Zamislite policu za knjige. Zamislite gomilu knjiga, poredanih uredno, po veličini, boji, žanru. A sada zamislite jednu, koja nekako iskače iz urednog niza. Nekako viri. Ne može se ugurati. Uzmite ju u ruku. Na njoj zanimljiva naslovnica. Lutka, marioneta, nekako čudno rastavljena. Samo su joj oči žive. I riđa kosa. To je roman ‘Tolba’ mlade domaće spisateljice, Suzane Bosnić Majcenić.
Priča o Tolbi priča je o izmišljenom mjestu, negdje na nekom izmaštanom paralelnom Mediteranu. Njezini stanovnici žive u ulicama bez imena, kuće su označene balonima, koji proizvode zvukove kada po njima pada kiša. Svuda okolo stabla lipa. Točnije, njih 1400. Slatkasti miris lipa. Neobični mještani. Ormar, kuća bez balona, mjesto je gdje dolaze najrazličitiji stanari. Uglavnom oni koji su nekako iščupani iz svojih korijena. Oni kojima je hitno potrebna druga prilika. Ovdje živi i Nađ, djevojka koju su navodno našli u kartonskoj kutiji ispred Ormara. ‘U običnoj kartonskoj kutiji. Bez uputa za upotrebu. Bez garancije. Ni ružna ni lijepa.’ Nađ je skraćeno od Nađena. Kako slikovito…
Ima tu svega. I ljubavi i mržnje, i patnje i radosti, i krvi i izmeta, i smeća i Muškarca bez Šake, i slijepog redovnika Levina Levina, i Marte List, koja je pobjegla od nasilnog supruga, koji ju je umalo došao glave, i slikara Zorka Potira, koji slika mještane u zamjenu za raznorazne potrepštine. I meni najdraži, Sakupljač. I njegov Muzej otpada, koji je Nađ oduševio, a one malo manje slobodoumne užasnuo…
Svašta su vidjeli mještani Tolbe, poglavito stanovnici Ormara. I na svašta su se navikli. ‘S vremenom navika postaje stil života popraćen prihvaćanjem svega i svačega. Prihvaćanjem i onoga što se mnogima čini neprihvatljivim’.
Priče o Tolbi i njezinim stanovnicima prate i autoričine jednostavne, crno bijele ilustracije, koje pojačavaju dojam ionako dojmljivog romana. Pričaju svoju priču. Daju nam materijala za dodatno razmišljanje…
Čitajući ovaj doista neobičan roman, pala mi je na um jedna gotovo jednako tako neobična ideja. Naime, Bosnić Majcenić piše jednostavnim, mračno poetičnim rečenicama, vodeći nas u svoj impresivni imaginarij. Mi prolazimo tim toliko drugačijim svijetom, da nas svaka nova stranica iznenađuje sve više i više. A te lijepe rečenice mlade spisateljice progovaraju o životnim istinama, navodeći nas na daljnje razmišljanje. Ostaju negdje u nama… I upravo zato, negdje u prvoj polovici romana podsjetilo me to sve na mračnog, uvrnutog, obrnutog, izokrenutog i izvrnutog (no, shvatili ste…) Malog princa. Ovo je Mali princ u kojem glavnu ulogu igra Nađ. Nađ istražuje. Nađ ima te velike oči uperene u svijet. Nađ ima pitanja. Traži odgovore. Zamišlja svoj odlazak, svoju priču, jer kako kaže: ‘dovoljno je zamisliti. I ja sam zamišljala’.
Naravno, da se ne zavaravamo, Nađ je pronašla malo drugačije odgovore od Malog princa. Zapravo, puno drugačije. Mračne, uvrnute, obrnute, izokrenute i izvrnute. Šokantne odgovore, od kojih se pomalo ledi krv u žilama…
Svako toliko naiđemo u našim životima na ljude, događaje, umjetnička djela koja se jednostavno ne mogu ukalupiti. Spremiti u neku ladicu. Arhivirati. Obraditi u Zavodu za statistiku. I u vremenu u kojem nas se tako očito i nemilosrdno nastoji ugurati u kalupe, ladice, arhive, to je tako dobrodošla i divna promjena. Stoga, čestitam mladoj autorici na hrabrosti i beskompromisnosti. Čestitam joj što je uzela u ruku pero (vjerojatno nije baš pero, ali ovo ljepše zvuči) i ispisala 150 stranica beskompromisne, iskrene i drugačije literature. Čestitam joj što nije kalkulirala, što nama čitateljima nije podilazila. Volim misliti kako je Tolba izišla iz nje, kako nije ni moglo biti drugačije. Nadam se da će i dalje ostati tako hrabra, drugačija i posebna, prkoseći teoriji književnosti, žanrovima i očekivanjima.
Foto: Shutterstock, Facebook
