Glazbenik Boris Režak o stvaralaštvu i vrijednostima koje su ga vodile kroz uspone i padove

“Nije lako biti godinama sam
Nemir se pod kožu primio
Sad zauvijek o njoj sam ovisan
A nikad je i nisam imao
I nije čudo biti ostavljen
Kad samo jedan voli za oboje
Do smrti biti ponosan i njen
U isto vrijeme to prokleto boli
I mrzim sebe što još te volim
Nakon toliko godina
Ništa se nije promjenilo,
Još uvijek trebaš mi
i još nema ničega što bi tebe
zamijenilo moja ljubavi…”

U svijetu glazbe, gdje se granice između umjetnosti i komercijalnog uspjeha često brišu, Boris Režak već više od dva desetljeća ostaje autentičan i dosljedan sebi i svojem stvaralaštu. Kolika je vrijednost principijelnosti i do kuda ga je dosljedno držanje u teoriji i praksi načela dovelo, potvrđuje posljednja pjesma pod nazivom Gospodska ulica koja na YouTubeu ima skoro pet milijuna pregleda, ali i hitovi Anđeo, Pokora, Ti si moja i mnogi drugi koji su obilježili jednu epohu, a koje pjevamo i danas. Godine istraživanja i osobnih izazova završava odlukom da stane ispred publike i ostavi neizbrisiv trag.

U susret predstojećim koncertima u Beogradu, razgovaramo o tome kako su posljednje dvije godine oblikovale njegov pristup stvaranju, ali i koje životne vrijednosti su ga vodile kroz sve uspone i padove.

Uputstvo za čitanje: Prije nego što se upustite u retke pred vama, kliknite u nastavku na Journal playlistu pjesama Borisa Režaka.

━━━━━━ play(list) ━━━━━━

• Nakon toliko godina što se promijenilo…?
  

Posljednje dve godine promijenilo se dosta toga. Prije svega, donio sam odluku da želim ostaviti trag iza sebe kada je glazba u pitanju. Na početku karijere, izbjegavao sam tu ideju jer mi se nije sviđao način na koji je scena tada funkcionirala. Budući da nikada nisam bio željan slave, kao i da to nije motiv zbog kojeg se bavim muzikom, nisam pristajao na kompromise. Iako sam se povukao na neko vrijeme, kontinuirano sam radio. Publika je to prepoznala i to mi je dalo samopouzdanje da nastavim tamo gdje sam stao. Nisam želio da se jednog dana probudim i shvatim da nešto nisam napravio, a želio sam. Onog trenutka kada sam donio odluku da se približim ljudima i da im dam priliku da me upoznaju, dogodile su se mnoge lijepe stvari. Između ostalog, nastupi s Markom Miloševićem, ali i moja dva predstojeća solistička koncerta u Beogradu.

• Za koju vašu pjesmu smatrate da je prošla nezapaženo i da zaslužuje više?

Moja najdraža pjesma je Ne piši mi. Žao mi je što nije došla do većeg broja ljudi jer me njena atmosfera duboko pogađa. Snimio sam je prije 15 godina i sada, s više iskustva, vjerujem da bih je izvođački izveo zrelije, iako bi osnovni muzički elementi ostali isti. Posebno uživam u instrumentalnom dijelu, koji me vine u neke čudne visine. S druge strane, nijedna moja pjesma ne može proći bez moje intervencije, jer da bih otpjevao neku pjesmu, mora mi se svidjeti. Tako je bilo i s pjesmom Anđeo koju je napisala Leontina. Iako je ta pjesma u startu bila dobra, imao sam potrebu promijeniti četiri aranžmana do posljednje verzije koju danas slušamo.

• Beograd – kakav je vaš odnos s ovim gradom?

Beograd je jedina prava metropola u ovom dijelu Evrope. Svi smo mi bili zaljubljeni u Beograd. Gledali smo divne filmove i slušali prelijepu muziku. Kada sam došao, a naročito poslije 2000-ih, Beograd je bio u teškom stanju, bio je razvaljen. Ono što me nervira, kako u Beogradu, tako i svuda, jest nedostatak poštovanja prema gradu i ljudima koji su tu nekada hodali. Kada dođete u neki grad, važno je da se uklopite i da date svoj doprinos. Trebamo biti zahvalni što smo ovdje, a ja jesam zahvalan. Važno je da doprinosimo njegovom razvoju i učinimo ga još boljim mjestom.

