Fascinirana sam romanima koji na neki način dotiču veliki indijski potkontinent: bilo da su pisci porijeklom Indijci, ili samo da pišu o Indiji, Indijcima, kod kuće ili u bijelom svijetu, na koji god način se doticali teme te zemlje, meni je to vrh. I baš kad sam pomislila da sam iščitala sve ‘Indijce’ koje mogu naći u knjižnici (rekla mi je teta knjižničarka da mi je ostala samo Mahabharata i Ramajana), otkrila sam Hanifa Kureishija (hvala Jagoda). Okej, Hanif nije Indijac, nego po ocu Pakistanac, rođen i živi u Velikoj Britaniji, ali njegove se teme uvijek vrte oko Indijaca i Pakistanaca, tih mojih omiljenih tema, tako da je, što se mene tiče, on ‘close enough’.
Kureishi je iznimno cijenjen i multitalentiran pisac, scenarist i filmaš, pa je tako iz njegove radionice izišao scenarij za film, s kojim je Hanif zaradio i nominaciju za Oscara, ‘Moja lijepa praonica’, pa je tu sjajan i nagrađivan roman prvijenac ‘Buda iz predgrađa’, ‘Intima’, ‘Dok mu osluškujem srce’, ‘Imam ti nešto reći’ itd. Kureishi je od svojim početaka (a počeo je pišući erotsku prozu pod pseudonimom) beskompromisan pisac, koji se dotiče brojnih gorućih tema, poput rasizma, odgoja, seksualnosti, seksualne revolucije, droge, obitelji i međuljudskih odnosa, koji se u njegovim djelima razvijaju na sve moguće načine i u svim smjerovima.
Upravo je takvo i njegovo najnovije djelo, ‘Posljednja riječ’, priča o dvojici oprečnih likova: slavnom piscu i njegovom nimalo slavnom biografu. Naime, Mamoon Azam, ‘veliki književni Sotona’, angažirao je mladog pisca u usponu Harryja Johnsona da napiše knjigu o životu i karijeri pisca u poznim godinama ( i s trenutno upitnom produktivnošću). Da bi to učinio, Harry se na određeno vrijeme seli u pitoreskno englesko seoce, na imanje slavnog Mamoona, kako bi od njega i njegove prpošne puno mlađe žene Liane dobio dovoljno informacija za toliko očekivani bestseler o književnom geniju. Naravno, idilično seoce uopće nije ni blizu idilično, kad se pokaže kako Mamoon, koji je ‘možda u svoje vrijeme i bio podlac, pijanac i gad’, ni sada nije bitno drugačiji. Dobro, nije u godinama kada bi mogao lokati bez posljedica, ali je zato mučaljiv, osjetljiv, ciničan i mrzovoljan stari prdonja. S druge strane, Harry ne zna s kim se više zlopati: sa starim namčorom, njegovom ženom koja očito vuče sve bitne poteze u Mamoonovom životu, svojom djevojkom, površnom fashionisticom, ili svojom ljubavnicom. Uglavnom, idilično seoce postaje poprište bezglavih, kaotičnih i u potpunosti disfunkcionalnih međuljudskih odnosa, gdje Kureishi svoje likove vodi čas od ludila i bijesa, pa do tragikomičnih elemenata. Tako se i mi, malo čudimo, malo ne vjerujemo i malo se smijemo.
‘Ludilo pisanja jest protulijek stvarnom ludilu. Ljudi obožavaju Britaniju samo zbog njezine književnosti – lijepi mali otok koji tone skladište je genija u kojem se čuvaju, nastaju i iznovice se stvaraju najbolje riječi.’ I upravo je to nit vodilja ovog sjajnog romana, u kojem se progovara o književnosti, na ponekad uvrnut, ponekad urnebesan, ali svakako u potpunosti nekonvencionalan način. S jedne strane neprikosnoveni genij (i luđak, naravno, ali to nema veze), i s druge strane mladi pisac na početku (itekako upitne) karijere, našli su se zajedno u jednoj točki mjesta i vremena. Mamoon se zrcali u mladom Harryju, i uspoređuje se s negdašnjim sobom, dok Harry nastoji prepoznati taj genij, što se čini kao težak zadatak, obzirom na karakter starog zanovijetala. Jedan se nastoji vratiti na scenu ‘književnih velikana’, dok drugi nastoji na toj sceni zaigrati po prvi put. Što će kojem od njih uspjeti, ostaje da vidimo…
Hanif Kureishi je od samih svojih početaka poseban pisac, kojeg u posljednje vrijeme sustavno iščitavam i sve mi se više uvlači pod kožu. Volim te njegove uvrnute likove, koji si tako krasno kompliciraju živote, volim i tu bizarnost koju nam on suptilno servira kao nešto uobičajeno. I dok krstarimo ovim sjajnim romanom, dotičemo se ljubavi i mržnje, odanosti i izdaje, onoga što je bilo i onoga što je, da je bilo sreće, moglo biti… Kureishi nas vodi na očaravajuće putovanje životom velikog književnika i neobičnog čovjeka (navodno mu je kao predložak za Mamoona poslužio slavni i meni jako drag V.S. Naipaul, pisac s Trinidada i Tobaga, inače, pogađate, Indijac), pomalo razočaranog i svojim životom, i životnim izborima, ženama, pa čak i svojom književnom karijerom. Ili, kako to Mamoon cinično kaže u jednoj zdravici: ‘Čovjek je jedina životinja koja mrzi samu sebe, sudbina svijeta najvjerojatnije je u samouništenju. Pa sve najbolje, prijatelji. Nek nam živi apokalipsa!’
Više o knjizi te na kojim prodajnim mjestima ju možete kupiti, saznajte na vbz.hr.
Foto: Instagram, VBZ
