Davor Vincze
Davor Branimir Vincze je nakon studija medicine u Zagrebu, sudjelovao u poznatim festivalima i rezidencijalnim programima za skladatelje poput Présences, Impuls, Mata festival, Manifeste, Steirischer Herbst, Royaumont, itd., O svojim je idejama sugovorio i raspravljao sa skladatelji(ca)ma Czernowin, Ablinger, André, Para i drugima. Skladbe su mu izvodili profesionalni ansambli za novu glazbu (Secession orchestra, Klangforum Wien, Ansambl Modern, Talea, Slovenska filharmonija, Ansambl Recherche), a prizanje njegovog rada priuštilo mu je i nekoliko stipendija (Boulanger, Frankopan, Erasmus, …). Studiranje kompozicije na glazbenim akademijama u Grazu i Stuttgartu, kao i na Ircamu u Parizu, pružilo mu je priliku da uči od sjajnih skladatelja poput Gadenstättera, Gervasonija, Haasa, Lanze, Stroppe i drugih.
Godine 2014. zajedno sa svojim timom pokrenuo je NOVALIS – festival koji se fokusira na suvremenu glazbu i povezane interdisciplinarne projekte te je 2016. godine upisao doktorat na sveučilištu Stanford, gdje studira kompoziciju s Brianom Ferneyhoughom te dirigira s Paulom Phillipsom. Trenutno radi razmjenu na Sveučilištu u Chicagu, gdje studira s Anthony Cheungom i Augustom Read Thomas. Povod ovom razgovoru nedavni je nastup No borders orchestra u zagrebačkoj Laubi gdje je nastupio s drugim mladim kompozitorima: Darijom Andovskom iz Skoplja, Drinorom Zymberijem iz Prištine, Danijelom Žontarom iz Sarajeva i Draškom Adžićem iz Beograda. Njihove nove, suvremene kompozicije inspirirane su Berghainom, njegovim transgresivnim techno zvukom i slobodom kao načinom života. Komunicirajući suvremenim techno zvukom, kompozitori su kombinirali žanrove, prelazeći granice između različitih glazbenih stilova.
Davore, predstavljački krenimo: kako si iz medicine prebjegao u kompoziciju? Daj nam svoj put. Koja je vrst hrabrosti bila potrebna za taj čin?
Trenutno mi se to čini kao nešto što se moralo dogoditi i gotovo da o tome više ne razmišljam, ali kad se dublje zamislim sjetim se svih neprilika koje sam imao na tom putu.
Krenimo od početka. Kao dijete sam učio klavir, ali sam zbog rata u 90-im nekoliko puta prekidao i odlazio živjeti s djedom i bakom u Njemačku. Tako sam na kraju završio kod profesorice s kojim se nisam najbolje slagao i neprestano sam plakao na njezinim satovima. Ona nije znala objasniti kako da vježbam kad stvari ne idu glatko, a neprestano bi mi zadavala komade koji mi se nisu sviđali. Ono što joj moram priznati jest, da me je na neki čudan način voljela i na kraju je čak i bila potpora da se nastavim baviti glazbom, predloživši da iz klavirskog pređem na teoretski smjer. Međutim, moji roditelji su na to jako prigovarali u stilu: čemu ići u muzičku školu, ako ne treniraš instrument, tebi to ne leži, da si neki talent, to bi se već pokazalo, itd. Ja sam se u tom trenutku pokunjio i na kratko, možda pola godine, pustio glazbu, ali sam joj se ubrzo vratio.
Počeo sam sve intenzivnije komponirati tokom srednje škole i potajno vježbati klavir, dok nikog nije bilo kući. Kada se trebalo u zadnjem razredu srednje škole odlučiti na koji ću fakultet, opet smo roditelji i ja došli u raskol mišljenja. Ja sam znao tu i tamo spomenuti medicinu kao neku opciju, jer sam bio fasciniran mojom majkom koja je jedna fantastična liječnica, iznimno strastvena oko svog posla. No moja strast je ležala u glazbi, proživljavanju najintimnijih osjećanja i sjećanja utonut u glazbu. Moja ideja je bila da uzmem godinu dana pauze nakon srednje škole i da se pripremim za prijemni neke muzičke akademije. Kada sam to saopćio mojim roditeljima, oni su samo odmahnuli rukom, kazali nešto u stilu da od toga nema kruha i krenuli mi plaćati pripreme za prijemni ispit iz medicine. Zatim sam samog sebe nakratko uvjerio da će tako biti najbolje za mene i zamrznuo svoj san. Kad sam pak krenuo na medicinu, ubrzo sam shvatio da to nije posao za mene.
