Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić udružile su snage (i glasove) u žensku supergrupu – Dunije. Prije mjesec dana izašao je njihov prvi singl Čula jesam, tradicijska pjesma koja progovara o dosad neispričanim ženskim pričama. Ove sjajne glazbenice upravo su tradiciju odlučile malo ‘oživjeti’. Pjesmu je popratio i cijeli album od 14 tradicijskih pjesama koje čuvaju hrvatsku glazbenu baštinu, ali i daju glas ženama čiji se glasovi nisu mogli čuti. Dunije, stoga nisu samo projekt čuvanja baštine, nego i osnaživanja žena.
Na naš intervju, došle su u matching jaknama koje je sašila Dunja, pršteći pozitivnom energijom i ženskom snagom. Donosimo razgovor.
Za početak, kako je došlo do vaše suradnje i ideje da formirate supergrupu koja će se baviti reinterpretacijom tradicijskih pjesama?
Dunja: Kažu da ništa nije slučajno. Srele smo se ove godine na dodjeli nagrade Porin kada su nam albumi bili nominirani za tu nagradu. S Ninom sam se dogovorila da se tamo nađemo i družimo jer smo dobre prijateljice i surađivale smo na raznim projektima skoro dvadeset godina. Nakon što sam je slušala i divila se njenim aranžmanima na albumu Jezero koji je snimila s Ninom, Jelenu sam tek tamo malo bolje upoznala. Odmah se osjetila odlična vibra među nama, kao da se sve tri oduvijek znamo i družimo baš u tom sastavu. Predložila sam da snimimo zajedno album, a odmah sam imala i konkretan prijedlog o čemu – o ženskim pričama u hrvatskim tradicijskim pjesmama kroz stoljeća. Bila sam presretna kad su odmah pristale.
Nina: Baš kako Dunja kaže, naš susret na Porinu bio je sudbonosan. Već godinama želim snimiti album tradicijske glazbe, a upravo tamo mi je pala na pamet ideja da napravimo album sastavljen isključivo od tužnih pjesama, kao svojevrsni otpor prema komercijalnim radijskim formatima. U tim formatima većina glazbe mora biti u okvirima i ‘pitka’ kako bi uopće ušla u konkurenciju za emitiranje. Takav koncept ni jedna od nas nikada nije željela slijediti. Uvijek smo radile po svom, makar to značilo da cijeli album bude sastavljen od tužnih pjesama. Nije važno što drugi misle, važno je samo da se nama sviđa. To je bio još jedan dio slagalice koji se savršeno uklopio u priču našeg prvog zajedničkog albuma.
Jelena: Naš susret i ženski i muzički je jedno putovanje koje je došlo toliko prirodno i nepatvoreno, kao da smo se pripremale odavno na to i u jednom trenutku se samo dogovorio datum početka snimanja, pjesme i aranžmani. S obzirom na to da iza sebe, kao i svaka uspješna žena, imamo uspješnog muškarca, dragog prijatelja, multiinstrumentalista, producenta i oca, proces je bio čisti užitak. Skoro mi je bilo žao kada smo završili snimanje što je već gotovo.
Svaka od vas se razlikuje te donosi nešto svoje. Na koji način su te razlike utjecale na zvuk koji ste stvorile na albumu?
Nina: Iako svi dolazimo iz naizgled različitih glazbenih svjetova, mislim da imamo više zajedničkog nego što smo različiti. Ono što nas povezuje je duh i pristup stvaranju; jedan jezik koji svaka od nas razumije bio je ključan u našem zajedničkom kreativnom procesu stvaranja albuma. To je jezik srca, koji nadilazi sve druge jezike. Ono što Dunja i Jelena nose u sebi meni je toliko blisko, i osjećam se sigurno uz njih dok istražujem nova glazbena rješenja, baš kao što je bilo dok smo zajedno stvarale našu priču.
Dunja: Sve se odvijalo jako spontano. Uvažavale su se ideje svake od nas, a kada vlada međusobno povjerenje i poštovanje prema onome što radimo (ovdje se radilo i o poštovanju prema pjesmama), tada nema problema i lako se dođe do dogovora. No za konačan zvuk albuma imale smo sjajnog suradnika, producenta i multi-instrumentalista Silvija Bočića, koji je s Ninom i Jelenom već surađivao i kreirao čaroban zvuk njihovog zajedničkog albuma Jezero.
