Beogradski KOIKOI vraća se u Močvaru u petak, 17. studenog! Upravo je legendarni klub na savskom nasipu bio mjesto njihovog prvog koncerta u Zagrebu, koji je otvorio put i albumu „Pozivi u stranu“ i samom bendu u čijoj se biografiji nakon toga našlo više od 80 nastupa u preko 15 zemalja. Sada ponovno dolaze na isto mjesto rasplesati zagrebačku publiku, prije zatvaranja u studio i rada na novom albumu. Mi smo uspjeli uloviti dvoje od četiri člana benda (Emilija Đorđević i Marko Grabež) i odvesti ih na piće u šarmantni zagrebački kafić Mala Opera (Backstage) kako bismo porazgoavrali i najavili ovaj veliki skorašnji koncert.
KOIKOI je najlakše nazvati indie-rock bendom, ali u njihovoj glazbi krije se puno više toga. Iz njihove izdavačke kuće Moonlee Records reći će kako bend slušatelje začara „transžanrovskim kombiniranjem autohtone glazbene tradicije i suvremenih zapadnih trendova“, a ako se onoj sintagmi indie-rock trebaju dodati još neki „opipljivi“ žanrovi, to se može napraviti s pojmovima post-punk, dream-pop ili disco-punk. Kako god ih nazvali, jedno je jasno – KOIKOI su trenutno jedno od najzanimljivijih regionalnih imena.
- Jako ste puno svirali prethodne dvije i pol godine. Kako to kod izgleda kod vas kad se putuje na koncerte?
Marko: Na koncerte često/većinom odlazimo autom, to definitivno znači i pojačan intenzitet u svemu. Mijenjamo se za volanom, dođemo negdje, odradimo tonsku, koncert, pa vozi nazad, tako da to sve ima svoju ulogu u funkcioniranju benda, a rekli bismo da nama to funkcionira ok.
- Kako se osjećate dok svirate koncerte?
Emilija: Dosta nam koncerti znače jer je najveća privilegija kad bend ima priliku da svira uživo. Samim tim koncertima bend raste. Jedan koncert je kao da ste imali 5,6 proba i to povezivanje na bini, povezivanje s publikom je zaista neprocjenjivo pogotovo za jedan mladi bend koji se tek etablira na sceni.
- Kakve su reakcije publike u raznim gradovima i na raznim koncertnim mjestima?
Marko: U prvom dijelu koncerta obično publika bude malo suzdržanija. U Sloveniji smo recimo često imali slučaj da feedback publike nije toliko energičan, a kasnije kad nam priđu nakon koncerta potpuno su oduševljeni – tako da nam je trebalo malo da se naviknemo da su ljudi ondje skuliraniji. Dok onda primjerice odemo u Knin, na koncert u organizacije udruge Atribut, gdje su ljudi od prvog trenutka toliko nabrijani. U Splitu u Kocki ljudi nas hvataju za rukav vraćaju na binu da još sviramo, a mi nemamo više pjesama pa sviramo još jednom.
Emilija: Meni je bilo fascinantno u Kninu da su ljudi toliko pjevali naše pjesme da su bili glasniji od nas. To je bilo nevjerojatno, je to bio mali klub i nije bio jak razglas, ali kada čuješ da svi krenu pjevati u glas – meni je to bilo potpuno ludilo.
Marko: I u Europi je jako zanimljivo kako se kroz koncert ljudi opuštaju. Jer mi pjevamo na srpskom i naravno da ljudi ne razumiju jezik, ali kroz muziku se dogodi ta neka komunikacija. I nevjerojatno je nevažna ta jezična barijera, jer se potpuno razumijemo kroz glazbu. I do kraja koncerta se dogodi to da kao da smo na nekom mjestu gdje svi znaju sve pjesme, svi skaču – dogodila se konekcija. Tako da doista možemo svirati gdje god, gdje god nas pustiš to ide.
- Poznati ste po lijepoj interakciji s publikom. Kako vi vidite tu razmjenu energije između izvođača i ljudi koji su vas došli slušati?
Emilija: Ta toplina zapravo najviše dolazi od nas s bine i onda se ljudi automatski povezuju. I ja to osjetim kada gledam koncerte kao publika. To mi se dogodilo primjerice s bendom Idles. Oni doslovno zvuče kao jedan čovjek, imaju toliko zajedničke energije. I njihov frontmen Joe Talbot, toliko je blizak s publikom i oni se automatski povezuju s njima. I Marko ima taj isti trenutak da je otvoren s publikom, da zove ljude, da priča, gleda ih u oči.