• Kako je došlo do saradnje s Jelenom Bebom Balašević?

Jelenu Bebu Balašević sam upoznao zahvaljujući mom dugogodišnjem prijatelju Aleksandru Banjcu. Ona je predložila da napravimo novogodišnju pjesmu koju je napisala. Zajedno s Banjcem, radili smo na toj pjesmi, iako sam smatrao da je još rano za snimanje, budući da je tek bila veljača, a pjesma je novogodišnja. Beba je pomislila da mi se pjesma ne sviđa. Nakon nekog vremena, ponovo je došla u studio i na papirićima je imala drugu pjesmu koju je htjela ponuditi drugome. Malo smo je doradili i nakon 15 minuta rekao sam joj da mi se pjesma sviđa i da želim zadržati za sebe. I tako je nastala Lastavica.

Beba je prvo planirala da pjesmu pustimo 11. svibnja, na rođendan njenog oca Đoleta Balaševića. Nažalost, ubrzo nakon te odluke, Đole je otišao u bolnicu i nisam ga nikad upoznao. Nekoliko mjeseci kasnije, točnije 27. travnja, prijatelj s kojim sam surađivao, Branko Koprivica, me nazvao i saopštio da je Banjac preminuo. To me strašno pogodilo. Poslije te tragedije nisam imao želju baviti se glazbom sve dok me godinu dana kasnije Beba nije nagovorila da pjesmu Lastavica predstavimo na Beogradskom proleću. Tada sam je prvi put izveo i posvetio je upravo Banjcu. Ja sam u te četiri minute umirao na sceni. Pjesma nekim čudom nije osvojila nagradu, iako je publika pljeskala i prije nego što sam je počeo izvoditi, i nakon prvog, drugog i trećeg refrena.

• Nakon toga nastala je i Gospodska ulica – kako je došlo do toga i jeste li mogli naslutiti njenu popularnost?

Imao sam želju ostaviti jednu pjesmu rodnom gradu u kojem sam odrastao, školovao se i iz kojeg sam na kraju i otišao. Osjećao sam veliku odgovornost i strah, jer mi je bilo stalo i zamolio sam Bebu da mi pomogne. I prije je bilo pjesama o Banja Luci, ali su obično bile lokalnog karaktera, a ja sam htio da stvorimo nešto što se može pjevati kako u Beogradu tako i u cijeloj regiji – Zagrebu, Sarajevu, Novom Sadu, Ljubljani… Iako su neke metafore i slike iz Banja Luke, želio sam da ostatak teksta bude univerzalan. Beba je počela pisati tekst, ja sam dao svoj doprinos, a uključili smo i Dragana Ivanovića koji je radio aranžman.

Nakon šest mjeseci pažljivog rada, kada sam konačno otpjevao pjesmu, shvatio sam da nešto ne štima. I to nisam mislio samo ja, i Beba i Dragan su to osjetili. Uspaničio sam se i ostavio pjesmu da prenoći. Sutradan kada sam se probudio, izmijenio sam još neke stvari i otpjevao je ponovno. I tek tada sam osjetio da je to bilo to. Ipak, bez obzira na to nisam mogao naslutiti da će pjesma imati ovoliki uspjeh. To se ne događa često. Ako je sreće, svega jednom ili dva puta u toku karijere. U planu je i spot za ovu pjesmu jer ona to zaslužuje, iako je pokazala da joj spot i nije potreban.

• Osim Lastavice i Gospodske ulice, u posljednje vrijeme su se istakla i dva dueta – duet s Halidom Bešlićem i Nevenom Božović. Kako je došlo do tih suradnji?

Pjesmu Od ponoći do ponoći sam prvenstveno napisao za sebe, potom mi je neko predložio da napravim duet. Isprva mi je bilo žao dijeliti je, jer mi se toliko sviđala i htio sam je za sebe, ali sam pomislio da bi duet mogao funkcionirati. Imao sam na umu Zdravka Čolića ili Halida Bešlića. Nazvao sam Halida i on je pristao i prije nego što je čuo pjesmu. U znak zahvalnosti napisao sam pjesmu specijalno za njega i poslao mu. Iako je još nije snimio, vjerujem da će postati veliki hit. Čak sam mu rekao da, ako je ne snimi brzo, vraćam je sebi, a to ću mu spomenuti i sada u Beogradu na koncertu, jer je pjesma zaista sjajna.

