Trideset i treće izdanje Muzičkog biennalea Zagreb, najvažnijeg festivala suvremene glazbe, održat će se od 5. do 12. travnja u Zagrebu. A i prije nego primi prve posjetitelje, mi ćemo se već pozabaviti njegovim završetkom. Isti priželjkujemo samo iz jednog razloga – violinistica, zvučna umjetnica i istraživačica Manja Ristić zatvorit će ga svojim nastupom u nedjelju 13. travnja u 5:30 ujutro u Kontejneru.
Tematski podnaslovljen Prekinute veze, Biennale ove godine istražuje najnovija glazbena strujanja, od suvremenih i eksperimentalnih formi do interdisciplinarnih suradnji s područja vizualnih umjetnosti, elektronike i teatra. Manjin ambijentalni set, s puno terenskih snimki i violinom, zamišljen je kao prilika za odmor i/ili refleksiju na protekle glazbene dane, ali ujedno i kao zadnja etapa prekida.
Manjin zvuk istražuje prostor onkraj suvremene glazbe. Posvećena je interdisciplinarnom pristupu umjetnosti zvuka, field recordingu, instrumentalnoj elektroakustici te eksperimentalnim radijskim formama. A imali smo tu čast i da bude naša sugovornica.
- Tvoj rad često opisuješ kao „zvučni dnevnik“. Možeš li nam objasniti što to znači i kako ta koncepcija oblikuje tvoj pristup zvuku?
Mislim da je ključ u kontinuitetu slušanja svega što se zbiva oko mene, ali i u meni, te se ta specifična pažnja intuitivno pretače u zvučne radove. Jer sam način skladanja, ali prije svega slušanja koje je dio tog procesa, za mene je integralni dio svakodnevice, a ne određeni “posao” koji se treba obaviti. Dakle, mislim da je suživot s tim zvukovima jako važan dio procesa, te određene snimke jednostavno sa mnom prolaze kroz raznolike transformacije. S obzirom na to da imam velike arhive i da također snimam u kontinuitetu, svi ti zapisi predstavljaju memorijski tok, a skladbe potom postaju mnoštvo aproprijacija te memorije. Skladanje zvukovima iz okoliša donosi posve novu dimenziju u razumijevanju glazbe.
Upravo zbog tih memorijskih i energetskih informacija zaključanih u zvuku. Njihova “aktivacija” ili re-kontekstualizacija ne očitava se samo u iščitavanju kreativne forme svojstvene doživljaju muzike (intelektualno, psihičko, emotivno), već ponire znatno dublje u “uspavane” neurološke i energetske sustave, podražavajući i sve one nesvjesne mehanizme kojima smo inherentno povezani s okolišem. Bavljenje zvukom za mene je način života.
- Zvučna umjetnost, poput tvoje, često poziva na introspektivno slušanje. Kako se postavljaš prema publici koja dolazi na tvoje radove? Koji su tvoji ciljevi u tom procesu?
Otvara se tu čitav spektar mogućnosti kada je slušanje u pitanju. Naravno najočitiji je introspektivni pristup, ali svakako nije jedini. Glazba koju stvaram može imati različite primjene, od stimulativnog kazališnog zvuka do psihonavigacije i samo-regulacije. Tu je naravno i “glazbeno” slušanje bazirano na analizi i estetici, a pored ekološke tu su i kulturološka, politička i filozofska dimenzija. Za mene je publika podjednako važna kao i sam čin stvaranja, jer taj zvuk karakterizira veliki psihički naboj, te finalna forma nastaje tek u “dodiru” sa slušateljem. To je jednostavno glazba velikih amplituda pažnje koje funkcioniraju po principu sinkronizacije i atunninga.
Ponekad mi se jave slušatelji s vrlo oprečnim opaskama, od “pustio sam tvoju muziku u vožnji, pomislio sam da mi se pokvario auto”, do “imam osjećaj da mi se duša otvara kad slušam tvoju glazbu”. Ni ja sama nemam moć konstantne pažnje, te ponekad slušam “uglovima”, ali imam razvijenu metodologiju slušanja koja mi pomaže da objektiviziram određenu formu, koncept, skladbu. To je prije svega posljedica velikog glazbenog iskustva. Uvijek se vodim jednim ciljem – a to je iskrenost kreativnog čina. I pomjeranje vlastitih, samim tim i općih granica.
- Prošle godine tvoji projekti našli su se na popisima najboljih eksperimentalnih albuma. Što za tebe znači priznanje unutar ove specifične scene?
S obzirom na to da stvaramo na kulturnoj periferiji Europe, i da je moja specifična situacija s dvije domicilne države dodatno otežavajuća okolnost pa se ljudi često pitaju gdje zapravo pripadam. A da ne spominjemo politički sunovrat koji je doveo do identitetskog kraha kulturnih politika u cijeloj regiji te eksperimentalna glazba kao takva desetljećima nije bila ni na kraj pameti onima koji su se o kulturi trebali brinuti, ostavivši tako nekoliko generacija stvaraoca na cjedilu. Uzevši ove okolnosti u obzir, šanse za “proboj” na internacionalnoj sceni (bez ikakve institucionalne podrške i to baš u zadnjih 5-6 godina, u periodu kada postajem samohrana majka djeteta s posebnim potrebama) – realno gledajući, nisu bile ama baš nikakve.