Obožavam znanje i nikad mi nije bilo problem učiti, ali kad bih projicirao sliku samog sebe u budućnosti kako bezvoljno radim posao koji me ne ispunjava, u kojem nisam dobar i gdje me svako toliko netko podsjeti da nisam ni upola dobar kao što je moja majka bila, naježio bih se. Shvatio sam da moram preuzeti život u svoje ruke i krenuo sam na intenzivne instrukcije iz kompozicije, solfeggia, harmonije, … za koje sam zarađivao radeći kao konobar. Nakon dvije godine sam pokušao upasti na akademiju u Beču. Tom prilikom mi je kolegica Margareta Ferek-Petrić, koja je tada već studirala kompoziciju u Beču, a danas je ravnateljica Muzičkog Biennala u Zagrebu, iznimno pomogla, dala sve relevantne informacije, smjestila kod sebe, itd. Ja nažalost nisam bio primljen, pa sam se krenuo pripremati za narednu akademsku godinu.
No kako to obično bude, sudbina nije htjela da idem u Beč, pa mi se rok za polaganje bitnog ispita na medicini preklapao s ljetnim prijemnim u Beču, a jesenski rok je postojao samo u Grazu. Otišao sam tako na prijemni ispit u Graz i na vlastito zaprepaštenje, položio. Time su krenuli prvi kompromisi od strane mojih roditelja, jer su uvidjeli da sam iskreno zagrižen za glazbu, pa su mi popustili uz uvjet da dovršim studij medicine. Tako sam dvije godine paralelno studirao kompoziciju u Grazu i medicinu u Zagrebu. Nažalost cijela borba nije stala. Moja obitelj se i dalje potajno nadala da će me glazbeni zanos ostaviti i da ću se vratiti medicini. Vrlo često bi se instrumentalizirali obiteljski prijatelji da pokušaju razgovarati sa mnom, uvjeriti me kako je medicina predivno i plemenito zanimanje, kako se glazbom čovjek može baviti u slobodno vrijeme i sl. Mislim da je najteže u cijeloj priči bilo odhrvati se od obitelji koju obožavam, od roditelja kojima vjerujem i koje volim, ali koji u su u tom trenutku mog života pokazali jedno potpuno provincijalno nerazumijevanje za moje potrebe, iz straha da neću uspjeti i iz želje da me zadrže u svojoj blizini, iako su već onda znali da moj potencijal nadilazi ono što jedna mala sredina može pružiti odlučnom i ambicioznom mladom čovjeku. Danas, kada privodim doktorat na Stanfordu kraju i radim na brojnim međunarodnim projektima, moji roditelji pričaju o meni s velikim ponosom, a naš odnos je ponovno izvrstan. No za to je svojedobno trebalo iznimno puno ustrajnosti i hrabrosti.
Što i kakva je muzika koju ti stvaraš? Na koga se nastavljajš u njoj? S kim sugovoriš? Tko joj je publika?
Muzika koju stvaram pripada žanru koji se naziva suvremena ozbiljna glazba. Pripadnici ove struje su uglavno akademski obrazovani skladatelji koji sebe smatraju nasljednicima klasične glazbe. Nakon drugog svjetskog rata, kako se europske zemlje ne bi ponovno okrenule nekom radikalnom režimu, Amerikanci su u sklopu Marshallovog plana financijski poduprli eksperimentalnu umjetnost, kako bi se stvorio neki novi nacionalni identitet koji se ne zasniva na reliktima iz prošlosti. Pod tim geslom je osnovana i ljetna škola nove glazbe u Darmstadtu pored Frankfurta. Iz te škole kojoj su predvodnici bili ljudi kao Schönberg, Messiaen i dr., rodila se jedna mlada generacija skladatelja poput Stockhausena, Bouleza i Nona, koja je strogo osudila glazbu prethodne generacije koja uzdiže emocije i glorificira nacionalnu svijest. Ta nova generacija je bila usmjerena na istraživanje zvuka i ekstremnih tehničkih mogućnost instrumenata, nove tehnologije kao što je elektronički zvuk, atonalnost, matematičke formule kao asistencija u kreaciji glazbe i tako dalje.