Jelena: Smatram da smo u suštini jako slične u mnogo osobina. Međutim, upravo su te razlike među nama onaj slatki nektar koji da poseban okus pjesmama koje interpretiramo. Boje glasova, način harmonijskog i melodijskog pristupa, unutarnji osjećaj za ritam i percepcija poruke pjesme koju svaka ima zahvaljujući svim prethodnim glazbenim iskustvima pridonijela je konačnom zvuku koji je obukao stare pjesme u novo i svježe ruho.
Kroz rad na novom albumu bavite se interpretacijom ženskih priča iz prošlosti. Što vam je osobno bilo najvažnije u procesu oživljavanja tih priča?
Dunja: Meni je najvažnije bilo da osjećam te ženske priče kao nešto što sam sama doživjela ili mogla doživjeti, odnosno da je prisutna empatija prema nesretnim ženama u ispričanim pričama kao da ih poznam osobno i da su stvarne, bez obzira kad su živjele.
Nina: Konačni zvuk ovih pjesama prenosi glas svih žena koje su bile prije nas, kao i onih koje su sada uz nas. Svaka pjesma nosi različitu emociju i priču i bilo mi je izuzetno važno osjetiti što se događalo u vremenu kad je pjesma nastala. Duboko me potresla bol koju su neke moje prethodnice doživjele i, kako Dunja kaže, suosjećanje je bilo ključno da bih uopće mogla raditi na ovim pjesmama. Tradicijske pjesme i priče uvijek su me duboko dirale, jer nose u sebi jednostavnost i univerzalnost – nešto s čime sam se uvijek mogla poistovjetiti, budući da sam i sama doživjela slične osjećaje u svom životu. Te pjesme su vječne upravo zbog svoje jednostavnosti, iskrenosti i ogoljenosti – govore o sudbini čovjeka, ciklusu rađanja i umiranja, patnji i radosti na tom putu; putu koji svaki čovjek prolazi.
Jelena: Život je patnja i bol i onda umreš, rekao je davno jedan mudrac. Iz ženske perspektive, bol je ono što nas obilježava tokom cijelog života i majčinska uloga u kojoj se svaka od nas izuzima iz glavne i svjesno i namjerno stavlja u sporednu ulogu u svom životu neminovno nosi posljedice po našu psihu i zdravlje, te se svaka nosi s tim kako zna i umije. Nema žene koja se ne može prepoznati u ovim tekstovima jer su istiniti, a istina je, ako što znamo, ljubav; odnosno najmoćnija sila u svemiru. Tko smo mi da joj se odupiremo.
Tradicijske pjesme nisu nešto što inače čujemo na radiju, a mnogi glazbenici u Hrvatskoj se baš i ne poigravaju s tim stilom. Kako pristupate uklanjanju žanrovskih barijera u vašem radu i mislite li da tradicijska glazba ima potencijal da privuče širu publiku danas?
Dunja: Mislim da bi se tradicijske pjesme trebale puno češće čuti na radiju. Vrlo često se čuju tradicijske pjesme iz drugih zemalja u programima u kojima nisu izolirane u „svoj“ žanr, nego se lijepo uklapaju u emitiranje s ostalim ne-tradicijskim pjesmama. Zašto se kod nas strogo dijele? To bi trebalo pitati urednike.
Nina: Glazbu sam prigrlila kao dar koji imam privilegiju uzeti kad god poželim i ona zauzima posebno mjesto u mom srcu. Nikada se nisam previše opterećivala rezultatima, top-listama i ljestvicama, jer mi je to na neki način umanivalo povezanost s dubljim dijelovima sebe. Donosilo bi šum u mene koji bi na kraju vodio nezadovoljstvu, i naučilo me da je najvažnije kako se osjećam dok stvaram i sviram. Važno mi je s kim sam okružena i kome pjevam, bilo da je u publici 10 ili 100 ljudi. Ono što osjećam ispravnim za sebe jest ono što osjećam kao izvorno svoje, i u tom obliku želim to prenijeti drugima. Ovaj album upravo je to – ogoljen i najjednostavniji izraz. Veseli me podijeliti ga s ljudima koji će, kao i mi, otkriti ljepotu u tom pristupu.
Jelena: Nikad se nisam zamarala žanrovskim barijerama i mislim da one služe ljudima ladi lakše orjentacije i sortiranja glazbe u neke “kutije” i ništa više od toga. Žanrovi su tu da bi se s njima igralo i spajalo sa drugim žanrovima, što uvijek daje nešto novo i zanimljivo. A šira publika ionako uvijek sluša lake note i ne zamara se previše sa etiketama. Mi radimo glazbu iz ljubavi i za nasljeđe našoj djeci, a ne radijskim urednicima.
