Večeras je u zagrebačkom književnom klubu Booksa predstavljanje zbirke priča ‘Dan kada su centrafori promašivali’ pisca Marka Radumila. Iako živi u Puli i u Zagreb je došao povodom predstavljanja, uspjeli smo ga na kratko ‘uloviti’ kako bi popričali o zbirci, no i budućim njegovim literarnim planovima.
1. Kako se razvijala zbirka priča ‘Dan kada su centrafori promašivali’? Dugo je nastajala, čak deset godina… Zašto je trebalo jedno, skoro pa desetljeće da sazrije i objavi se na proljeće 2016.?
Priče su nastajale spontano, bez ikakvog presinga ili pretenzija. Neke od njih objavio sam prvo u časopisu za dramu i prozu Plima, a kasnije u Godinama Novim, Vijencu i Zarezu. Pisao sam kad bih osjetio da imam što napisati, zato jer sam to jednostavno volio. Usporedo sa životom koji sam živio iz dana u dan, nastajale su i priče. Ponekad bi prošla i godina ili čak i dvije kad ne bih napisao ništa.
Nisam baš discipliniran ili ambiciozan pisac. Kao srednjoškolac otkrio sam prvo Bukowskog i to je bila ljubav na prvi pogled. Kasnije su na red došli i Carver, Hemingway, Fante, Salinger i mnogi drugi, pa sve do Irvinea Welsha. Ali, kao što je Edo Popović u jednom od svojih nedavnih statusa na Facebooku napisao: ‘Kad god izgubim vjeru u pisanu riječ, posegnem za Bukowswkim i vjera se vrati.’ Za mene vrijedi isto.
2. Zbirka priča zapravo je dnevnički zapis jednog turbulentnog desetljeća koji je obilježio generaciju mladih 1990.-ih u Zagrebu. Koliko je ona autobiografska, biografska, a koliko fikcija?
Da, zbirka je zapravo jedna posveta mojoj generaciji koja je svoje najbolje godine života provela u svom Zagrebu pod zamračenjima, besciljno tumarajući po techo partijima, tulumima po atomskim skloništima i opskurnim birtijama. Bilo je tu ponekad i svijetlih trenutaka. Jer kad si mlad, u kakvim god govnima se nađeš, uvijek postoji i nešto da ti se bar čini da je ok. Lutali smo Zagrebom i snalazili se, pokušavajući iz cijele priče izvući najbolje. A možda i nismo marili, tko zna. Preživjeli smo, iako na žalost, ne svi. Autobiografskih trenutaka u pričama ima, naravno, ali i dosta fikcije. U svakom slučaju, neki će se u njima možda prepoznati.
3. Iako se radi o pričama koje su smještene u Zagreb i potpuno su zagrebačke, ti živiš i radi u Puli već devet godina – je li je Pula ostavila dovoljan trag da se i o njoj piše… pretpostavljam da bi u tom slučaju rad bio suprotan ovome, zagrebačkome?
Kratko i jasno – ne. Bar ne za sada. Mislim da o posljednjih devet godina ne bih imao previše toga za pisati. Vodim potpuno drugačiji život, iako se svakog dana preispitujem o svemu. Izvori mog pisanja trenutno leže negdje drugdje.
4. Posljednja priča posve zaokružuje zbirku i zapravo donosi zaključak cijele zbirke. Koliko bi se priče mogle preslikati na neki drugi grad i vrijeme, neko drugo odrastanje, sazrijevanje mladih ljudi u ‘zeznutom’ prostoru i vremenu?
Mogle bi, gotovo bilo gdje. Mislim da se, pogotovo u zadnjoj priči u zbirci pod nazivom ‘Negdje drugdje’, može pronaći puno ljudi. Bez obzira što je to vrlo osobna i vrlo zagrebačka priča, ona je isto tako i generacijska. Tu se svode mnogi računi, ali teško da se donose neki zaključci. Siguran sam da jako puno ljudi iz moje generacije dobro zna što želim reći. Previše je u prošlosti bilo promašenosti i izgubljenosti da bi se o svemu samo tako pričalo. Mislim da neki od nas nikada neće sami sa sobom raščistiti neke stvari.
5. ‘Dan kada su centrafori promašivali’ dobro je prihvaćena od publike i kritike, trebalo joj je nešto dulje vrijeme da se objavi… Spremaš li još priča ili roman? Hoćemo li i sljedeće djelo čekati ili će mu ipak trebati nešto manje vremena?
Nova knjiga je u nastajanju. Koliko će mi vremena trebati da je napišem, ne mogu točno reći. Ali, sigurno neće trebati još jedno desetljeće da izađe na svjetlo dana. Ideja je tu i to je najbitnije. Kao što sam već rekao, kako nisam baš najdiscipliniraniji pisac na svijetu, vjerojatno će biti malih ‘predaha’. Ali stvarno mislim malih. Stvari idu svojim tijekom, kao i život uostalom, i mislim da tako treba biti. Nije dobro utjecati baš uvijek i baš na sve. Imam dobar osjećaj i to je ono što mi je najvažnije.
