@sadsongsnskinnyjeans
Upravo sam pročitala roman Kristiana Novaka, ‘Ciganin, ali najljepši’. I sad tu moram staviti točku. I udahnuti. Prodisati. Jer ovo je djelo precizan, bolan, oštar i temeljit udarac u pleksus.
Pitam se kako uopće nešto suvislo napisati o djelu o kojem možda pisati i ne možeš. Možeš razmišljati. To da. Stalno. Danima. Mota ti se Ciganin po glavi. Kad kupuješ na Dolcu, pa sretneš švercere Rome. Paf. Odmah se sjetiš romana. Sluša kćer CD za glazbenu kulturu – Ederlezi. Paf. Eto Ciganina opet u glavi. I tako još sto nekih sitnica, koje iznova tjeraju Ciganina da ti naseljava misli. I da, pitaš se… Što možeš uopće napisati?
@charlottemwales
Novak nam je, da to odmah naglasim, servirao sjajnu prozu. Četiri lika u ispovjednoj formi pričaju zapravo jednu te istu priču, svaki iz svog kuta, svaki sa svojim razlozima, razmišljanjima, odlukama… Milena, sredovječna Međimurka, vraća se u rodno selo (fiktivni) Sabolščak, nakon bračnog brodoloma i otkaza. Mladi Rom, Sandi, (‘Kad kažem Rom, vidim napisanu riječ. Kad kažem Ciganin, vidim čovjeka.’) pokušava živjeti negdje u limbu između svojih i ‘bijelih’, pri čemu ga ni njegovi ni ‘tuđi’ zapravo istinski ne prihvaćaju. On ne pripada nigdje. Zatim je tu Nuzat, Kurd na putovanju od Mosula, do Calaisa. Na beznadnom putovanju Nuzat gubi novac, zdravlje, svoju ljudskost i slobodu, ne stižući u taj, gotovo pa mitski, Calais. I najzad, zagrebački policajac, Plančić, oksimoronasti milosrdni oportunist, o kojem zapravo nisi siguran što misliš, do samog kraja.
Kako je Novak izjavio u jednom intervjuu: ‘svaki od četiri lika (…) karakteri su koji su ispali iz čvrste strukture svoje zajednice i pokušavaju opravdati svoju potragu za srećom, platiti cijenu za mjesto pod Suncem.’ I doista, autor ih lovi u onom kratkom trenutku od izlijetanja njihovih života iz koliko toliko poznatih tračnica, i prati ih do neizbježnog udarca u tlo. Svatko od njih sa svojim problemima doista pokušava iznaći najbolje rješenje, ali puka želja jednostavno nije dovoljna. Jer ‘zlo je neobičan stvor…Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju.’
@helm.and.anchor
‘Ciganin, ali najljepši’ kompleksan je roman, bogat razinama. Da krenemo od one najočitije, to bi bio kriminalistički roman, jer imamo dva mrtva čovjeka bez lica i identiteta u maglovitoj međimurskoj šumi, i jednog u komi. Imamo policiju, koja istražuje. Pa malo svekolikog drugog kriminala, krijumčarenja, nasilja, kurvi, droge, krađa… Uglavnom, imamo sve sastojke za kvalitetnu kriminalističku priču. I ta priča neće razočarati, jer ju je Novak temeljito odradio (godina i pol istraživanja za roman je itekako vidljiva). Ali, to je samo početak.
Maestralnim portretom mladog Ciganina, Sandija i ciganskog naselja sa svim (ne)zamislivim problemima (bolesti, neimaština, maloljetničke svadbe, ubojstva, krađe, otmice…) Novak nam približava jedan doista impresivan narod vječnih migranata. Izbliza gledamo narod bogate, iako slabo zapisane kulture i običaja (‘A kod nas se nitko ne sjeća dalje od uspomene najstarijeg u selu…’), narod koji je preživio tolike progone, da je čudo da uopće više i postoji. Marginalizacija, predrasude i beznadnost samo je dio stvarnosti, s kojom se susreću i, zapravo gotovo pa nezainteresirano i rijetko kad uspješno, bore.
Zatim problematika emigranata, u vidu potresne i teške priče mosulskog Kurda, za kojeg se zaista pitaš što mu je to kod kuće prijetilo, kad se uputio na toliko jezivo putovanje. Svo ljudsko zlo utabano je u izbjegličku rutu. Nakon toga ne možeš biti isti…
@bohemiandiesel
Pa ljubavna priča između Međimurke i mladog Ciganina, suptilno prikazana kao slamka spasa, za koju se oboje grčevito drži. Hoće li i kako ta neočekivana, i od svih osuđivana ljubav, uopće opstati…
Pa onda ta mala sredina, zatucanost, predrasude, licemjerje, svekolika mržnja prema svemu što je iole različito od nas samih, strah (‘… ali strah je gladna zvijer, uvijek budna.’)
I kad dođeš do kraja shvatiš svu dubinu, sve nivoe Novakove sjajne, hrabre i beskompromisne priče. I tek na kraju doista i ugledaš genijalnu ilustraciju na koricama – srce-pauk, pa ti i to bude jasno. I uhvatiš bogatu iznijansiranost tematike. Pa onda shvatiš kako se čovjek ne nalazi u maloj, zatucanoj sredini, zato što si u nekom tamo Sabolščaku, već se mala, zatucana sredina nalazi u nama. Mi smo mali i zatucani. I shvatiš kako je Novak opalio pljusku malograđanštini. I pitaš se jesi li dobar čovjek. I pitaš se koliko si tolerantan. I jesi li uopće. I jesi li salonski kozmopolita. Ili onaj pravi (što bi to uopće bilo?). I da li ti je ona rečenica genijalnog namčora Flauberta, koju imaš tetoviranu na dupetu, da si srodna duša svemu što je živo, samo ukras, ili to stvarno misliš. I koliko misliš. I onda se tako zapleteš. I nemaš pojma. Ali znaš da si čitao sjajno djelo, koje nećeš zaboraviti. Čitao si Roman, s velikim R, za koji se (i sad dok ovo pišeš) pitaš možeš li o njemu išta suvislo napisati. I ima li ovo što si napisao smisla. Ili možeš jednostavno samo razmišljati. I onda opet nastojiš povratiti dah. I konačno prodisati.
@bohemiandiesel
Foto: Instagram
