Josipa Lisac za Journal: Snaga ljubavi dala mi je mogućnost da mogu ići hrabro naprijed, onako kako samo ja znam

Srijeda, 06. ožujka 2024.

Malo je ljudi koji kroz čitav svoj vijek mogu zadržati svoju autentičnost, stvarati i živjeti ono što doista jesu, a da pritom ostanu jednostavni i realni u svoj svojoj veličini. Umjetnost u svoj svojoj suštini – upravo je takva Josipa Lisac.

Kroz više od 50 godina karijere, u njoj je ostao isti žar prema življenju ljubavi i umjetnosti, a njezina djela govore o njoj umjesto nje same. Dnevnik jedne ljubavi, antologijski album koji je obilježio glazbu ovih prostora, u svih svojih 50 godina i danas ulazi u uho, biće i pod kožu novim generacijama kao jedno svevremensko djelo. O njemu kao i o cijelom njezinom životu, shvaćanju i viđenju svijeta, razgovarali smo s Josipom snimajući predivan editorijal u Državnom arhivu.

“Taj album je rađen u ljubavi, s ljubavlju i u velikom zanosu, sa strašću i ogromnim entuzijazmom. Tu ne mislim samo na Karla Metikoša, nego i na Ivicu Krajača, Branu Živkovića, ali i na samu sebe, koja sam željela imati najbolji album. Samo sam ga željela i nisam znala koliko zapravo treba muke i rada da do njega dođeš. To je priča koju imamo svi, koju želimo imati svi mi. Ona je bila stvarana za nas, međutim, mi smo to poklonili svima onima koji će to prihvatiti, kojima će se svidjeti i koji će ga zavoljeti. Karlo je tada rekao da ako se to nikome neće svidjeti, ako to nitko ne bude razumio, to će ostati naše, to smo stvarali za nas. No, upravo ta iskrenost u samom stvaranju, učinila je to da je doprinijela izuzetnoj snazi tog albuma jer on živi i dan danas. I reći ću vam da gotovo kroz svo ovo moje profesionalno vrijeme, već pedeset i nešto godina, ja i dan danas malo malo vidim nekog s tom pločom ili CD-om, čak i u vrijeme kada ste ih mogli kupiti samo u second hand shopovima.” – kaže nam Josipa.

Neke od pjesama s albuma stvarane su u Rusiji 1971., kada su Josipa i Karlo Metikoš otišli na veliku turneju u tadašnji Sovjetski savez.

“Karlo, Matt Collins tada je imao veliku europsku karijeru i bio je izuzetno poznat i u Sovjetskom savezu, stoga smo zajedno otišli kako bi imao koncerte diljem zemlje. Gdje god bi došli, u koji god grad, oduševili smo se njihovim predivnim koncertnim dvoranama, filharmonijama, slavljenju umjetnosti – od Moskve do Urala. Neke stvari su se rodile kada bi se Karlo usviravao i upjevavao prije nastupa. Ja sam bila svjedok kad je “Sreća” izašla kao kad se rađa dijete, samo je izašla i ja sam rekla “jao što je ovo divno”. Ondje je napravio i taj prvi chorus za “O jednoj mladosti”, a kako je za svaku pjesmu uobičavao imati radni naslov, tako je njezin bio Ruska.”

No, kaže nam Josipa, nije slučajno da su se upravo te neke pjesme stvarale tamo.

“Nekadašnji Sovjetski savez je toliko lijepa zemlja. Putovali smo vlakom i avionima diljem sovjetskog saveza, išli smo i do Novosibirska, Urala, bili smo i u Suhumi, do Frunzea (današnji Biškek) sve do granice s Mongolijom. Sve što smo ondje doživjeli za nas je bilo inspirativno. Mi nismo jeli po restoranima, već se Karlo uvijek pobrinuo da se nekako snađemo. Prodao bi primjerice par najlonki ili traperica (jer toga tada ondje toga nije bilo) i od tih novaca kupio najbolje namirnice na tržnici. Imao je i svoje dobavljače i to bismo sve nosili u hotel gdje bi to pripremali za nas. Od jednih najlonki kupio bi kavijar Belugu, najbolji kavijar na svijetu, a mi smo ga jeli doslovno na žlicu jer smo ga imali pola kile – hranili smo se gospodski.”

Karlo je tada poznavao zemlju više od Josipe, ona ga je inspirirala kao i brojne druge stvaratelje u povijesti jer znamo koliko je ta zemlja zadužila umjetnost. Josipa se u nekom trenutku poželjela i vratiti u Zagreb jer je svojim izgledom i pjesmama koje je htjela pjevati bila proturežimska.

