S Kikijem Rahimovskim u velikom intervjuu o
umjetnosti, emocijama i stvaranju

Utorak, 13. veljače 2024.

Glazba je jezik koji premošćuje razlike, osjećaje i vodi nas na putovanja u dubine vlastita srca i uma. Dio je naše svakodnevice,, utkana u naše živote i većini ljudi nešto bez čega ne mogu zamisliti dan, a kamoli život. Oni ljudi zaslužni da upravo glazba u nama pobuđuje takve emocije su glazbenici. Jedan od njih je i Kristijan Rahimovski. Svojim glazbenim hitovima, prekrasnim ljubavnim pjesmama, uvijek zanimljivim svirkama i suradnjama s brojnim popularnim hrvatskim glazbenicima, dobro se zacementirao na hrvatskoj glazbenoj sceni. Popili smo kavu s njim u jednom zagrebačkom kvartu na kojoj nam je otkrio sve o skorašnjim planovima, ali i o inspiraciji i umjetnosti.

Pred kraj godine izašla je Vaša nova pjesma “Kiša je padala”. To je još jedno emotivno, ljubavno izdanje. Je li za Vas ljubav uvijek vječna inspiracija?

Kako kada. U četrdesetima sam, promišljam o svemu, mislim da gledam na stvari oko sebe drugačije u ovim godinama… Mislim da imam puno toga za reći, ponajviše sebi i svojoj glavi, ali da, nekako se najviše držim ljubavnih tema. Razloga je mnogo, ali tu se osjećam najsigurnije.

Mnogi umjetnici kažu da upravo iz boli, melankoličnih i svih onih situacija u kojima smo često suočeni s preispitivanjem sebe i svega oko nas, izlazi ona iskra koja stvara umjetnost. Je li i kod vas to pokretač stvaranja?

Nije baš jednostavno ogoliti sebe i pustiti da drugi znaju za to. Postoje neke pjesme koji iskreno ne bih niti slušao da me netko drugi ne traži, ali bez iskrenosti nemaš što ni prenijeti. Zafrknute su te stvari… Ja nekako gledam glazbu kroz dva kolora. Sreća i tuga, ali ima još mnogo boja u tim osnovnim ljudskim emocijama. To mi je sasvim dovoljno da stvaram. Društvene teme su mi rijetkost, zapravo izbjegavam ih jer me odvedu u neki svijet kojeg ne mogu na prvu ispraviti, a volio bih. Ne možeš svima biti po volji, a iskreno i ne da mi se polarizirati. Ima dovoljno onih koji to rade svakodnevno u medijima. Tako da, držim se univerzalne vrijednosti…

Cijeli život ste u glazbi, jeste li se odmalena vidjeli na ovom putu i možete li zamisliti da se uopće bavite nečim drugim?

Naprotiv, nisam cijeli život u glazbi. Više bih rekao da sam zalutao pa me ona u nekom periodu života malo ispravila, dala mi neki smisao, ali nisam se htio baviti glazbom… Htio sam mnoge druge stvari u životu, ali eto, nekako sam ostao u njoj i nije mi žao mada sam imao faza kada sam razmišljao na način ok, sada je vrijeme da radim nešto normalno… Valjda je tako trebalo biti.

Prije svega ne volim za sebe reći da sam glazbenik, možda više promatrač. Sebe doživljavam kao nekoga tko prenosi, interpretator, povremeno kantautor, jer nisu sve pjesme moje. Muzičari su ljudi oko mene koji mi svojim znanjem i talentom pomažu da te neke svoje zbrčkane misli i emocije posložim u neku pjesmu. Možda suludo zvuči, ali ja volim stavljati stvari na svoje mjesto, tako da znam gdje je moje.

Veliki ste emotivac, što je karakteristika brojnih velikih umjetnika, no svijet u kojem živimo je poprilično surov. Koji su neki vaši oslonci koji vas vode kroz život, olakšavaju vam stvaranje i svakodnevno izmamljuju osmijeh na lice?

Jesam, možda moja najveća mana, ali ponekad i velika prednost. Priznajem da imam više dana kada mislim da ne znam kako s ovim vremenom, ima lijepih stvari, ali osjećam ponekad u sebi da tonemo. Zato sam napisao pjesmu Postoji li mjesto,,,. u nastavku .., gdje su ljudi sretni. Trudim se ne zalutati, ne utonuti u masu, sačuvati neki svoj svjetonazor… Rekao bih da sam dovoljno nezreo onako dječački da još uvijek promatram svijet kao lijepo mjesto. S druge strane stišće me surova realnost…

Negdje sam pročitala da vam je najdraža pjesma od Parnog valjka Nemirno more. Zašto baš volite tu pjesmu?

Za sebe ne mogu reći da sam tužan čovjek, volim perspektivu i optimizam. Ta pjesma jest tužna, ali ne u smislu da tugujem nego mislim da podosta opisuje svakog tko je uronio u glazbu. Ja sam ponekad blue pjevač i jedna od prvih pjesama koju sam volio pjevati je Still got a blues for you. Rekao bih da me podosta opisuje – životno. Taj nemir me tjera, ne mora nužno biti loš… Teško je to za objasniti…

Osim na estradi, vaše bavljenje glazbom je doista raznoliko. Kroz karijeru ste pisali za brojne druge glazbenike, skladali glazbu za dokumentarce, vodili glazbene radionice. Gdje još seže vaš glazbeni opus?

Iskreno i ukratko, nemam pojma… Kud ide neka ide…

Kako izgleda vaš kreativni proces? Možete li nam malo opisati kako nastaju vaša djela?

Sjednem se i krenem. U većini slučajeva nema smisla, ali sam naučio da nastavim jer u nekom trenu ima. Jednostavno se dovedem u neku fazu gdje se prepustim. Bitan mi je dobar osjećaj. Moment KADA SAMOG SEBE UVJERIM U VLASTITU EMOCIJU JE TREN KADA SAM SIGURAN I KAŽEM SEBI OK. TO JE TO.

Bavljenje glazbom specifičan je posao, no možete li ga uopće gledati kao posao, ako glazbu živite? Kako to izgleda kod vas?

Glazba jest posao ako do toga dođe. Nikada nisam kalkulirao, zapravo i ne znam to. Pišem ono što osjećam i iz toga rastem. Ponekad je teško, ponekad sjajno baš iz te nepredvidljivosti. Nemam formulu, samo želju pa što se desi.