Do sad je izašao prvi singl, Čula jesam. Možete li otkriti malo o procesu snimanja, ali i o snimanju spota koji se odvio na rijeci Kupi?
Nina: Kad smo odlučile koji će biti prvi singl za najavu albuma, odmah sam predložila Dinka jer je s njim uvijek lijepo i ugodno surađivati. Rezultati su uvijek iznad očekivanja. Isprva nismo znali kako pristupiti priči, ali znale smo da želimo jednostavan video snimljen u prirodi. Iskoristile smo jedno od posljednjih snimanja u studiju Nasip i povele Dinka s nama. Baš kao i snimanje albuma, snimanje videospota proteklo je brzo i ugodno, s puno međusobne suradnje i uvažavanja.
Dunja: Snimanje spota odvijalo se kao i rad na snimanju pjesme – jako spontano i bez velikih priprema. Imali smo sreću da nam je spot radio Dinko Čvorić – Doringo, koji je odmah napravio i odabir „kostima “iz veće ponuđene hrpe naše odjeće i nakita/ukrasa, te procijenio koja su konkretna mjesta najbolja i najljepša na lokaciji Vodostaj i nasipa gdje smo bile jer se tamo nalazi i istoimeni studio Silvija Bočića. S Dinkom smo već ranije radile, pa smo bile sretne kad je našao vremena za nas, jer smo znale da će odlično shvatiti osnovnu ideju i emocije pjesme koje smo željele prenijeti u spot.
Koliko su vam bitni vaši osobni doživljaji i emocije pri interpretaciji ovih tradicijskih pjesama i koliko slobode dopuštate u kreativnom procesu?
Dunja: Jako su nam bitni osobni doživljaji i emocije, ali i osjećaji nas kao grupe koja to interpretira. U kreativnom procesu nismo unaprijed postavili neke granice dopuštenog, već je ponovo bio najvažniji osjećaj za mjeru.
Nina: Emocije su temelj svega. Iz njih sve kreće i dalje se razvija. U stvaranju, sve polazi od osjećaja, zato su i ove pjesme, iako nisu moje, prvo morale postati ‘moje’ kako bih im mogla pristupiti s poštovanjem u procesu stvaranja. Svaki novi album i svaka nova suradnja uče me nečemu novom – slobodi prepuštanja, otpuštanju zacrtanih ideja, razbijanju vlastite zatvorenosti i krutosti, te razvijanju poniznosti, posvećenosti i zahvalnosti. To su samo neke od nebrojenih stvari koje dolaze kao darovi na ovom putu.
Jelena: Kreativni proces je sam po sebi sloboda i nemoguće ga je raditi bez uplitanja osobnih doživljaja i emocija. Svaka od nas nosi prethodna iskustva i u nekom se trenutku poistovjećuje sa tekstom kojeg pjeva, te se na taj način malo po malo rješava tuge koju nosi jer ju iznosi na vidjelo i suočava se sa njom. Zapravo je proces jako oslobađajući.
Kakve su vaše želje i ciljevi za budućnost DUNIJA? Kako biste voljele da vas publika doživi i koja je vaša poruka kroz ovaj projekt?
Dunja: Voljela bih da se proširi krug ljudi koji će slušati reinterpretirane stare hrvatske tradicijske pjesme u našoj izvedbi, ali i da će možda netko poželjeti napraviti nove verzije tih pjesama. Voljela bih da nas publika doživi kao izvor lijepih emocija i energije, te da osjeti univerzalnost i svevremenost priča koje pričamo kroz pjesme koje pjevamo.
Nina: Želimo prenijeti ljepotu pjesama i ovih priča. Obratiti se ženama koje šute, jer su ove pjesme ponajviše njihove, ali i svake druge žene te svakog muškarca, ispričane kroz naše glasove i instrumente. Voljela bih da albumom ukažemo na ljepotu skrivenog hrvatskog blaga u obliku pjesama koje se nalaze u pjesmaricama, a koje zahvaljujući malobrojnim dušama poput Dunje Knebl na ovaj način bivaju oživljene. Sretna sam što sam i ja mogla doprinijeti tome, i raduju me nove glazbene priče koje će proizaći iz ovog projekta.
Jelena: Nadam se da je ovo samo početak jednog divnog glazbenog putovanja i jedva čekam iduću stanicu, čitaj – ploču.
Foto: Martina Movrić