U početku, pripadnici ove struje su kao glavni cilj imali da glazba bude u opoziciji s klasičnom glazbom, premda polazi od iste tradicije i zapravo se nije točno znalo što je to suvremena glazbe, ali se jako dobro znalo da sve što je suviše tonalno i tradicionalno to nije. Takav pristup je naravno rezultirao glazbom koja traži intelektualni napor tokom slušanja i često ostavlja publiku zbunjenom i šokiranom, što je posljedično dovelo do slabije prezentnosti takve glazbe na radiju, televiziji i medijima, kao i sve snažnijeg zatvaranja istog žanra u akademske krugove. Tek zadnjih desetak godina, kroz labavljenje podjele na nas i njih, jače uključivanje skladateljica, su-kuriranje klasične i suvremene glazbe, predstavljanje tradicija iz nama egzotičnih zemalja (premda to uvijek ima malo derogativni post-kolonijalistički prizvuk), veće zanimanje za interdisciplinarnu suradnju, možemo reći da je u krugovima suvremene glazbe došlo do djelomičnog otvaranja široj publici te da je definicija ‘suvremenog’ postala puno labavija i sveobuhvatnija.
Moja želja je komunicirati s bilo kime tko je otvoren čuti nešto drugačije od mainstreama i uvažiti princip da se sve što čujemo može interpretirati kao glazba. Ono što smatram žalosnim jest da većina ljudi definira glazbu kao zabavu, podlogu za plesanje, način da se ubije vrijeme kad im je dosadno ili kao sredstvo koje u dućanu potiče kupce da više potroše. To sve je jedno kapitalističko viđenje pojma glazbe koje je u široj populaciji toliko duboko usađeno, da mnogi slučajni posjetitelji mojih koncerata ne znaju uopće kako da odreagiraju na tu vrstu glazbe. Najčešća reakcija prema nepoznatom nažalost bude odbojnost. Unatoč tome, ja sam duboko uvjeren da svatko može shvatiti o čemu govorim. Možda je nekad potrebno pojašnjenje i nije dovoljno jedno slušanje, ali svaka glazba, pa tako i moja, govori u simbolima koje jednom kad ih znate prepoznati počinje imati smisla. Ako bi nekako sažeto morao opisati vlastitu glazbu, rekao bih da je ona iznimno slojevita, gusta i cijelo vrijeme pulsira između reda i kaosa.
Nakon magisterija po Europi, odlaziš na doktorat na prestižni Standford. Čime se tamo baviš? Gdje si s istraživanjem?
Doktorat na Sveučilištu Stanford je jedan petogodišnji studij koji je podijeljen u tri dijela. Prva godina funkcionira kao skraćeni master, budući posjedovanje magisterija nije preduvijet za upis studija, pa je tako cilj da svi doktoranti steknu razumijevanje kako Stanford funkcionira iz perspektive studenta. U drugoj i trećoj godini radite kao asistent u nastavi, svaki kvartal asistirajući drugom profesoru na različitim predmetima. Zadnje dvije godine imate slobodno za posvećivanje diplomskom radu, što uključuje ispit koji se zove Special Area Exam i završni ispit.
Ono što je divno kod ovog studija jest da zahvaljujući punom financiranju kroz svih pet godina, čovjek ima mogućnost da se usredotoči na svoj rad, dublje istraži teme koje ga interesiraju i ispolira svoj profil kao skladatelj. S obzirom da je institut za elektroničku glazbu CCRMA dio glazbenog odsjeka, imam priliku surađivati s ljudima koji se specijaliziraju za razvijanje novih tehničkih mogućnosti u elektroničkoj glazbi. Dvije stvari koje me trenutno fasciniraju su utjecaj prostora na zvuk i brojne mogućnosti kompjuterske simulacije akustike prostora kao i korištenje umjetne inteligencije kao novog sredstva ekspresije i generacije muzičkog materijala. Trenutno te dvije teme puno istražujem.
Koje su pak teme kojima se baviš? Što te sve zanima u zvuku, u glazbi?
Mene silno zanima suvremeno društvo i na neki način je svako djelo neka vrsta komentara na ono što ja doživljavam kao neke bitne promjene ili konflikti u našem društvu. Evo nekoliko primjera: globalno zatopljenje i gubitak životinjskih vrsta je problematika koja me iznimno zaokuplja, jer se osjećam u potpunosti bespomoćno i beskorisno. U svojim djelima Uroni (koje se zasniva na pjevu kitova) ili Beasts (gdje je algoritam baziran na akustičkoj analizi glasanja različitih životinja), tematiziram hipotetsku situaciju u kojoj te životinje više ne postoje i jedino što imamo je snimak kako su se one nekad glasale.
