Često čujem od pasioniranih čitatelja kako rijetko ili gotovo nikada ne posežu za domaćim autorima. I uvijek mi to bude nekako krivo, jer se (pre)često kunemo u te ‘napredne’ i ‘divne’ zapadne zemlje, u kojima teče med i mlijeko, čija je glazba, naravno, bolja od naše, čiji su filmovi, naravno, bolji od naših, i čiji su pisci, naravno, bolji od naših. Posebno se velika nepravda takvim, predrasudama obojenim, stavovima čini domaćem piscu Bekimu Sejranoviću. (Neka oprosti gosp. Sejranović, ali stvarno ne znam kojom bih ga državnošću etiketirala, jer je rođen u Bosni i Hercegovini 1972. godine, u Brčkom, živio u Rijeci, Oslu, Ljubljani, i sada u selu pored Zagreba. ‘Domaći’ će dostajati. A i toplije je. Pravo balkanski, naše.)
Bekim Sejranović
Kao i njegova dva prethodna romana, kojima me odmah osvojio (‘Nigdje, niotkuda’ i ‘Ljepši kraj’), i u romanu ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’ susrećemo se s namčorastim, mamurnim, neodgovornim i izgubljenim intelektualcem, ujedno pripovjedačem ovog sjajnog romana. Ili, kako on kaže: ‘Jedno neuredno i bahato pretjerivanje u svemu, to je, pak, moj iskreni opis sebe.’
Hommage Marku Twainu vidi se već iz samog naslova, a potvrđuje mjestom radnje ovoga romana – rijekom. Naime, kroz dva odvojena rukavca radnje, jednim smještenim u sadašnjost, i drugim, gdje naš pripovjedač potpomognut drogama evocira događaje iz prošlosti, putujemo rijekom (Savom i Dunavom), ili smo u njenoj neposrednoj blizini, na nekoj šljunčanoj adi (riječnom otoku). Time ovaj roman postaje pandan romanu ceste, odnosno ‘roman rijeke’, ako bismo uopće u teoriji književnosti pronašli takav naziv…
Mark Twain
Naš mrzovoljni intelektualac plovi Savom, na brodu, ‘Savskoj bubi’ s ocem, kojeg naziva Matori, te s prijateljem krijumčarom, Crncem (opet Twain). (Dis)harmonična trojka po cijele dane plovi, peca, pliva (što nisam mislila da je u Savi moguće, a da vam pritom od zagađenja ne otpadnu istureniji ekstremiteti), pije, i drogira se. Jedno se jutro Matori ne vraća s noćnog ribolova, te naš intelektualac ne zna što bi započeo: da li da ga traži, gdje točno, je li Matori uopće živ, jer boluje od neke teške boleštine, koju nije precizirao, ako je umro, zar će ga on morati identificirati? Previše pitanja. Najlakše je da se prvo dobro nadrogira, zaplovi u prošlost, a mislit će o Matorom malo kasnije…
I tako nas naš mrgud upoznaje s nevjerojatnim epizodama iz svoga života, posebno s putovanjem Savom i Dunavom s prijateljima, Norvežaninom i Japancem (to se doista i dogodilo, te je snimljem i dokumentarac naziva ‘Od Tokija do Morave”‘), te plovidbom s djevojkom, velikom ljubavi koju (nikada) nije prežalio.
Putujući rijekom, gdje cilj postaje samo putovanje, naš antijunak postavlja brojna pitanja, te nastoji dati i odgovore. Dotiče se uvijek aktualnih tema: ljubavi, smrti, međuljudskih odnosa, politike, droge, alkohola, ‘obećane zemlje’ Norveške, nacionalizma, predrasuda…Ploveći rijekom i svojim mislima, sve mu je jasno. Točno on zna što bi se trebalo, valjalo, moralo učiniti kako bi njegov život donekle prisličio nečem smislenom. Ali, štajaznam, valjda mu se jednostavno ne da. Sejranovićev antijunak je upravo savršeno, do u najsitnije detalje, nevjerojatno pedantno, besprijekorno i precizno – pardon my French – sjeban. I upravo ga zato obožavam. Istina, opalila bih mu jedan desni direkt (taj mi bolje ide) posred nosa, zbog te njegove neodlučnosti, neodgovornosti i životne ne-mudrosti. Ali, istovremeno, on je jedan od mojih najdražih književnih junaka, koji me oduševio do srži već nakon prvih nekoliko stranica prvoga romana ‘Nigdje, niotkuda’. I ostajem mu vjerna…
Sejranovićev jezik je brutalno jednostavan i iskren. Bez uljepšavanja, bez rozih naočala, kroz psovke, brutalne opise, kroz svijet raznih opijata, on ne štedi svoje likove, bacajući ih u životne gungule, iz kojih bi malo tko pronašao izlaz. I upravo kroz tu jednostavnost i jasnoću na površinu izlaze duboke životne istine. Ono što je time postigao Sejranović ovim hrabrim romanom jest to da je nama čitateljima prenio istinsku emociju. Vjerujemo mu svaku, ali baš svaku napisanu riječ.
Savska obala, Zagreb
I na kraju, postavlja se ono neminovno pitanje kod romana pisanih u prvom licu: koliko ovdje ima istine? Jer, kao što rekoh, Sejranović je toliko uvjerljiv, da mu ja ne vjerujem kad on kaže da je ovo kvazi-autobiografski roman, da je ‘inspiriran vlastitim doživljajima’. Zar samo inspiriran? Hm… Meni se čini kako se sve upravo dogodilo baš ovako kao što je napisao. Ali, da se poslužim Sejranovićevim riječima:
“Ono što je zapisano je istina. I ako ste dok slušate ili čitate neku pripovijest poput mnogih danas opsjednuti time je li riječ o istinitim događajima, osjećajima i riječima, morate shvatiti da istinitost nije stvar onoga tko pripovijeda, već onoga tko sluša, odnosno čita.”
Savjetujem da se otisnete u uzbudljivu plovidbu rijekom, na škripavom brodu, s mamurnim kapetanom, te ocijenite sami…
Foto: Mark Twain, Bekim Sejranović, Stari Zagreb, VBZ
