Florian Gallenberger
Ovogodišnji, jubilarni, 10. Festival tolerancije otvorio je film ‘Colonia’ s Emmom Watson i Danielom Brühlom u glavnim ulogama. Završetak projekcije filma u velikoj dvorani kina Europe potaknuo je spontani pljesak kod oduševljene publike koja je do zadnjeg mjesta ispunila dvoranu.
Njegov film ‘Colonia’, koji prenosi istinitu priču o pozadini čileanskog vojnog udara i zloglasnom kultu na jugu Čilea, uzburkao je europsku i svjetsku javnost te potaknuo pitanje ljudskih sloboda. Istaknuti režiser Florian Gallenberger, dobitnik Oscara 2001. godine za najbolji kratkometražni film ‘Quiero ser’, otkrio nam je kako je došlo do ideje za snimanje filma ‘Colonia’, kako je bilo raditi s glumicom Emmom Watson te kako je film pokrenuo rješavanje jednog od najvažnijih, no do sada ignoriranog pitanja njemačkog političkog odnosa prema kultu i svemu što je on proizveo sredinom prošlog stoljeća.
Kako ste se zainteresirali za ovu tešku priču te odlučili ju ekranizirati i to u formi trilera?
Kao mali gledao sam dokumentarac o koloniji koji me duboko pogodio, mislim da sam tada imao 9 godina. Prošle su godine, desetljeća i taman kada sam završio svoj posljednji projekt počeo sam razmišljati što bih iduće mogao raditi i sjetio sam se te užasne priče, sudbine tih ljudi i znao sam da to mora biti moj sljedeći projekt. Postavilo mi se pitanje kako priču o kultu sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća možemo prikazati većoj publici. Ipak se ne radi o temi koja je za mainstream publiku. Nekoliko godina sam istraživao temu, dok jednog dana nisam dobio scenarij naslovljenog ‘Colonia Dignidad’. Pomislio sam da se radi o stvarno iznenađujućoj slučajnosti. Scenarij je napisan kroz ljubavnu priču i to je bilo to – znao sam da je to ono nešto s čime se veća publika može poistovjetiti i da je to ispravan pristup kako prikazati većoj, mainstream publici – to što se dešavalo u jednom takvom groznom sustavu.
Obzirom na temu, naslov i glumački postav, očekujete li veliku distribuciju filma koji se bavi takvom teškom, aktualnom tematikom? Očekujete li otpor i kritiku zbog prikazivanja filma, koji otvoreno, no suptilno kritizira odnos svijeta prema tome što se događalo preko 40 godina na jugu Čilea?
Film je krenuo u distribuciju isprva u Njemačkoj, od sredine veljače. Hrvatska je prva koja ga prikazuje nakon domaće distribucije i velika mi je čast što smo imali priliku pokazati ga filmskoj publici baš na ovakvom festivalu. Sljedeće su na redu Sjedinjene Američke Države i polako ostatak svijeta. Cilj nam je da bude u potpunoj distribuciji do kraja godine. Očekujemo svakakve reakcije, no jedan od ciljeva filma i jest pobuditi emociju te potaknuti odgovorne i nadležne da poduzmu nešto u vezi zloglasne Colonie Dignidad, njemačke sekte pod vodstvom zloglasnog Paula Schäfera koja je djelovala sredinom i početkom druge polovine dvadesetog stoljeća na jugu Čilea.
Kako je došlo do suradnje s trenutno jednom od najpoznatijih holivudskih glumica – Emmom Watson?
Isprva smo planirali snimiti posve njemački film – s njemačkim glumcima, na njemačkom jeziku, u njemačkoj produkciji, no financije nam nisu išle na ruku. Jedini način kako smo ga mogli realizirati jest da uđemo sa suradnicima u koprodukciju, no u tom slučaju je ova varijanta o posve njemačkom filmu otpala. Odlučili smo se za koprodukciju filma na engleskom jeziku. Daniel Brühl je od samog početka, od prve ideje njemačkog filma, bio prvi i jedini izbor za glavni muški lik. Mislim da je odličan izbor, posebno i na njegovu rastuću uspješnu međunarodnu i svjetsku karijeru. Napravili smo popis glumica, a za mene je uvijek bilo bitno da se radi o krhkoj osobi s izraženom unutarnjom snagom. Emma se nametnula kao logičan izbor jer je i privatno, van filma takva – naizgled krhke vanjštine, no iznimno velike unutrašnje snage koju neiscrpno koristi kada se zalaže i bori za ono u što vjeruje. Ta snaga nam je bila bitna, a kod nje je odmah posve vidljiva.
Još jednu stvar sam htio postići sa ženskim likom… Colonia Dignidad je jako mračno mjesto, vizualno mračno. I danas kada dođete tamo osjećate određenu tamu koja vas obuzme i iscrpljuje ljude. Htio sam da ženski lik utjelovi osoba koja i sama zrači, koja osvijetli prostoriju kad uđe u nju, unese svjetlo, radost, pozitivu… A Emma jest takva. Htio sam suprotstaviti te dvije polarnosti – tamnog, teškog prostora koji ‘guta’ ljude i osobe koja je uzdrmala cijeli sustav kolonije. Možda je to samo moja percepcija nje, no vjerujem da smo postigli točno taj efekt i učinak kod publike.
Očekujete li da će film ispuniti očekivanja i ‘pomaknuti’ stvari, potaknuti političare na djelovanje? Vjerujem da ste snimili ovakav film kako biste osvijestili svijet, publiku o tom mračnom dijelu čileanske, no i njemačke prošlosti?
Da, upravo to i jest cilj. Tema se nije doticala, preko 40 godina posve se ignorirala. Svi znaju za to, barem da se dešavalo, no nitko od mogućih odgovornih nije djelovao. Cijela priča se gurala pod tepih. I sada se napokon poteže to pitanje, dokumenti se otvaraju i uspjeli smo fokus medija skrenuti i na tu bolnu temu. U Berlinu je nedavno održana mirovna konferencija na kojoj smo uspjeli organizirati projekciju filma te je direktan rezultat projekcije bila diskusija o ovoj temi na konferenciji. Tako da – ako se počne pričati, arhiv sa zaključanim dokumentima će se možda otvoriti, a ako se počnu rješavati svi slučajevi nesretnih ljudi koje je zadesila sudbina tog zloglasnog mjesta – mislim da smo ostvarili cilj.
Foto: Colonia Dignidad, Screenshot, Getty Images
