Lucia Berlin američka je spisateljica, rođena 1936., a umrla 2004. godine. Jednostavna rečenica od svega 9 riječi i dva broja nipošto nije dovoljna da opiše ovu neobičnu autoricu. Jer, u svojih 68 godina, ona je proživjela toliko toga, koliko većna ne bi niti za tri života. Berlin je rođena na Aljasci, a kako joj je otac bio rudarski inženjer, svoje rane godine provela je po rudarskim kampovima u Idahu, Kentuckyju i Montani. Kroz godine je još živjela i u El Pasu, Čileu, Novom Mexicu, New Yorku te Kaliforniji, gdje je i umrla. Ali, ni to nije dovoljno. Bila je zlostavljano i zanemareno dijete, pripadnica jet-seta u Čileu, boem, udala se i razvela tri puta ( i to do 32 godine), rodila četiri sina, radila kao srednjoškolska profesorica, operator u telefonskoj centrali, činovnik u bolnici, čistačica, medicinska sestra u hitnoj te profesorica na fakultetu. Ali, ni to nije dovoljno. Lucia je imala skoliozu, koja je uzrokovala trajno iskrivljenje kralježnice, te grbu na leđima i prsima. I povrh svega, dok je tako mahom sama odgajala svoje sinove (primjerice, prvi je muž klisnuo dok je bila trudna s drugim sinom), radila sve te nabrojene, mahom slabo plaćene poslove, pisala, još je bila i alkoholičarka, baš kao njezin djed i majka.
Kad smo nabrojali, ovako više odokativno, ono što ju je svakako oblikovalo i kao ženu, ali i kao spisateljicu, moramo se zapitati kako i o čemu piše? Jer, s ovako nabrojanim podacima iz životopisa, očekujemo nešto posebno… Publisher Weekley navodi kako bi Lucia Berlin mogla biti “najbolja spisateljica za koju niste nikada čuli”. I, moram se složiti. Naime, 43 kratke priče, skupljene u zbirku naslova “Priručnik za spremačice” svakako mi je jedan od najboljih i najneočekivanijih literarnih doživljaja u posljednje vrijeme. Berlin je živjela tako nekonvencionalan, totalno izvrnut i uvrnut život, da joj je to dalo i više nego dovoljno materijala za sjajnu prozu. Iako njezin sin kaže da se nije sve baš tako dogodilo, kako ona piše, već da je “close enough”, autbiografski elementi su apsolutno prisutni. Bilo to sve gola istina, ili pak samo inspirirano njenom istinom, to su neporecivo sjajne priče, u kojima nalazimo dijelove života ove izuzetne žene.
Ova se zbirka otvara pričom “Dr. H. A. Moynihan”, u kojoj nas Berlin upoznaje s djedom, inače vrhnskim stomatologom, ali i sadistom i alkoholičarom. Unuka (pretpostavimo sama Lucia) pomaže djedu u ordinaciji, te ju on zamoli da mu asistira dok sam sebi čupa sve zube. To završava tako da se djed, krvareći kao zaklana svinja, najprije izrigao, zatim onesvijestio, a onda i popišao u gaće, pred prestravljenom unukom, koja je, eto, ipak uspjela uspješno odasistirati… I već ta prva priča, stilski briljantna, dovoljna je da znaš da u ruci imaš nevjerojatnu knjigu, na koju se ne nailazi tako često.
Priče Lucie Berlin su zaokružene, motivi im se isprepliću i prožimaju. Primjerice, često se opisuje odnos dviju sestara, kroz nekoliko priča (Berlin je imala sestru, koju je njegovala dok je umirala od raka), pa majčinstvo, školovanje kod časnih sestara, boemski život umjetnika, alkoholizam, detoksikacija, različiti aspekti najrazličitijih poslova, koje je obavljala (otuda i naslov, jer je radila kao spremačica po kućama)… Zapravo, Lucia primjećuje svakodnevne životne situacije, ali kroz prizmu onog neobičnog, uvrnutog, gotovo nesvakodnevnog u njima. Jer, priznat ćemo, nema baš puno svakodnevnog u majci, koja bi se svaku večer povlačila u sobu, kako bi se dobro naljoskala, i onda bila posebno nepodnošljiva i bezobrazna (“Branila se time što nam se izrugivala i ismijavala nas, time što nam je nanosila bol, da mi ne bismo povrijedile nju.”).
Luciine priče pokrivaju razne države, razna razdoblja i razne protagoniste, od boema umjetnika, alkoholičara, intelektualaca do potpunih marginalaca. Ali, svim je tim pričama zajedničko da iz njih pršti upravo nezaustavljiv talent, lakoća i ležernost pisanja. Njezino je pisanje direktno, oštro i beskompromisno, te nam na neki sulud način približava situacije, za koje nikada ne bismo rekli da bi nam mogle biti bliske, kao što su djed koji si sam čupa zube, ili ležerno dogovaranje ilegalnog abortusa u isto tako ilegalnoj meksičkoj poliklinici usred pustinje. Stvarno ti dođe da se pitaš: Zaboga ženo, pa odakle ti sve to? A onda baciš pogled na biografiju ove sjajne spisateljice, i bude ti jasno. Trebalo je nositi breme tog i takvog života, koji se materijalizirao u ovim pričama (ali, nažalost i u grbi na leđima).
