Ova 2015. godina za pisca Milana Kunderu znači prilično veliku obljetnicu. Naime, prije točno 40 godina, daleke 1975. Kundera je svoju domovinu Češku (tada Čehoslovačku) zamijenio Francuskom. Osim toga, prije točno 15 godina, izišao je njegov posljednjij roman, “Neznanje”. Ali, s početkom ovoga ljeta svjetlo dana je ugledalo i Kunderino novo djelo, “Festival nevažnosti”, koje je odmah po izlasku zasjelo na književne top ljestvice u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj.
Milan Kundera
Novo je Kunderino djelo, ako je suditi prema kritikama svjetski poznatih recenzenata, “vrlo francuska priča”, o četvorici prijatelja, različitih životnih dobi, interesa i preokupacija. Navodno ozbiljan (spominje smrt u različitim oblicima), ovaj je roman ujedno i spoj “galskog teoretiziranja i apsurda u ruskom stilu”. I dok sam strpljivo čekala da se “Festival nevažnosti” prevede na hrvatski (prošli tjedan izašao je u izdanju nakladničke kuće Meandar Media), ponovno sam, nakon petnaestak godina uzela s police za knjige vjerojatno najpoznatiji Kunderin roman, “Nepodnošljivu lakoću postojanja”.
Scena iz filma ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’.
Kundera je radnju smjestio u Češku, u 1968. godinu, u prilično burno vrijeme ruske invazije, te neposredno iza toga. Pratimo životne priče nekoliko likova, povezanih zapravo poprilično neobičnim ljubavnim trokutom, četverokutom, ne znam ni sama. S jedne strane, tu su Tomaš i Tereza, s druge Sabina, nekadašnja Tomaševa ljubavnica, i njezin ljubavnik Franz. Tomaš, vrlo uspješan i cijenjen kirurg, zapravo je zbunjen čovjek, koji smatra kako je “posve prirodno da ne zna što želi”. Tereza je žena vrlo nesretnog djetinjstva, koja se grčevito drži Tomaša, dok ju razdire upravo neizdrživa ljubomora uzrokovana Tomaševim konstantnim ljubavničkim izletima. Sabina, svojevrsni antipod Terezi, je samovjesna i uspješna slikarica, koja napušta skučenu i njoj posve neodgovarajuću komunističku Čehoslovačku, da bi slobodno lutala svijetom. I najzad, Franz, koji zbog Sabine odlazi od dominantne supruge, da bi ta ista Sabina otišla od njega bez traga i pozdrava.
“Nepodnošljiva lakoća postojanja” je roman o ljubavi, ali to nipošto nije ljubavni roman. To je i interesantno djelo o burnom periodu češke povijesti, o češkom buntu i posve neobičnoj borbi protiv ruske okupacije (navodno su Česi poskidali sve oznake gradova i ulica, tako da su Rusi u svojim tenkovima marširali Češkom, ne znajući gdje se nalaze, a niti kamo idu). Ali, s tom nevjerojatno nepodnošljivom lakoćom, kroz pomalo bizarne sudbine njegovih likova, ovaj roman progovara i o strahu, hrabrosti, o borbi sa samim sobom, o komunizmu i totalitarnoj ideologiji, tajnoj policiji, politički montiranim procesima, o umjetnosti, izdaji, ali (da budem u potpunosti izravna, kao što je to uostalom i sam Kundera) i o govnima. Onim doslovnim, ali i onim figurativnim.
Scena iz filma ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’.
Ovaj zaista popularan i vrlo cijenjen roman Kundera je napisao daleke 1984. godine. Tada je već gotovo čitavo desetljeće živio u Francuskoj, a po svojoj smionoj tematici, to i nije djelo koje je moglo biti napisano u Čehoslovačkoj osamdesetih godina prošlog stoljeća. I vrlo znakovito, češka ga čitalačka publika nikada nije prihvatila. Barem ne onako kao na tom dekadentnom i nekomunističkom Zapadu. I zaista, čini se da je i sam Kundera nekako odbacio svoju, kako mi Hrvati to volimo nazivati, rodnu grudu. Naime, od kad živi u Francuskoj vrlo rijetko posjećuje Češku, a kad to čini, putuje skoro pa incognito. Od početka devedesetih i piše na francuskom, tako da se možda i ne treba čuditi mlakoj reakciji ipak ponosnih Čeha.
“Nepodnošljivu lakoću postojanja” sam čitala u svojim ranim dvadesetima, i moja reakcija je bila sve samo ne mlaka. Bila sam posve očarana Kunderom i njegovim spisateljskim talentom. Bio mi je tako drugačiji, tako poseban, tako kontroverzan, beskompromisan i ekstravagantan. I sama sam sebi bila tako pametna, što ga čitam. I sada, s odmakom od 15 godina, bilo me zapravo strah ponovno ga čitati. Jer neki romani su nam s vremenom jednostavno passé. Ali, srećom, ne i “Nepodnošljiva lakoća postojanja”. To je i dalje nepodnošljivo sjajan roman, koji me uvukao u svoje stranice, ponovno osvojio svojom temom, idejama, rečenicama i stavovima. Ponovno je ostavio dubok trag i nagnao me na razmišljanje. I dalje ću ga, mirne duše, isticati kao jedno od najdražih djela i preporučivati dalje…
Scena iz filma ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’.
Na kraju, zaista se jedva čekam dočepati “Festivala nevažnosti”. Jer Kundera je danas čovjek s punih 86 godina. Ako je suditi prema dinamici pisanja ovog sjajnog pisca, ovo bi vrlo vjerojatno i vrlo lako mogao biti i njegov posljednji roman u životu. I on to zasigurno zna. Stoga me zanima kako to izgleda kada jedan zaista nevjerojatan pisac svjesno zaokruži tu priču svog (literarnog) života, stavi svojevrsnu točku na i. Eto, čini se da jesen neće biti onako uobičajeno dosadna i tmurna, čini se da ćemo imati što raditi. Ili, spretnije rečeno, čitati…
Foto: Screenshot