• A duet s Nevenom Božović?

Ona me pozvala i pitala za duet. Budući da stvarno volim Nevenu, koja je toliko profinjena i divna, bio sam spreman učiniti bilo što za nju, jer je poznajem već dugo. Rekao sam joj da ćemo sigurno snimiti nešto, ali kada budemo imali pravu pjesmu. Važno mi je bilo da to bude lijepa pjesma. Nevena je imala jednu stvar koju mi je poslala, ali nisam se mogao povezati s njom – nije moj stil. Nakon mjesec ili dva, Nevena se sjetila jedne pjesme koju sam ja davno napisao. Međutim, nije joj se svidio dio teksta – stih S kim sam spavala, život sam prespavala. Pokušao sam je uvjeriti da, kako stari, shvatit će da to što sam napisao nije loše i da ljudi prolaze kroz slične stvari. Pjesma mora imati neki catch i životnu poruku.

• Dosta pišete i pjevate o ljubavi, ali kako tumačite muško-ženske odnose danas?

Mislim da su se uloge danas malo pomiješale. Razumem da ljudi žele karijeru, što je u redu, ali je teško uskladiti i karijeru i obitelj, gotovo nemoguće. Primjećujem i da su svi zbunjeni. Kada sjedim s momcima, često čujem kako nisu zadovoljni, a isto je i sa ženama. Jedni okrivljuju druge. Čini mi se da danas mnogi imaju prevelike ambicije, a savršenstvo ne postoji. Mislim da ljudi danas pretjeruju. Treba spustiti svoje želje i naći sredinu. Mora postojati kompromis. Teško je da se ljudi spoje kao u filmovima – ima takvih slučajeva, ali su rijetki. Život između dvoje uvijek zahtijeva ozbiljan kompromis i poštovanje. Različitosti mogu biti dobre, ali i sličnosti, sve ovisi o tome što je za koga suština. Ljudi su danas veoma sebični, ja mislim da nisam takav, meni je moja obitelj važnija od mene samog; želim da njima bude dobro, a ja ću se snaći.

• Ono što javnost ne zna o vama jest da ste strastveni zaljubljenik u fotografsku opremu i da ste se bavili fotografijom?

Jedno vrijeme sam se bavio fotografijom, ali isključivo iz hobija. Snimao sam i fotografirao svoju ženu i djecu i na taj način bilježio neke naše trenutke. Zanimalo me sve u vezi s opremom i imao sam dosta dobru i skupu opremu koju sam tokom pandemije korona virusa prodao.

• I za kraj, možemo li na koncertu u mts Dvorani očekivati i neku novu pjesmu?

Neću lagati – uvijek sam u dilemi kada radim nove stvari, prevrćem ih milijun puta. Trenutno sam malo zapeo jer nemam dovoljno vremena da se posvetim stvaranju. Ne mogu izdvojiti 10 dana samo za to. Iako stvaranje glazbe jest zanat, da bi pjesma bila inovativna, potrebno je vrijeme. U glazbi je gotovo sve već otkriveno. Razlike čine jedino kako tko pristupa stvaranju, kakva je kome boja glasa i koliko je originalno.

Trenutno radim na pesmama koje će biti svojstvene meni, ali i na nečemu što je više eksperiment. To planiram tek na proljeće. Iako to nije moj uobičajeni stil, interesantno mi je da pokušati pomaknuti granice i ponudim nešto što ljudi ne očekuju od mene. Naravno, neće biti lako, ali želim se osloniti na svjetske trendove, kao što to čine Charlie Puth, Dua Lipa i Justin Timberlake. Želim stvoriti muziku koja će se lako slušati dok se vozite automobilom ili šetate šumom.

*Tekst je preuzet sa Journal.rs.

Foto: Emilija Stanišić
Stajling: Marko Stojković
Garderoba: Mona Man
Mesto snimanja: mts Dvorana