Problem neprekidnog dijeljenja informacija kroz socijalne mreže, često bez da se zna njihov izvor, istinitost i slično sam tematizirao u skladbi Plagiat. O temi nerazrješivog konflikta i što to znači po ljude koji su se, ni krivi ni dužni, našli između dvije vatre, sam govorio kroz svoj komad Oltre il conflitto. Komodizacija seksualne prakse kroz brojne aplikacije za ‘hodanje’, gdje seks postaje kao neka stvar po koju se čovjek ‘zaleti’ u dućan kad mu treba sam komentirao u djelima poput Bêtes de Sexe i darkroom (koji je prošli tjedan praizveden u Zagrebu). Ono što je zajednička nota svih mojih radova jest da na kraju dana, sve postaje informacija, ima ih previše i samim time one imaju manje smisla. Tako je moja glazba natrpana glazbenim (auto)citatima, višeslojnim jukstapozicijama naizgled nespojivih muzikalnih elemenata, ne bih li prikazao taj kaleidoskop hrpetine zbunjujućih informacija kojima svakodnevno primamo.
Postoji li, danas, u suvremenoj muzici princip „moralnog djelovanja“? Kao što si teatar ili film i dalje daju razne aktivističko – političke uloge….
Smatram da glazba, zahvaljujući apstraktnom karakteru vlastitog izričaja, nema tu vrstu jednoznačne simbolike, kao što je vizualna ili literalna umjetnost mogu dočarati. Stoga je glazba kroz povijest stvari uvijek komentirala na prilično indirektan način. Glazbena djela koja su bila usko povezana s politikom su često bila i plaćena od dotičnog režima da prenesu uljepšanu verziju istine. Smatram da danas nije drugačije. Vrhunsko djelo ne smije kao glavnu svrhu imati iznošenje neke aktivističke poruke, jer je to čini jednodimenzionalnim i plitkim. Djela mogu biti inspirirana nečime ili kroz svoj naslov potaknuti na razmišljanje o određenoj temi (kao što sam za to dao primjere u odgovoru na prošlo pitanje), ali je bitno da se stvari komentiraju u obliku pitanja, a ne odgovora. Aktivizam se može na indirektan način promovirati u sklopu festivala, koncertnih programa, radionica ili kongresa, a to je često i slučaj.
Tako imate projekte koji promoviraju skladatelje iz određene socijalne skupine (izbjeglice, žene, LGBT, manjine, …) ili zbog uzburkane političke situacije stavljaju određenu zemlju u fokus ili organiziraju podijum za diskusiju problematike susreta glazbe i nove tehnologije itd. Takve vrste aktivizma ima i smatram da je dobro da se u razgovorima prije, poslije i između koncerata dotiču teme koja nas pogađaju, a da pritom glazba koja se svira u sklopu takvog projekta prezentira s namjerom promoviranja umjetnosti i raznovrsnosti unutar iste.
Naivno će, jer nisam muzikolog, možda zvučati ovo pitanje: ali, ima li veze u muzici i medicini. Što te je jedno polje naučilo o drugom, i obrnuto?
S obzirom da se medicinom zadnjih deset godina više ne bavim, teško bi mi bilo reći da li je i kako muzika utjecala povratno na medicinu, pa ću se fokusirati na utjecaj medicine na glazbu. Dok sam još oba fakulteta studirao paralelno, bilo je ponekad teško prespojiti se iz jednog modusa razmišljanja u drugi. Medicina je bazirana na prirodnim znanostima koje nose racinalnost promišljanja i jasno definirana pravila. Muzika, pogotovo u polju pisanja glazbe, traži raštrkani način sagledavanja stvari i kriterij za procjenu kvalitete je uvijek iznimno subjektivan. Kakogod, ljudsko tijelo je nepredvidivo, tako da sva ta pravila često padnu u vodu, te se tada traži od liječnika da razmišlja kreativno izvan okvira naučenog, što je definitivno zajednička točka s glazbenom kreacijom u kojoj pokušavate stvoriti nešto novo, nikad viđeno. Druga stvar koju su nam uvijek govorili na medicini je bilo: gledajte i slušajte pacijenta čim uđe na vaša vrata.