Marko: S druge strane, to je ono na što se ja ložim – volim kad netko ima autoritet, kad vidim da zna što radi. Volim i ja kad je netko na bini blizak i intiman, ali i kada kaže “to je to sad ste naši sad vas vodimo” – okej pristajem, vodi me. To je ono kad znamo da smo u sigurnim rukama, a ne da strepimo za nekog na bini. To iskustvo se isto stječe sviranjem koncerata i mi smo na tom istom putu. U Hrvatskoj smo do sada imali Močvaru, Kset, INMusic, FER brucošijadu i sad evo opet Močvaru – iz moje perspektive kao da je to bilo 6 bendova. Doslovno smo od FER-a do ove evo sad Močvare već bolji bend.
Emilija: Mijenjaš se iz koncerta u koncert, to je ta kilometraža. Svaki koncert je drugačiji i nosi neko novo iskustvo u kojem učiš i o sebi i o bendu i o publici.
Marko: Taj progres je nevjerojatan, ja sam glumac i to je moje primarno zanimanje, završio sam akademiju, zaposlen sam u kazalištu i jako dugo sam na sceni, tako da sam mislio – pa to je bend, sve je to jako slično. No nije to to, na bini se može dogoditi jako puno drugih faktora na koje ne možeš utjecati, prije svega tehničkih i tada shvatiš, okej ovo je svijet o kojem ne znam ništa, o kojem nemam blage veze.
- Koji su vam neki od trenutaka iz karijere koje posebno pamtite?
Jedan od naših najdražih koncerata je promocija albuma u Beogradu u punom Dragstore-u. To je bio jedan od prvih koncerata nakon lockdowna i ljudi su bili nabrijani. Mi tada nikad lošije svirali, pogubili se od početka do kraja, ali nikom nije bilo važno, svi su bili toliko željni koncerata. Doslovno se vidjela namjera ljudi da se dobro provedu. Jer na kraju dana, ako ti netko gleda u prste dok sviraš, nešto nije dobro. Kad vidiš da je Netko stao I analitički gleda koncert to “piši kući propalo.”
- Osim u klubovima svirate i po raznim festivalima, ali i u kazalištu?
Radimo na predstavi Otac, u režiji Paola Magellija u kazalištu Atelje 212. Sviramo uživo u ovoj predstavi i baš ćemo s njome nastupati krajem studenog u Zagrebu uskoro na Gavellinim danima. To je jedno potpuno drugačije iskustvo, ali fenomenalno. Moraš biti dio predstave, bili smo na probama i radili muziku paralelno s procesom, u procesu nastajanja predstave. To je bilo za nas jedno fenomenalno iskustvo. Jako smo fascinirani Paolom i stvarno je divno surađivati s takvom facom. Dosta nas je ohrabrivao da se oslobodimo i damo sve od sebe.
- Nakon Močvare krećete u snimanje novog albuma, zar ne?
Emilija: Već smo u procesu izrade novog albuma. Imamo mnogo novog materijala, imamo 26 ideja na pjesme koje smo stavili na zid – sada nam treba vremena u studiju, da uđemo u tu auru stvaranja pjesama. Da se fokusiramo samo na to jer smatramo da je to mnogo bolje nego kad si raspršen na nekoliko strana.
Marko: U stvaranju je jako važan taj faktor dokolice, slobodnog vremena pa čak i dosade i kuknjave nad materijalom. Jer ako si na dvjesto strana, jer svi imamo svoje poslove, najmanje vremena ostaje da sjedneš i kreneš stvarati nove pjesme. Tada je vrijeme da kažeš stop gdje možeš i tome se posvetiš.
- Koji su vam planovi za naredno vrijeme?
Naša ideja i plan je da nađemo nekoga u Europi da nam radi booking i evo to smo sad uspjeli u Hamburgu na Eurosonic showcase festivalu. Jedna jako važna francuska booking agencija (koja radi s velikim glazbenim imenima) se zakačila za nas tako da eto čekamo da i službeno objavimo to ime. Tako da eto to je jedan veliki korak za nas koji je svakako dio našeg plana. Snimit ćemo I tu glazbu koju smo radili za predstavu Otac. Tako da puno je toga pred nama.
Nikako nemojte propustiti novi zagrebački koncert ovog benda za koji ulaznice možete nabaviti po cijeni od 12 eura, dok će na dan koncerta 17. studenog iznositi 15 eura. Kupiti se mogu na službenoj stranici kluba Močvara.
Foto: Marko Lopac
