Sjećam se, bilo je ljeto ’97., i vozili smo se trajektom, koji se polako udaljavao od Jablanca. Promatrali smo kamenu gromadu, kojoj smo se približavali, otok nalik na mjesečevu površinu. Pitali smo se ima li na ovom komadu kopna, koji viri iz plavetnila, ijedna travka, drvo, bilo što od flore. Međutim, nakon pristajanja i nekoliko minuta vožnje autom, kopno koje nam se do maločas činilo kao mjesečeva površina, pretvorilo se u predivan botanički vrt. Naravno, riječ je o otoku Rabu, a mojem najdražem mjestu u svemiru.
Tako nekako započinje i novi roman našeg poznatog pisca, Zorana Ferića, “Na osami blizu mora”. Jedan od likova, Luka, dolazi baki na Rab, na samom početku ljetnih praznika, a zapravo na početku još jedne nezaboravne avanture odrastanja. Ferić nam fragmentarno portretira skupinu likova, Luku, Borisa, Gavrana, Škembu, Lenu i Alku, koje pratimo od adolescentskih dana, preko zrelih godina, do (ipak prerane) smrti jednog od njih. Sad bismo se mogli uhvatiti bespotrebnih rasprava radi li se ovdje o romanu, ili zbirci priča, ali to i nije važno. Važno je da je roman do u najsitnije detalje isprepleten mrežom likova, motiva i atmosfere, koji nas na kraju dovode do besprijekorne cjeline. U njoj je Zoran Ferić, ponovno beskompromisan i svoj, još jednom pokazao svu raskoš svog talenta.
Ferić započinje pomalo “u revijalnom tonu”: ljeto, sunce, more, “Švabice”, Čehinje, udvaranja, prve ljubavi, opijanja, ponoćne šetnje, galebarenje, hormoni koji divljaju. Naravno, neizbježan je i sveprisutan seks, u sasvim običnim, ali i onim malo manje očekivanim kombinacijama. Ali, ubrzo se otkrivaju i one manje “revijalne” stvari: poneka neželjena trudnoća, smrt, svađe, kurve, razvodi, droga… Na početku su muški likovi “frajeri”, galebi (jedan od njih zbog svojih galebarskih uspjeha zauvijek nosi taj nadimak), međutim, kako ih susrećemo u kasnijim životnim razdobljima, primjećujemo pukotine u njihovim životima. Nije sve ispalo baš onako kako su očekivali i kako su se nadali. Slično je i sa ženskim likovima. Od manje više rasnih ljepotica, do sredovječnih, manje više nezadovoljnih žena, koje su od života očekivale više. I tako dolazimo i do savršenog kraja: groteskno ferićevskog sprovoda jednog od likova, u vrućini babljeg ljeta.
Poseban je lik u ovome romanu i (Feriću očito neizbježan) otok Rab, na čijim očaravajućim lokacijama likovi vole, ljube, opijaju se, svade, odlaze i vraćaju se… Ferić bez sumnje voli otok, a moram priznati da ga u potpunosti razumijem, jer sam se i sama beznadno i zauvijek zaljubila u taj komadić Lijepe naše. I još se nešto savršeno uklopilo u ovu beskompromisnu priču, a to je tlocrt otoka Raba. Naime, on je u obliku falusa. Priznat ćete, u kontekstu Ferićeve tematike ( a i nekih drugih, izuzetno besmislenih prozivanja u zadnje vrijeme), urnebesno smiješno.
Čitajući “Na osami blizu mora” zaključila sam kako je Ferić majstorski izbalansirao motive sunca, mora, ljetnih avantura (koji bi bez problema mogli egzistirati i u ljubavnom romanu iz revije “Vikend” iz sredine osamdesetih), sa šokantno tragičnim životnim izborima i problemima svojih likova. Na taj je način stvorio mješavinu gorko-slatkog, kakav uostalom počesto bude i sam život, odnosno divno atmosferičnu i melankoličnu priču. Ili, kako to Ferić objašnjava u jednom intervjuu: on se trudi vidjeti lice i naličje, naličje naših života i društva u kojem živimo. I zato nam Ferić, preciznim udarcem u pleksus, izbija zrak iz pluća, i servira i bizarno, i groteskno, i crnohumorno, i šokantno. Baš kako volimo.
