Tko je Nuno Dos Santos?
Ne pretjerujući za Nuno do Santosa možemo reći da je producent koji pripada samom vrhu nezavisne elektronske muzike. Pristupačan i brz na riječima artikuliran je i zanimljiv sugovornik kada je riječ o klupskoj sceni i indie elektronici. Njegovi setovi koji obično počinju dugačkim uvodima i uspješnim akrobacijama u mnoge druge žanrove predstavljaju pravu plesnu poslasticu, u što sam se po prvi put i uvjerio dva dana kasnije kada sam ga slušao na Moday’s Hangover partiju. Ovaj čovjek je beskrajno zaljubljen u ono što radi, a u glazbi je uvijek pametan, intuitivan, nepredvidljiv i dva koraka ispred drugih, jer kako kaže ‘ne boji se eksperimentirati’.
SoHaSo – ‘Something Hapening Somewhere’
Nuno također vodi svoju izdavačku kuću SoHaSo (‘Something Hapening Somewhere’), a surađivao je sa svjetski poznatim imenima kao što su Patrice Baumel, , Estroe, TJ Kong, Carl Vraig i Traum. Iako pravi integrirani Nizozemac, Nuno je porijeklom iz Portugala, za koji kaže da je ‘predivan, ali sjeban’. S nizozemskim producentom i DJ-om Nuno dos Santosom razgovarao sam u posh amsterdamskom baru u podnožju Volkshotela, preko puta nekadašnjeg Trouwa, jednog od najpoznatijih europskih elektronskih klubova u kojem je Nuno godinama bio rezident.
Dobar set
Već godinama stvaraš svoj jedinstveni stil istražujući različite vrste glazbe, usprkos činjenici da i izvođači i publika vole biti ograničeni na jednu vrtu glazbe i na njoj izgraditi svoj stil i prepoznatljivost?
Na početku mi je bilo izrazito teško, jer promoteri nisu znali da li sviram techno, house ili nešto treće. Poslije nekoliko godina shvatili su da sviram i puštam sve vrste glazbe i onda mi je postalo malo lakše. Moji heroji u to vrijeme bili su Gilles Peterson i Laurent Garnier koji su puštali glazbu iz širokog spektra žanrova. Volim stvarno različite vrste glazbe i ne mogu po cijeli dan slušati techno, čak ni u klubu, pa tako uvijek pustim nešto što mi se sviđa. Ponekada isti osjećaj može imati i techno i house stvar i onda je to lako umiksati. Ako imaš dobar set onda nije važno što puštaš. A kada počnem raditi neku stvar obično nemam jasnu ideju otkuda početi.
Da bi bili uspješni u svijetu elektronske glazbe da li je danas važno da svaki DJ istovremeno bude i producent? Koliko je uopće važno da u poplavi DJ-eva važno imati svoju muzičku etiketu?
Puno ljudi me pita slično pitanje. Zvučat će kao najgori klišej, ali ako kao DJ vjeruješ u nešto, onda je važno da do kraja to slijediš. Sjećam se da sam s petnaest godina puštao ploče od trenutka kada bi se probudio, osim kada bih bio u školi i tako svaki dan sve četiri godine za vrijeme trajanja moje srednje škole. Mislim da danas puno ljudi nema strpljenja i žele jako brzo postati poznati. Mene zanima muzika, a ne način kako postati popularan. Prvih petnaest godina svirao sam u barovima i na malim partijima, postepeno sam gradio priču i sviđalo mi se da puštam muziku, iako za to nisam bio plaćen. Zato mislim da nije važno kojeg promotora imaš i da li si DJ i producent, ili samo DJ, jer nekako ćeš već stići tamo gdje želiš.
Nizozemska glazbena scena
Kako bi opisao nizozemsku glazbenu scenu u odnosu na njen elektronski bum 2000 godine, na multikulturalizam koji je tada vladao i na veliki dolazak ljudi iz tadašnje Jugoslavije? Da li je i danas scena posebno imajući da europski poznati klubovi Club 11 i Trouw koji se nalazio ovdje bukvalno preko puta ceste danas više ne postoje? Da li postoji velika konkurencija na sceni kao i nekada?