“Tada mi je Karlo rekao, budi pametna, ti znaš ruski, pa ćeš se s ljudima lijepo razgovarati, pa ćeš pjevati Kaljinka, na ruskom. Sve sam ja to napravila, ali ništa nije pomoglo. On je tamo bio zvijezda, a ja sam se pomirila da nisam ondje došla stvarati ništa strašno posebno, nego da budem s njim, da se dogodi nešto drugo i da vidim zapravo tu zaista lijepu zemlju. Ona je sva šumovita i prekrasna, doživjeli smo te njihove tundre, taj snijeg, ali i njihovo proljeće, to je toliko romantično i toliko lijepo da nam je bilo potpuno jasno kako su se tu i stvarala ta njihova povijesna remek-djela. Od književnosti, muzike… Čak i u Frunzeu, gradu koji mi se na prvu nije svidio, Karlo mi je poklonio onaj mali nježni cvijet “Ne zaboravi me” (Myosotis) i oraspoložio me. On je imao jedan divan način kako da te šarmira i impresionira čak i u onim trenutcima kada bi krenulo nešto loše.” – kaže Josipa te dodaje:

“Karlo je još šezdesetih putovao SSSR-om, išao je sve do Vladivostoka i do Estonije i njega je SSSR jako inspirirao. On je imao čak i jednu veliku ljubav prije mene, zvala se Tamara, koju ću ja kasnije upoznati. Njoj je napisao i jednu pjesmu “Tamara”, za koju je stihove napisao Arsen Dedić. Tako da je njega sve u toj zemlji jako inspiriralo i motiviralo na stvaranje. To je jedna zemlja puna ljepote, romantike i inspiracije na svim mogućim razinama, ali s druge strane je tužna i bolna, zbog režima i sistema. Dnevnik je začet tamo i to nije slučajno.”

Ipak, u današnje vrijeme mnogi inspiraciju traže na internetu i svemu što nam moderna tehnologija pruža i često umjetnici zaborave da je ono što nas može inspirirati za stvaranje, zapravo svuda oko nas.

“Kad je Karlo napravio pjesmu Na, Na, Na, inspirirale su ga svakodnevne slike. To i danas može biti inspiracija. Pitanje je koliko se danas ljudi zanose, koliko primjećuju stvari oko sebe. Često mene ljudi znaju pitati što je ljubav. Možda je ona kraj tebe, a ti ju ne vidiš i ne osjećaš. Danas živimo drugačijim načinom života i pitam se mare li ljudi za to da nešto vide, da nekog primijete, da vide neku divnu osobu i da ih nešto na toj osobi inspirira za primjerice ljubavnu pjesmu? Vrijeme se mijenja i svaka dekada nosi svoje, no mi smo uvijek bili senzibilni i smatram da karakter ostaje karakter i on čini razliku. Danas su druge stvari primarne, ne samo mladima, već općenito ljudima. Nekada se poštivala riječ, dogovor je bio dogovor i nismo ga morali pet puta potvrđivati porukama i pozivima. Tako da ja mislim da danas ne može biti isto kao nekada, ali može biti slično, barem osobama koje imaju taj senzibilitet.”

Upravo je taj senzibilitet, karakter i poznavanje sebe ono što Josipu čini autentičnom.

“Ja recimo i dan danas sanjarim. Karlo bi recimo bio jako sretan da sve ovo vidi. Prigovarao bi sigurno, ali na jedan izuzetno šarmantan i duhovit način jer je cijeli bio takav. No, ono što hoću reći je da mislim da bez toga nema. Ti moraš sanjariti. Tako ja razmišljam o pjesmama, o koncertu, o ovakvim snimanjima. Ja znam sanjati i sanjariti. Zadržala sam još uvijek onu djevojku od 18,19 godina koja je sanjarila da se jednog dana nešto lijepo dogodi. I ona se kroz godine nije izgubila, ona živi dan danas u meni.”

Današnji svijet je surov. To je svijet u kojem umiru ideali, a ideali su ono bez čega se ne može, najbitniji, smatra Josipa.

“Meni će netko reći ti preidealno razmišljaš, a ja ću reći – da, to je to. Ja svakodnevno razmišljam i promišljam, idem dalje, a ako ideš dalje onda moraš ići onako kako si uvijek išao. Ja sam izabrala svoj put, na tom putu susrela sam predivnu osobu, Karla Metikoša. Bila sam presretna kad sam ga ugledala, iako sam ja njega poznavala i prije, kroz ploče i koncerte o kojima sam slušala i nisam ih mogla posjetiti. Mi smo bili vrlo vrlo slični. Bili smo 24 sata zajedno i nije nam bilo dosta. On je bio dosta nježniji od mene i suptilniji, uostalom kao i muškarci općenito, koji su takvi, samo moraju to zatomiti kroz odgoj. Čudesno je u svemu tome da smo mi žene nježniji spol, a zapravo smo snažnije. Mi smo se tako dobro nadopunjavali.”