Gledanje možda nije toliko značajno za glazbu (premda ne i zanemarivo), ali precizno slušanje je izričito bitno. Taj moto mi je stoga jako pomogao da opažam razlike među skladateljima nove generacije o kojima nisam ništa znao i koje sam intenzivno počeo slušati kad sam krenuo studij u Grazu. Pomoglo mi je da uočim razlike u stilu, kvaliteti, da slušam muzičare kada izvode moja djela, da li rade ono što sam zapisao, kako rafinirati svoj zvuk, izičaj i tako dalje. Nadalje, fanscinacija algoritmima, koji su izričito bitni za razumijevanje funkcioniranja rada hormona u tijelu, kao i za obrazac postupanja s pacijentima, je postala sastavni dio moje glazbene prakse. Gotovo da ne postoji djelo koje sam u zadnjih deset godina napisao da na ovaj ili onaj način ne koristi algoritme, od nekih jednostavnih fraktalnih struktura u formi, preko kompleksnih algoritama umjetne inteligencije za čiji izračun mi pomažu kompjuterski programi. Kao posljednje bih naveo da me medicina naučila studiozno raditi i odgoditi zabavu za neki trenutak u budućnosti kada čovjek osjeća da je nešto postigao i da zavrijeđuje nagraditi se. Mislim da je požrtvovnost veliki dio uspjeha u glazbi, ukoliko se time mislite baviti profesionalno.
Pitat ću te medicinskim rječnikom: kakva je anamneza suvremene glazbene scene ovdje kod nas, i u regiji?
Kod nas je Muzički Biennale u Zagrebu jedna od najvažnijih institucija koja promovira glazbeni izričaj kojim se bavim i on je bio svojedobno izričito bitan i u Europskim krugovima. Tu poziciju je naravno tokom i neposredno nakon rata izgubio, ali mislim da se zadnjih godina, a pogotovo pod novim vodstvom lagano vraća njegov međunarodni značaj. Iza njega stoji HDS (Hrvatsko Društvo Skladatelja) koji povremeno organizira koncerte suvremene glazbe i u sklopu kojeg je i Cantus ansambl koji svira isključivo suvremeni repertoire. Nažalost, Cantus nema dovoljnu financijsku potporu, za razliku od nekih europskih ansambala, da bi njegovi članovi isključivo živjeli od rada u Cantusu. Pretpostavljam da kad bi imali takvu vrstu potpore, da bi njihova aktivnost bila značajno veća. Osim toga postoje pojedinci, izvođači i skladatelji koji pokreću vlastite inicijative i koncerte, ali u puno manjem obujmu.
Tako je i nastao Novalis Music+art festival kojeg vodim uz nekolicinu entuzijastičnih kolega (Matko Brekalo, Ruffin Relja, Ivana Biliško) i s kojim pokušavamo doprijeti do šire publike i mladih profesionalaca kroz brojne radionice koje organiziramo uz koncertno-umjetnički program festivala. Jedan od problema leži u manjku sustavne edukacije. Kao profesionalni muzičar, vi morate otići u inozemstvo da biste stekli iskustvo sviranja suvremene glazbe, jer se o tome ne uči ni na fakultetu ni u osnovnim odnosno srednjim muzičkim školama. Dapače, mnogi kolege koji se bave isključivo klasičnom glazbom šire među svojim džacima negativni stav prema onome što mi radimo, što je zapravo nepotrebno prenošenje vlastite predrasude i nerazumijevanja. Drugi problem je svima nama koji se bavimo umjetnošću, a pogotovo u ekonomski mršavim zemljama, vrlo dobro poznat – manjak financijskih sredstava. Problem s umjetnošću je da se pozitivni utjecaj na društvo vidi tek s velikim zakašnjenjem, a da bi se uopće nešto kvalitetno razvilo treba vremena.
