@philchester
BEKIM SEJRANOVIĆ
Moja literarna priča s domaćim piscem Bekimom Sejranovićem započela je prije, sada već dalekih, sedam godina. Više se ne sjećam kako sam naišla na njegov roman “Nigdje, niotkuda”, ali to je bio početak ne samo čitanja Sejranovićevih knjiga, već i pomnijeg iščitavanja domaćih suvremenih autora općenito (pa hvala mu i na tome). Preko spomenutog “Nigdje, niotkuda”, pa “Ljepšeg kraja”, sjajnog “Tvoj sin Huckleberry Finn”, na red je stiglo i najnovije djelo, “Dnevnik jednog nomada”.
Bekim Sejranović u svojim romanima prati neobične putešestvije mrgodnog, mamurnog, neodgovornog i izgubljenog intelektualca, svojevrsnog njegovog alter ega, čovjeka koji postojano i kaotično (znam, znam već bi to bio oksimoron) živi kontra struje i kontra konvencija. Postojano, jer se nikako ne mijenja, kaotično, jer upravo je kaos (u očima konvencionalnog promatrača) rezultat njegovih životnih odluka. Iako često napominje da njegovi romani nisu autobiografski, već da su “inspirirani vlastitim doživljajima”, sve ono o čemu Bekim piše (a tu ima svega: seksa, droge, ljubavnih odnosa, putovanja čovjeka koji više ne zna gdje mu je dom, i ima li ga uopće smisla tražiti…) je toliko uvjerljivo, da smo nas dvoje u našem pisac-čitatelj odnosu došli do toga da mu zapravo ne vjerujem, kad kaže da se nije baš sve tako dogodilo, kako on piše…
@philchester
‘DNEVNIK JEDNOG NOMADA’
I sada dolazimo do sjajnog, žanrovski teško odredivog “Dnevnika jednog nomada”. Ovdje je riječ o dnevničkim zapisima, gdje katkad imamo označene datume, a katkad ne, ali fragmentarno pratimo Sejranovićev život od 2011. do 2016. godine. Ili, kako pisac pojašnjava: “Ono što zapravo pokušavam reći je da ne uspijevam pisati kronološki, a dnevnik bi valjda trebao imati nekakvu vremensku crtu, pa makar i nepravilnu. Ovo što ja pišem nema crte, ovo je tek opis pojedinih točaka razbacanih u vremenu i prostoru. Poput pahulja koje gledam kroz prozor.”
I kakve su Sejranovićeve “točke razbacane u vremenu i prostoru”? Uh i ajme, avaj i jao. Opet sam se “zakačila”, baš kao i sa ostalim njegovim romanima. Prvenstveno, ovdje nam se Sejranović ne skriva iza alter-ega, već ogoljuje sebe, svoj život i sve svoje (ne)zdrave navike. Ogoljuje svojski. Do kosti. Bez milosti prema sebi, vrlo kritično i nemilosrdno. Pa tako s njim putujemo od Ljubljane, preko Osla, do Zagreba, Istre, Brčkog. Saznajemo brojne detalje iz Sejranovićeva života, kao primjerice da ima dijagnosticiran bipolarni poremećaj, ili da je tri puta bio u braku, a da ima dvoje izvanbračne djece (još se uvijek pitam kako je to moguće, po svim zakonima fizike i kemije). Pa nam pomalo ravnodušno, i pomalo u maniri što-se-može kaže: “Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći, kao što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U nekom drugom obliku.”
@godandman
Sasvim jasno vidimo i prepoznajemo gdje je to Sejranović crpio nadahnuće za svog (a mog omiljenog) anti-junaka, kojeg volimo iz njegovih prethodnih romana. I sad mu stvarno mogu reći: ne vjerujem ti, kad kažeš da si neke stvari izmislio…
@philchester
O ČEMU PISAC PIŠE?
Kako sam priznaje: “Pisac piše o onome što ga opsjeda, ne bira on teme nego teme zaskoče njega.” I to je tako i s “Dnevnikom jednog nomada”. Osim što Bekim piše o sebi i svom životu, putovanjima, prijateljima, ljubavima, odnosima s djecom, svojim unutrašnjim previranjima, razmišljanjima i pitanjima koja mu se neprestano roje po glavi (i koja počesto ostaju bez jednoznačnog odgovora), meni su posebno zanimljivi bili dijelovi o knjigama koje čita. Tako saznajemo brojne interesantne podatke o djelima Agote Kristof, Darija Džamonje, Gorana Vojnovića, Orhana Pamuka, Frode Gryttena, Aleksandra Hemona i brojnih drugih, manje ili više poznatih. Jeste li znali da je primjerice Dostojevski kao pasionirani kockar uvijek pisao u kroničnoj besparici, ili zašto si je Janko Polić dao nadimak Kamov? Uživala sam u tim “recenzijama”, koje nisu suhoparno nabrajanje pojmova iz teorije književnosti, već životni, zanimljivi i nadasve pametni dojmovi čitatelja koji u knjigama nalazi izlaz, bijeg, utjehu, ili jednostavno prepoznaje sebe i svoj život. “Ako neka knjiga na nas ostavi snažan dojam, to je zato što smo se u njoj uspjeli prepoznati, odnosno stvara se osjećaj kako knjiga piše upravo o stvarima koje smo i sami proživjeli ili upravo proživljavamo.”
@jethroalaba
DNEVNIK, PUTOPIS ILI KNJIŽEVNA KRITIKA…
“Dnevnik jednog nomada” žanrovski u sebi “sadrži odlike dnevnika, putopisa i književne kritike”. Ali, zapravo je u potpunosti nebitno kako ćemo ga etiketirati i hoćemo li uopće. Ovo je djelo bolno iskreno, toplo, dirljivo, prepuno rečenica koje ćete poželjeti prepisati, eto, nek se nađe malo mudrosti, tko zna kada će ustrebati. Ovo je zapravo jedna divna, inspirativna i neobična knjiga o svačemu i ničemu, u kojoj će uživati svi oni koji su se “navukli” na Sejranovićev prepoznatljiv i osebujan literarni izričaj. I usprkos tome što se Bekim i ja nalazimo u navodno “kriznoj sedmoj” godini naše “literarne veze”, moj odnos prema njegovim djelima je i dalje idiličan i neizmjerno sam uživala u “Dnevniku”… Pa, probajte i vi.
@hanngho
Roman ‘Dnevnik jednog nomada’ autora Bekima Sejranovića možete kupiti u svim bolje opremljenim knjižarama, u izdanju izdavačke kuće V.B.Z.
Foto: Instagram
