Sapienza, a 2007. godine dobio je stipendiju za studij fotonovinarstva na Scuola Romana di Fotografia. Od završetka studija za svoj rad osvojio je više nagrada, a njegove su fotografije objavljene u brojnim publikacijama, uključujući i časopis Stern, The Guardian, BBC, The New York Times, Businessweek, časopis Time, Vanity Fair Italia, El Periodico… Alessandro se nada da njegov rad doprinosi borbi protiv dehumanizacije i stereotipizacije migranata i više o njemu nam je ispričao u razgovoru prije otvorenja izložbe u Laubi.
Horgos, Srbija, rujan 13., 2015. Izbjeglice i migranti hodaju prema prema sabirnom mjestu, blizu srpsko-mađarske granice.
Postoji li, čak i osoban, okidač koji Vas je usmjerio u fotodokumentarističko polje rada, kojim i potičete osvješćivanje nužnosti poštivanja i očuvanja ljudskih prava? Nailazite li na probleme prilikom svojeg rada?
Da, svakako da sam se nalazio u opasnim situacijama. Nekoliko puta sam se sukobio s autoritetima, bio uhićen. No, moj posao je da zagrebem ispod površine, da ispričam istinu. Npr. u Italiji i Grčkoj, vjerovatno i u Hrvatskoj, tema migranata je snažna tema u politici, te političari ovakve situacije koriste i u kampanjama kako bi prikupili bodove kod glasača. Često, ljudi, stanovništvo, publika, niti ne žele znati o čemu se radi tako da sam naišao na više otpora prilikom rada na takvi pričama, npr. u Maroku. Često takve situacije u meni bude potrebu više saznavati i otkrivati priče te ih učiniti javnima. Naravno, nisam Superman, bio sam u raznim opasnim situacijama, no do sada se nisam našao i životno opasnim situacijama, barem ih ja tako ne vidim. No, ako želim napraviti sveobuhvatnu, cijelu priču moram riskirati kao i oni koje snimam.
2015. Lesbos. Grčka. Brod sa sirijskim izbjeglicama pristaje na grčku obalu.
Kada radite ovakvu izložbu, kao što je ‘Far Away’ u Laubi, kakve reakcije očekujete od kustosa, publike i medija? Kakve su bile do sada?
Profesionalni postav trebao bi prenijeti poruku na što jasniji i direktniji način publici i medijima. Nalazio sam se u situacijama da zbog tradicionalne i konzervativne sredine poruka ne bude posve jasna, kao da postoji suzdržanost prema publici. S druge strane, moramo poštovati subjekt fotografije i priče. Najbolja su se rješenja pokazala kada se te dvije strane uspješno pomire. Prije dvije godine napravio sam izložbu o kojoj su mnogi mediji pisali, no imao sam osjećaj da izložba, fotografije i priča, ne dopiru do publike. Barem ne do one publike koja bi to trebala vidjeti. Tako sam odlučio organizirati putujuću izložbu, bez muzeja ili galerije. ‘The European Dream’ bila je putujuća izložba u velikom kamionu koju sam pokazao svima onima koji ne idu u muzeje ili galerije, a koji su zapravo tema tih priča. Putovali smo od mjesta do mjesta. Htio sam im pokazati njihovu priču iz drugog, svojeg kuta.
2015. Lesbos. Grčka. Dvoje turista fotografiraju sirijsku obitelj koja se upravo iskrcala na Eftalou na sjeveru grčkog otoka Lezbos.
Kamion je sam po sebi simboličan jer se radi o direktnoj asocijaciji na put. Svi koji su pogledali izložbu dobili su na taj način i neke nove, druge informacije koje su im pomogle da shvate što se njima zapravo dešava. Na žalost, ljudi koji se nalaze u toj, gorućoj situaciji, često nisu uopće ili potpuno informirani o njoj, o svojim pravima, političkim odlukama i sl. Tako mi je prišla, nakon što je izložbu pogledala više puta, jedna mlada djevojka, siromašna, koja je imala potrebu objasniti svoje neznanje o migrantima, a kojima je okružena u svojem mjestu. Njezina želja (zbog siromaštva) bila je otići iz Italije u Englesku. Migrante je percipirala na negativan način, no nakon što je nekoliko puta sama pogledala njihovu priču, shvatila je da zapravo na jedan pojednostavljen način, žive sličan život. Takvim postupcima migranti postanu humanizirani i ruši se stereotipizacija migranata i izbjeglica.
Mislite li da pojedinac može učiniti razliku u svijetu?
Mislim da svatko mora činiti nešto, ne smije se utopiti u masi. Mislim da moramo biti odgovorni za svoj život. No, isto tako vjerujem u kolektivnu svijest, u kolektvnu masu, jer… razjedinjeni smo slabiji. Treba dijeliti iskustvo, greške, mudrost i mišljenja. Prenositi znanje. Ne trebamo biti individualci po definiciji da bi učinili nešto bolje. Po mojem iskustvu, kada se više nas udruži, kada radimo zajedno, kada kolektivno osvijestimo problem i pristupimo mu, šansa za njegovo rješavanje je mnogo veća.
2015. Fyrom granica. Ayoub (18) iz Afganistana: ‘Moja cijela obitelj ubijena je kada sma bio mali tako da sam odrastao sa svojim ujakom. Kada sam imao 11 godina i on je ubijen. Pobjegao sam u Iran gdje sam imao nekoliko prijatelja. Hodao sam tisuće i tisuće kilometara da bih došao do ovdje. Potrošio sma tri para cipela. Nosim samo vreću za spavanje, nekoliko privatnih stvari, nešto za piće i jelo.Moram stići u Europu, moraju mi pomoći. U Afganistanu nije sigurno. Svaki dan ljudi umiru.’
Miješanjem iskustva svi možemo utjecati na svijet, trebamo učiti jedni od drugih. Ja sam, npr., od migranata mnogo naučio. Trebamo biti iznimno zahvalni na našem životu, kada vidim kako se obitelji brinu jedni o drugima, kako se žrtvuju jedni za druge, kako druge stavljaju ispred sebe… to je ono čemu ja težim… i ja želim biti npr. takav otac jednog dana. To je ono što mene tjera naprijed, ta želja za boljim.
Koji je cilj? Možete li ga ostvariti sa svojim djelovanjem, prenošenjem priča, fotodokumentiranjem, izložbama, nastupima u medijima…?
Cilj je razvoj. Ja sam kroz sva iskustva evoluirao, razvio se… Prenošenjem poruke širi se efekt… Možda ćemo sutra biti bolji. Ja ću sutra biti bolji upravo zbog njih.
Foto: Eugenia Maximova, Alessandro Penso