Vremena da mladi umjetnici sazru, da dozrije generacija koja ima neki zajednički interes, koja surađuje, razvija sve bolje i bolje projekte, koji će onda u jednom trenutku stvoriti nešto što će generacije iza njih smatrati nacionalnim ponosom. Bez kvalitetne i kontinuirane potpore od strane zajednice, države, uz minimalne jednokratke donacije vi kao umjetnik ste dužni ili raditi nešto drugo da biste preživjeli (čime gubite fokus i vjerojatnost da postanete vrhunski) ili odseliti tamo gdje se vaš rad cijeni. Oba scenarija su pogubna za zajednicu kojoj pripadate. Ono što je šteta u hrvatskoj kulturnoj politici, ukoliko već Ministarstvo kulture i gradski uredi za kulturu nisu u stanju davati veće iznose za lokalne umjetnike, jest da se barem kroz porezne olakšice ne pokuša među lokalnim poduzetnicima razviti kulturu investiranja u umjetničke projekte. Iz vlastitog iskustva vođenja Novalis festivala mogu reći da se jako rijetko nađu poduzetnici koji imaju sluha za potporu glazbenih (a pretpostavljam i ostalih kulturnih) projekata.
Što se situacije u regiji tiče, iz onoga što sam imao prilike vidjeti jedino Slovenija, zbog donekle bolje ekonomske situacije i dulje participacije u europskim projektima, ima nešto bolju zastupljenost projekata suvremene glazbe. S druge strane je Slovenija upola manja i nema niti jedan festival koji bi mogao parirati MBZu. U ostalim zemljama u regiji problemi su slični kao gore navedeni, uz još veće financijske poteškoće nego kod nas. Unatoč tome, projekt koji sam nedavno realizirao s regionalnim No Borders Orchestrom je polučio veliko zanimanje. Na programu je bilo pet skladatelja mlađe generacije iz cijele regije, kvaliteta izvedbe je bila vrhunska, dvorane su od Kotora, Maribora, Beograda i Berlina bile pune, a u Zagrebu smo imali skoro 400 ljudi u publici koji su s oduševljenim komentarima izlazili iz Laube. Drugim riječima, ljudi su zapravo puno otvoreniji nego što mislimo i željni drugačijih doživljaja, samo je neuobičajene projekte potrebno publici približiti i kvalitetno prezentirati.
Gdje te se sve da slušati, gledati? Kakvi su daljni planovi?
U Laubi je nedavno održan koncert s No Borders Orchestrom. Oni koji nisu imali prilike doći, moći će reportažu koncerta s kratkim intervjuom poslušati uskoro na trećem programu hrvatskog radija u emisiji Ive Lovrec Štefanović. Najskoriji idući projekt je koncert u sklopu CMMRa (konferencije o kompjuterskoj i multidisciplinarnoj glazbi) gdje će sjajna tajvanska flautistica Shao-Wei Chou odsvirati moj komad za bas flautu i elektroniku ‘Take your time…hurry-up’. Nakon toga krećem s jednim iznimno zanimljivim kolaborativnim projektom na institutu za elektroničku glazbu GRAME u Lyonu. Na natječaju je uz mene izabrano 9 umjetnika/glazbenika s različitim interesima i fokusima djelovanja, te ćemo podijeljeni u nekoliko grupa tokom tri radne seanse sukreirati nova interdisciplinarna djela za Biennale u Lyonu u ožujku 2020.
Krajem siječnja te iste godine, u Stanford nam u goste dolazi fenomenalan poljski kontrabasist Aleksander Gabrys, za kojeg upravo pišem novo djelo za kontrabas i elektronku. Uskoro također naša renomirana pijanistica Mia Elezović kreće sa snimanjem CDa na kojem će se naći i jedna moja skladba za klavir. Osim toga sam nedavno ušao u uži izbor za ISCM (Međunarodno društvo za suvremenu glazbu), pa bi se uz malo sreće moj rad mogao po prvi puta prezentirati na Novom Zelandu.
Za neku daljnju budućnost planiram da se napokon moj magistarski rad Uroni za zbor, udaraljke i elektroniku, izvede u cijelosti. Auditivvokal iz Dresdena i Experimentalstudio u Freiburgu su zainteresirani za suradnju, pa smo u potrazi za festivalom koji bi nas ugostio. Uz to polako pripremam završni doktorski rad, pilot za operu pod nazivom Xinsheng, koji će se, ukoliko svi pregovori dobro prođu, izvesti u sklopu jednog festivala suvremene glazbe, čemu se iznimno radujem, ali zasad ne mogu otkriti više detalja. Želja mi je da u ovoj operi obuhvatim nove ideje i spoznaje koje sam stekao istražujući nove tehnologije protekle 3-4 godine na Stanfordu.
Foto: Matej Grgić, Ruffin Relja, Dejan Bulut,