Scena je danas čak i zdravije nego u to vrijeme. Nakon zatvaranja kluba Trouw otvoreno je jako puno novih klubova i mislim da je puno više ljudi postalo eklektično i zainteresirano za muziku. Mislim da su ovi klubovi bili baza na kojoj će se dalje razvijati scena, koja je postala veća i kvalitetnija. Sjećam se da smo prvi u Nizozemskoj u Club 11 među prvima doveli Moderat i Apparat, ali tada je to bilo moguće u samoj jednoj vrsti programa.
Kao producent što bi ste rekli o trendu u elektronskoj glazbi koja se vraća svojim analognim korijenima, balearic glazbi i analognim sintesajzerima?
Muzika uvijek plovi. Prvo ide dva koraka unaprijed, a onda jedan korak nazad da reflektira upravo to novo. Sada imamo povratak devedesetih i u tome ne vidim ništa negativno. Prvo su ljudi koristili mekane, kompjuterske mašine, a onda su shvatili da su analogne stvari puno organskije. Možda će se za deset godina svi vratiti kompjuterima ili će doći do nekih hibrida ili čak stvaranja muzike rukama. Nedavno sam vidio lika koji je napravio male robote koji daju ritam. Sve se stalno mijenja i to je potpuno ludilo. Ja se recimo volim se igrati u svojim setovima kada između stvari stavim neke melankolične pjesme koje se nalaze u sivoj zoni između sreće i tuge.
Neovisni elektronski autori i novi zvuk
Upravo si ti doveo neovisne elektronske autore kao što je Electro Guzzi po prvi put u Amsterdam. Jesu li ljudi i dalje zainteresirani za takav tip zvuka? Nama koji dolazimo sa strane se čini da Nizozemci obožavaju melodični tip deep house-a koja ne prelazi 110 bpm?
Mislim da ne. Ali dešava se to da jako puno novinara piše o elektronskoj glazbi, da odlaze na partije i zaista prate što se dešava. Također jako puno bendova trenutno ubacuje elektronske elemente u svoju glazbu. Electro Guzzi bio je pionir među takvim bendovima. Dešava se i to da među našom ekipom sve više ljudi sluše zaista opskurne stvari. I zato mi se čini da na nezavisnoj sceni sve više ljudi svira sve više eklektične i eksperimentalne stvari. Mislim da je period zvuka poput Tale Of Us gotov. Također zvuk Dixona i Amea koji je obilježio jedan period je gotov, a čak i ti ljudi puštaju zvuk koji je potpuno drugačiji u odnosu na ono što su vrtjeli prije tri godine.
Znači kod vas postoje recenzije elektronskih zabava?
Da, i to puno. Čak i glavni urednici dolaze na partije, ljudi koji su prije pratili bendove poput Radioheada. Možda i vi to možete početi raditi? Može napisati recenziju s partija tipa prvi DJ je sranje, drugi je malo bolji i onda sam otišao doma. Šalim se, ali stvarno je super da postoje takve stvari.
SoHo etiketa
Vaša SoHo etiketa poprilično je aktivna i nedavno ste izdali svoj melankolični i atmosferični EP ”Trigonometry of Love’ na vinilu.
Obično počnem s nekom melodijom i onda počnem graditi priču dalje na tome. Prvo si kreativan i stvaraš slojeve, ali onda ipak počnem razmišljati kako bi stvar zaista trebala zvučati. Mislim da sam za zadnji EP svjesno odlučio da želim zvučati prljavije, da muzika ne zvuči suviše čisto. Mislim da je ovo puno sirovije i nisam razmišljao o tome kako stvari moraju biti čiste.
Živimo u vremenu u kojem politika postaje sve aktualnija, a me zanima da li mislite da i elektronska glazba može biti politična?
Naravno da može. Ne volim kada se netko javno izjasni recimo protiv Trumpa, a onda ekipa reagira s porukom da se glazbenici trebaju baviti jedino muzikom, a šutjeti o politici. Zašto bi šutjeli, naprotiv mogu doprijeti do velikog broja ljudi i mislim da je to jako pozitivno. Ipak mislim da je pedesetih muzika bila puno više politična nego danas. Problem kod elektronske glazbe je taj da nema vokale, pa je malo teško izraziti poruku, ali ako želite biti politični mislim da je to pohvalno.
Tekst: Davor Konjikušić
Foto: Promo