Ljubav između Josipe i Karla jedna je od najupečatljivijih na ovim prostorima. Ona traje i danas, 33 godina nakon tragedije i njegove iznenadne smrti. O tome Josipa često govori iako, kaže nam, nikad se s tim nije pomirila.

“Ja sam prihvatila da je to stvarnost i da je to istina koja je najsigurnija – ne znaš da ćeš se sigurno roditi, ali znaš da ćeš sigurno umrijeti. I dan danas ja imam svoje “zašto?”, imam upite, ali samoj sebi govorim da moram biti snažna, jaka i da moram ustrajati na svemu onome što smo zajedno radili. Skoro sve pjesme je on poklonio meni. Ostajem na tom putu, s tom snagom ljubavi koja mi je dala da ja mogu ići hrabro naprijed, tako kako to samo ja znam.” – kaže nam Josipa.

“Privilegija života je da postanete ono što ste zaista.” – Carl Jung

Specifična po svojim pjesmama, glazbi, umjetničkom i modnom izričaju, Josipa je često opisivana kao ekstravagantna. Ipak, rekli bismo da je ona avangardna, svjesna sebe kao javne osobe, no u svoja četiri zida, ona ostaje takva kakva u svojoj suštini je. Ona koja živi svoju umjetnost.

“Kod mene je sve podređeno onome što ja jesam i što ja radim. Od snimanja, preko pjesama, do koncerata. U kući sam ja svoja, sama i volim biti sama sa sobom. Slušam glazbu, najviše jazz, ako nešto gledam, pogledam si neki film. Čim krenu obaveze ja sam sva u tome. Jedino što volim je dugo spavati, ali kasno i odlazim na spavanje – no svjesna sam da to i nije baš najbolje pa i to polako mijenjam.” – kaže nam kroz smijeh Josipa te dodaje.

“Bila sam svjesna još kao mlada djevojka, kada je sve krenulo, da će moj svijet biti takav – neizvjestan, pun ljepote, muzike, ali i taštine, zlobe. Tada sam znala da ću morati paziti kako se odnosim i ponašam kao javna osoba, ali da mi je u svemu tome važno pronaći taj mir u sebi. I pronašla sam ga. To je najteže, ali i najvažnije. Nisam konfliktna osoba, takav mi je karakter, no ako se nešto i dogodi, ja to moram i želim nadići. Imam ja trenutke kada ništa ne mislim, kad sam u tišini. Onda vrlo često imam napade zlih misli. Prišuljaju mi se i rane me, no vrlo brzo se ja sjetim nečega duhovitog, nečeg ludog što mi je Karlo rekao, napravio… Onda se nasmijem i idem dalje. Sve sama sa sobom, jer mislim da tako mora biti. Gledajte, smatram da nam je život darovan, izuzetno je složen, težak i moraš ga se usuditi živjeti. Privilegija života je da postanete ono što ste zaista, kako bi rekao Carl Jung, i to je fantastično.”

Josipa je kroz cijelu svoju karijeru, glazbeno i umjetničko stvaralaštvo, surađivala s brojnim eminentnim umjetnicima i glazbenicima, no nikada nije izgubila svoju ljubav i žar prema stvaranju i glazbi u svim njenim oblicima i slojevima koji ne poznaju slavu i godine. Svjedočila sam tako njezinom prvom nastupu na jednom, za mainstream prilike, malenom festivalu Ferragosto Jam, koji bi se svake godine, u špici ljeta, održavao na jezeru u Orahovici. Festival je to kojeg Josipa naziva Woodstockom za naše prilike, a koji je nastao i stvaran je isključivo entuzijazmom pojedinaca i mladih ljudi, ljubitelja glazbe, koji su ondje dolazili kampirati, družiti se, slušati glazbu i stvarati uspomene. Josipa je ondje čak dva puta nastupila, a prvi nastup joj je ostao kao jedna od najdražih uspomena.

“U pamćenje mi se urezala baš situacija s Ferragosta, kada mi je jedan vaš prijatelj tada rekao koliki im je šok svima bio kada se ondje, uz sve te mlade ljude koji su bili kao obitelj, pojavila Josipa Lisac. No, tada su oni, kao i ja iz čuđenja “što ona radi ovdje” shvatili “da ja ondje upravo pripadam”. To sam ja, meni je zapravo mjesto bilo tamo. Jer taj mladi svijet možda mene nije poznavao na taj način, kakvu zapravo jesam. Sjećam se trenutka kada sam sjedila na klupi u backstageu i promatrala. Ispred mene se za koncert pripremao jedan dečko s gitarom, kojem je to možda bio prvi nastup, ja to ne znam. Možda je njemu tada bilo jako drago što ja njega sada slušam, no zapravo je meni bilo jako drago što ja njega slušam, jer zapravo ja osjećam to. To, koliko svi mi strepimo, tresemo se, želimo napraviti nešto dobro. Nekome uspije prije, nekome kasnije (možda je to sve nekako već unaprijed i zamišljeno i određeno), ali lijepo je kad vidiš ispred sebe takvu mladu osobu punu entuzijazma – da, ja ću to podržati. I sjećam se poslije kako su mi se zahvaljivali, a ja sam im govorila da mi se ne zahvaljuju, jer sam u svemu tome ja bila jako sretna što sam dio toga jer vrlo dobro razumijem kako se oni osjećaju.”