Tako da svako internacionalno priznanje za mene ima težinu političkog čina. Koliko god pompozno ovo zvučalo ne trebamo se zavaravati da su ta priznanja reciprocitet uloženog znanja, truda, kvaliteta. Sve dok ne podignemo razinu lokalnih i regionalnih kulturnih politika te osnažimo sektor da može parirati globalnim kulturnim događanjima, biti ćemo percipirani kao periferija, i s te periferije ćemo “izvještavati”. U meni osobno, priznanja pobuđuju odgovornost, koja se dalje prelama u raznim pravcima; u smislu etabliranja i popularizacije discipline, u istraživačkom smislu, kulturološkom, kulturno-političkom, itd.
- Zvučni pejzaži koje bilježiš često sadrže unutarnje procese. Kako integriraš svoje osobno iskustvo u svoje radove, a da pritom ostaneš otvorena za univerzalne narative?
Igra balansa. Ponekad je to hodanje po ledu, ponekad po oštrici mača. Uglavnom se to “balansiranje” odvija intuitivno, kroz već razrađenu metodologiju koja se ponajviše oslanja na specifično stanje pažnje. Sam čin stvaranja često je neka vrsta završnice, ideje koja se oslobađa nakon puno promišljanja, analize, proživljavanja. Potpuno se slažem sa gledištem kako ključ umjetnosti nije u vještinama, već u svemu onome što prethodi činu stvaranja (skromno bih dodala i svemu onome što slijedi, jer vjerujem da umjetnost ima poseban odnos prema vremenu, koji se svakako ne zasniva isključivo na linearnoj percepciji).
- Tvoj rad često spaja različite discipline, od elektroakustičke glazbe do eksperimentalnog radija. Kako balansiraš između različitih umjetničkih formata i medija u svom stvaralaštvu?
Iskreno, za mene to ne predstavlja nikakav dodatni modus operandi, vrlo moguće zbog inherentnog “dara” za multitasking. Nije isključeno da bi se na psihološkim testovima pokazalo da upadam u spektar ADHD-a koji podražava ovu vrstu funkcioniranja – u više različitih sfera odjednom. Ali nema dvojbe da je širok dijapazon medija koji me interesiraju posljedica radoznalosti, jakog impulsa za širenjem znanja pa samim tim i za eksperimentiranjem, ali i jasan odjek cjeloživotnog obrazovanja kroz klasičnu glazbu koja svojom kompleksnošću neupitno razvija sposobnost sagledavanja šireg konteksta. Trenutačno, ograničavanja na žanrove ili discipline za mene su samo dio intelektualne artikulacije radi jasnijeg prezentiranja mog rada. Moj unutarnji doživljaj je bavljenje jednom jedinom “disciplinom” koja se zove – umjetnost.
- Kao umjetnica koja živi na Korčuli, koliko okolina i specifični zvukovi „podmorja i nadmorja“ oblikuju tvoje istraživanje i rad?
Mogu samo reći da sam se u potpunosti saživjela s otočkim okolišem, tim prije mi je mnogo gore svjedočiti galopirajućoj devastaciji Jadrana. Specifični zvukovi s kojima se svakodnevno susrećem prije svega transformiraju mene pa tek onda postaju fokus istraživanja. Moram priznati da se moj odnos prema slušanju podmorja i nadmorja velikim dijelom pretvorio u anksiozno promatranje raznih vrsta zagađivača. Ovo je jako opsežna tema kojoj će se, nadam se, pokloniti više pažnje u budućnosti pri kreiranju politika zaštite okoliša ali i očuvanja kulturne baštine.
- Kroz tvoje istraživanje zvučnih ekoloških sistema, kako vidiš odgovornost umjetnika prema prirodi i okolišu? Koliko su te teme prisutne u tvom svakodnevnom radu i kako ih prenosiš na publiku?
Ne mislim da svaki umjetnik može i treba kroz svoj rad ukazivati na probleme zaštite okoliša, jer u tom procesu trenutačno nailazimo i na puno green washinga i manipulirajućih narativa s lažnim ili skrivenim intencijama. Ako je potreba da se umjetnik ovom temom bavi zaista iskrena, jasan je i njen domet. Umjetnost ima beskrajno puno obličja i uloga u specifičnim vremenima, za mene je u trenutačnoj pojavnosti ekološko pitanje ujedno i pitanje civilizacijske egzistencije. Jer ne radi se zapravo isključivo o zaštiti okoliša, već o preživljavanju svih vrsta uključujući i ljude kao inherentni dio prirode. U tom smislu, svaki pojedinac bi trebao, ako već nije, ozbiljno promisliti o svom odnosu prema okolišu, jer taj odnos direktno odražava njen/njegov/njihov odnos prema sebi samima.
Za mene je ukazivanje na suvremene ekološke probleme vrlo jak impuls, koji dolazi upravo iz duboke potrebe za osluškivanjem, saživljavanjem i sjedinjavanjem s okolišem. Sama umjetnost koju radim tek je puki artivizam, a specifični tematski okviri obično se predstavljaju kroz tekstove i istraživanja. Realni aktivizam, kroz samoorganizirane grupe građana ili različite organizacije koje se bave zaštitom okoliša, se odvija u pozadini. Negiranje osnovnih ljudskih prava, devastiranje kulture i okoliša je trenutačno globalni politički trend, shodno tome, mislim da nitko više ne može priuštiti pasivnost i neutralnost.
Foto: Promo, Sanja Prodan, Aleksandar Lazar, Marko Paunović
