Razgovarali smo s Carlom Simón, jednom od najboljih svjetskih redateljica i ovogodišnjom pobjednicom Berlinalea
Za nama je jubilarno 20. izdanje Zagreb Film Festivala. Nagradu Zlatna kolica za najbolji dugometražni film ponio je Joyland, pakistanskog režisera Saima Sadiqa. Posebno priznanje stručnog žirija otišlo je u ruke domaćeg redatelja Juraja Lerotića za njegov hvaljeni film Sigurno mjesto.
Ovogodišnje izdanje ZFF-a zagrebačku je publiku upoznalo s nizom sjajnih filmskih naslova, a među njima se našao i Alcarràs. Riječ je o filmu španjolske redateljice Carle Simón, koji je ujedno i ovogodišnji pobjednik Berlinalea. Osvojivši glavnu nagradu na 72. Međunarodnom Berlinskom Filmskom Festivalu postao je prvi film na katalonskom jeziku kojemu je pripala ta nagrada.
Alcarràs
Ruralna drama o obitelji uzgajivača bresaka koja pod pritiskom kapitala upada u razdor ovogodišnji je španjolski kandidat za 95. nagradu Oscar, koju Američka akademija filmske umjetnosti i znanosti dodjeljuje u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma.
Filmska je to oda bliskosti koju pruža život u maloj zajednici i tradicijama koje polako nestaju. Koliko im sjećanje seže, obitelj Solé svako ljeto provodila je berući breskve u svom voćnjaku u malom selu Alcarràs.
No, ove godine zemljovlasnici imaju nove planove za posjed – posjeći voćnjak i postaviti solarne panele. Suočena s krajem jedne epohe, glasna i vrckava obitelj priprema se u posljednju berbu. Svi oni koji nisu dobili priliku na ZFF-u pogledati kako je ona protekla to će moći učiniti u redovnom kino programu jer film uskoro kreće u distribuciju.
Bio je to i naš povod za kratak razgovor s redateljicom Carlom Simón koja nam je otkrila detalje o nastanku filma, budućim projektima, ali i vlastitim počecima.
- Laički rečeno, vrlo je hrabro koristiti amatere, odnosno stvarne ljude, kao glumce. Kako je za vas izgledao proces suradnje s njima?
U suštini bio je to dugačak proces jer smo godinu dana proveli u potrazi za ansamblom. Posjetili smo brojne lokalne aktivnosti, od seoskih zabava do školskih priredbi. Srećom, žitelju su bili zainteresirani sudjelovati u filmskom projektu. U procesu pronalaska ansambla susreli smo preko 9.000 ljudi.
Glumci, odnosno seljani koji su odabrani prikazati članove obitelji Solé, su zapravo stranci te nam je bilo važno njihovo povezivanje. Stoga smo iznajmili kuću u kojoj su zajedno provodili vrijeme kako bi razvili obiteljske veze. Tako smo kreirali uspomene te su oni malo, pomalo razvili sjajnu obiteljsku dinamiku. Do kraja filma sam uvidjela kako su se oni doista počeli doživljavati kao obitelj.
- Koliko vam je važno da film proizlazi iz elemenata koji su vam poznati?
Za mene je to veoma važno, ispričati priču o nečem što mi je poznato. Alcarràs je rodno selo moje majke, u kojem sam provodila praznike kao dijete. Bilo mi je veoma važno provesti opsežno istraživanje kako bi priču mještana mogla prikazati “iznutra”. Dva ljeta sam živjela u ujakovoj kući kako bih radila na scenariju, obilazila polja i sudjelovala u berbi. Moj život i moja kinematografija su isprepleteni. Zahvaljujući ovom filmu dobila sam priliku provesti velik dio vremena s mojim ujacima i upoznati njihov posao.
- Vaš film govori o prisilnom odvajanju od zemlje. Mislite li da je budućnost u povratku poljoprivredi?
Način na koji pristupamo poljoprivredi se promijenio. Manjim poljoprivrednim obiteljskim gospodarstvima sve je teže opstati, posebno u odnosnu na velike korporacije. Željeli smo imati sretan završetak filma, ali uvidjeli smo da su farmeri doista umorni od toga da ne mogu postići adekvatnu cijenu za ono što su proizveli. Ne žele da njihovi nasljednici prolaze istu muku te ih potiču na školovanje i bavljenje drugim poslovima. Ulažem nade u poljoprivredu koja je usmjerena manjim zajednicama. Vjerujem kako je budućnost u održivoj poljoprivredi, odnosno smatram kako bi svijet trebao ići ka tome.
- Alcarràs je dio trilogije. Što dolazi sljedeće?
Alcarràs je dio obiteljske trilogije, a sada slijedi ‘Romería’, film koji govori o obiteljskim sjećanjima. Kao djevojčica sam izgubila roditelje te postoje neka sjećanja do kojih nikada neću doći. Nedostatak obiteljskih sjećanje je nešto što me dugo morilo i upravo o tome govori ‘Romería’.
- Poznati ste kao jedna od najboljih redateljica nove generacije. Jeste li oduvijek sanjali da to postanete? Ako jeste, što biste poručili djevojkama koje sanjaju isto?
Nisam o tome maštala kao djevojčica, zapravo rijetko sam gledala televiziju i filmove. Želja se javila kada mi je bilo 16 godina, nakon što smo u srednjoj školi na satu gledali filmove i diskutirali o njima. Tada sam uočila kako filmovi mogu kod ljudi izazvati rekcije vezane uz njihov život i stanja koja prolaze.
Ono što bih poručila djevojkama koje sanjaju o istom je – učinite to! Razmislite o pričama koje želite ispričati, o pričama koje vas inspirirate i osjećajima koje želite prenijeti. Važno je raditi filmove koji nas na određen način pokreću, diraju… samo tako ćemo pronaći vlastiti glas.
Foto: Profimedia, Promo