I to je upravo Josipa. Umjetnica koja sa svime što stoji iza nje, ali i ispred nje i dalje ostaje skromna u svojoj veličini.

“Ja sam jedna normalna osoba koja je puno radila. Koja je imala puno kvalitetnih ljudi oko sebe koji su joj pomogli. Imala sam tu sreću, ali znam koliko je to teško. Nemam taj odnos, te veličine prema sebi. Jer nisam tako odgajana, ali i jer sam kao dijete od 11 godina pjevala u zboru kod Dinka Fia (Zbor Radiotelevizije Zagreb). Gledajte, 1962. mi osvajamo Grand Prix – bili smo najbolji na svijetu. No svejedno, pazili smo kako ćemo pjevati, primali primjedbe i kritike, nije bilo mjesta umišljanju – i tu sam puno naučila. To sam tek kasnije osvijestila i to mi je puno pomoglo u životu.

Često slušam kako ljudi kažu “divni ste, grozni ste”, a gdje je moje mišljenje u svemu tome? Stvarajući sebe ti stvaraš i svoj svjetonazor i mišljenje o sebi u svim segmentima. Ne može mene dignuti u nebo da mi se netko divi, ne, ja nisam takva osoba. Ja znam koliko sam talentirana, ali iza mene stoji rad. Tako je i s onima koji viču da to ništa ne vrijedi. Pa valjda ja znam…” Kaže Josipa uz smijeh i dodaje.

“Ja sam točno nakon ovog zadnjeg koncerta u Zagrebu, znala gdje sam pogriješila i gdje sam imala dva loša tona. Dva – i ljudi mi govore “što tebe zabrinjava”, ali to je tako. Ja sam takva.” Zaključuje simpatično Josipa.

Koncerti s publikom, za publiku

Upravo su njezini koncerti ono na čemu se osjeti njezina veličina, ali i ono najvažnije – sinergija s publikom. Cijela prošla godina, a i dio ove obilježena je koncertima povodom 50. godišnjice od izlaska albuma Dnevnik jedne ljubavi. Kulminacija će se dogoditi beogradskim koncertom 7.3. 2024. u mts dvorani. Beograd je grad gdje je Josipa održala neke od svojih prvih koncerata, pa i promociju spomenutog albuma, nakon one zagrebačke u Klubu književnika, pa baš zato ima poseban odnos s tamošnjom publikom. Upravo, taj odnos sa svojom publikom joj je, kaže, najvažniji.

“Ja mislim da ja imam najvjernije ljude koji dolaze. I uvijek ta moja hvala na koncertima bude preskromna i premala. Uvijek im šaljem poruku – da nije bilo njih koji su to sve prihvatili, razumjeli i zavoljeli, priča bi bila drugačija i ne bi bila ovakva. I zapravo svi vi pokazujete, gdje god da odem, da sve to skupa ima smisla. Znate, mnogi ljudi kroz cijeli svoj život ne dožive odbljesak toga svega što daju, jer im se možda nije prepoznao talent. Ja sam sretna što sam tu, što živim i ljudi su to prepoznali. Pa zar ja mogu tražiti više? To je najveća nagrada što postoji – za sve ono što smo stvarali. Ja sam zahvalna.” – kaže Josipa, te u svom stilu zaključuje.

“To su koncerti na kojima se sluša svaki ton. Imam prekrasne glazbenike koji sviraju fantastično i predivno se nalazimo. Dugo se družimo, a zapravo ni nemamo probe, osim ako se dugo dugo ne vidimo. Smatramo da je koncert naša najveća proba. Svatko ima sebe u tom procesu i kod nas je izuzetno snažno i jako zastupljena improvizacija. Mi se slušamo i gledamo i imamo veliko poštovanje jedni prema drugima, a sve to što radimo, poklanjamo onima koji su to došli vidjeti i čuti i mogu vam reći da svi ti ljudi očekuju ta iznenađenja, naljutili bi se da ih nema i zbog tog sam baš sretna i zahvalna.”– završava misao uz osmijeh Josipa.

Mi možemo samo zaključiti da smo sretni i zahvalni što živimo u vremenu u kojem žive i stvaraju ovakvi ljudi, jer to su veličine koje koje u svoj svojoj skromnosti zadužuju naš svijet i čine ga boljim mjestom.