@katchsilva
Koliko god bila pasionirani čitatelj, još nikada mi se nije dogodilo ovo što sam doživjela s romanom Kristiana Novaka, “Črna mati zemla”. Naime, neku sam noć sanjala njegove motive, pa čak i samog autora (koji je, doduše u mom snu objašnjavao pravila dostave u parničnom postupku, ali to je sad već neka moja luda podsvijest). Sve to govori o tome koliko sam ušla u ovo djelo. Ili, možda čak i bolje, koliko je ono ušlo u mene…
Roman “Črna mati zemla” prvi je puta izdan još 2013., te je osvojio i nagradu Tportala za roman godine. Odmah je bio rasprodan, pa prevođen, sad s nestrpljenjem očekujemo prvi travnja i kazališnu adaptaciju u ZKM-u, filmska adaptacija je također u tijeku, Novak je izdao i treće (jednako sjajno) djelo, “Ciganin, ali najljepši”. I oko autora i oko njegovih romana podigao se rijetko viđeni hype, s obzirom na to da se radi o književnosti i kulturi, a ne o uvidima tipa “nećete vjerovati što je obukla Kim Kardištan”. Iako uglavnom zaobilazim u širokom luku književne uratke o kojima svi pričaju u superlativima (meni obično budu bezveze, pa da se ne brukam kad moram ljudima objašnjavati zašto), u slučaju Kristiana Novaka se mogu jedino pridružiti pomalo grupijevskim hvalospjevima, te nadodati i sama još poneki. Šalu na stranu, Novak je vraški dobar pisac, njegovi su romani brutalno moćni, pa da vidimo sada malo zašto.
@carissajg
“Črna mati zemla” sastoji se od pet dijelova, računajući strogo formalno, a od tri cjeline. Započinjemo s dokumentarističkim proslovom, u kojem saznajemo da je 1991. godine, u neimenovanom međimurskom selu na južnoj obali Mure, u nekoliko tjedana čak osam ljudi izvršilo samoubojstvo. Zatim u prvom narativu, u formi trećeg lica, upoznajemo Matiju Dolenčeca, perspektivnog mladog pisca u spisateljskoj blokadi. Napustila ga je djevojka, jer ga je neprestano hvatala u neobjašnjivim i čudnim lažima glede njegova djetinjstva. Matija, inače rodom iz neimenovanog međimurskog sela, zapravo se ne sjeća ničeg iz svog djetinjstva provedenog u Međimurju, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ali naslućuje da tu postoji neka priča, nešto veliko. Nešto što je “morao zaboraviti da bi preživio”. Ponukan potpunim rasapom svoga života, kreće u potragu za sjećanjem. I tu dolazimo do sljedeća dva dijela, pisana u ich formi, u kojima nas Novak baca u prošlost. Počevši od trenutka kada je malome Matiji umro otac, pa prema masovnim samoubojstvima, polako se otkriva trauma malog Dolenčeca, i to toliko strašna, da je njegov zaborav sasvim razumljiv i očekivan… Blaženi naši psihološki mehanizmi zaštite…
Novak nas je u ovom snažnom romanu suvereno uronio u vrtlog slojevitosti i višedimenzionalnosti, pri čemu je sve razine ove proze teško pobrojati, a vjerojatno i primijetiti pri prvom, gotovo mahnitom čitanju. Ponajprije, tu je divna i kompleksna ljubavna priča Matije i Dine, opisana gotovo kroz dijalošku formu. Nalazeći se na istoj valnoj duljini, dijeleći isti smisao za humor i interese, reklo bi se da čine savršeni par, sve do tog (nažalost neizbježnog) rastakanja ljubavi. “Postala je svjesna mogućnosti da neki čovjek može teško oštetiti drugoga bez jasne namjere, samo živeći onako kako je navikao.”
@lemmenski
Zatim je tu priča neprilagođenog, šestogodišnjeg djeteta, koji sebe krivi za smrt oca. Novak je ušao u psihu neshvaćenog, otuđenog i osamljenog dječaka, koji misli kako je dovoljno da poželi da netko umre, i da će se to zasigurno dogoditi. I točno osjećamo gustu, ljepljivu melasu krivnje i straha, u kojoj dijete nastoji preživjeti, boreći se sa svojim demonima, okolinom i vršnjačkim nasiljem. “Kada jednom pogledaš u bezdan, nosiš ga u sebi čitavoga života.”
Tema pedofilije, koja se provukla kroz zadnju trećinu romana, potresla me do srži, jer nam ju je Novak prikazao najprije kao nagovještaj, tek slutnju, da bi se pretvorila u nešto itekako moguće, prisutno i dijabolično, ali jednako tako sakriveno, tajno, tabuasto… Nešto, što ti nitko neće vjerovati…
I najzad (ponavljam, tko zna što ću još naći pri ponovnom čitanju) fantasično opisana masovna psihoza i strah seljana, kada se njihovi susjedi počnu ubijati, uglavnom se vješajući o topole, grede i lustere. Jeziv i misteriozan, ali upravo izvanredan crescendo u dinamičnoj (i pomalo predinfarktnoj) završnici romana.
@rainbowsalt
“Obično ljudi misle da se mora poklopiti niz okolnosti da bi se čovjek ubio.
– A to je tak lefko. Samo mauraš malo časa ostati saum…”
U biti, dao nam je Novak tom svojom dubokom i bogatom prozom razmišljati. Izvukao je na površinu ono “črrrrrno”, što čući skriveno, i čeka, negdje duboko u svakom od nas. Opako.
“– Kaj da smo dojšli z črne kmice. Nej sem mijslila bi v našemo malomo selo bilo dosta mesta za cejli pekel.
– Pekel zijde i v jenoga človeka”
Novakova ČMZ vratila je “prostor između dvije rijeke” u literarni fokus, pri čemu je njegovo Međimurje tako jedan neobičan, pomalo mističan kraj, obilježen brojnim legendama, koje nekada znaju i išetati iz prostora imaginarnosti i postati dijelom (prilično čudnovate) svakodnevice… “Čudno je to, sve su strašne priče nekako završavale u Muri”… Međutim, u literarni fokus stavljen je i međimurski dijalekt, na kojem su pisani gotovo svi dijalozi u knjizi. Dijalekt pridonosi uvjerljivosti i tajanstvenosti same radnje, nekako nam daje, uvjetno rečeno, nepoznatu dimenziju, koju mi ne-Međimurci otkrivamo, sloj po sloj. Naravno, na kraju knjige postoji rječnik manje poznatih izraza, ali posebno sam uživala u prepoznavanju napisanog, onako više iz konteksta, a manje iz znanja. Čitala sam i razumijevala instinktivno.
I što napisati na kraju ovog teksta, koji je trebao, morao, želio biti kraći, ali u tome nije uspio? Ponekad, samo ponekad, ako se valjda neke dobrostive (literarne) zvijezde poklope, naiđe čovjek na ovakav roman. On ti prodrma utrobu, razmjesti ti organe, prozvecka svim tvojim kostima, umom i živcima. Dišeš, spavaš, hodaš, moliš s mislima u Črnoj mati zemli. Gutaš, dotakneš jezikom usne. I onda shvatiš da ti je roman ostao u ustima. Osjećaš ga. Jednostavno shvatiš da imaš puna usta te guste, črne, mati zemle…
