Nakon 25 godina impresivne karijere i brojnih hitova koji su postali glazbeni soundtrack emocijama mnogih žena, jedna od najcjenjenijih pop izvođačica regije, akademska glazbenica Aleksandra Radović – 22. travnja 2025. po prvi put stiže na pozornicu Lisinskog. Od trenutka kad je 2003. s pjesmom Kao so u moru osvojila srca regije, Aleksandra ostaje vjerna svom glazbenom identitetu, iskrenom, emotivnom i prepoznatljivo snažnom.
Uoči koncerta razgovarali smo s Aleksandrom o glazbi, balansu između snage i nježnosti, malim svakodnevnim trenucima i onome što je doista usrećuje.
Nakon 25 godina karijere prvi put nastupate u Lisinskom – što želite da publika ponese sa sobom nakon vašeg koncerta?
Želim da kući ponesu puno ljubavi i predivnih emocija, da izađu iz dvorane puni dojmova, da se prepričavaju trenuci koje su doživjeli na koncertu. Vjerujem da će tako i biti jer je tako na svim koncertima u regiji. Ljudi koji dolaze na moje koncerte uvijek se ponovno vraćaju, pa se nadam da će tako biti i u Zagrebu.
Nedavno ste rasprodali dva Sava Centra u Beogradu, a sada vas očekuju i već rasprodane večeri u Sarajevu. Što vam znače takve potvrde publike?
Znače da pop glazba u regiji živi, i to me najviše raduje. To je potvrda da ono što radim već 25 godina ima smisla, da je publika to prepoznala, da su se ljudi uspjeli poistovjetiti s mojom glazbom, s mojim notama i riječima. To je ono što svakom umjetniku najviše znači. Kad je riječ o bosanskohercegovačkoj publici, ta naša veza traje godinama. Uvijek sam tamo bila lijepo prihvaćena, i bilo je za očekivati da će Sarajlije pohrliti po svoje ulaznice. Jako se radujem. Veselim se i koncertu u Mostaru, u dvorani Stjepan Kosača.
Glazbena scena se stalno mijenja, a vi ostajete vjerni sebi, ali i dalje aktualni. Kako vam to uspijeva?
Trudim se zadržati kvalitetu, ali i pomalo pratiti što se događa na svjetskoj i domaćoj glazbenoj sceni. U tom smislu se uvijek produkcijski razvijam, ali stilski ostajem u okviru onoga što ja jesam – a to je čisti pop.
Pjesma Kao so u moru mnogi vide kao prekretnicu u vašoj karijeri. Publici nikada nije dosadila. U čemu je, po vašem mišljenju, tajna te pjesme? Jeste li je osjetili kao posebnu već u trenutku kada je nastala?
Ona jest važna pjesma u mojoj karijeri, iako sam i ranije nastupala na festivalima, upravo je ona donijela prepoznatljivost i od tad je sve krenulo uzlazno putanjom. Bila je minimalistički aranžirana u vremenu kada je scena bila zasićena lošije produciranim disko zvukom. Ljudi su, čini se, tada tražili nešto drugačije – i mi smo to donijeli. Pjesma nosi snažnu emociju, napisana je iskreno. Osjetila sam njenu magiju kad sam je prvi put čula – nakon prve strofe i refrena znala sam da će ta pjesma biti jedinstvena i posebna i tako je i bilo.
Vaše pjesme uvijek su spoj emocije i snage. Je li teško pronaći ravnotežu između ranjivosti i hrabrosti – u glazbi i u životu?
Naravno. Izvana često djelujemo neustrašivo i odvažno, pogotovo žene koje su u životu puno prošle i bile povrijeđene. One rijetko ostavljaju dojam da su bile ranjene. Nerijetko su to da kažemo obične žene koje hodaju uzdignute glave, s osmijehom – i njima su često namijenjene moje pjesme. Teško je biti i nježna i jaka, i mekana i čvrsta u isto vrijeme. Ali život zahtjeva borce, tako da – ne odustajemo.
Vaši tekstovi pogađaju ravno u srce. Koliko u njima ima vlastitog iskustva?
Uvijek je to pitanje koje mi postavljaju mediji. Naravno, u svakoj pjesmi ima mene. Niti jedna pjesma ne može opisati cijelu mene, ali može uhvatiti djelić. Može me opisati samo mozaik svih pjesama u zadnjih 25 godina – ja sam spoj svega toga.
Kako se pripremate za koncert?
Nemam neki poseban ritual, ali volim se povući, osamiti barem pola sata prije izlaska na pozornicu. Volim se sabrati i mentalno pripremiti za ono što me čeka, kako bih publici dala svoj maksimum u ta dva sata.
Kako izgleda vaš život izvan reflektora? Gdje pronalazite mir i inspiraciju?
U prijateljima, druženjima, djetetu, nedjeljnim ručkovima, u prirodi, rijekama, cvrkutu ptica, u tim običnim stvarima… I, naravno, u vremenu provedenom s mojim djetetom. Sve su to mali, dragocjeni trenuci za koje danas treba svjesno pronaći vrijeme.
Posvećeni ste i pedagoškom radu u svojoj glazbenoj školi. Koja vas karijera više ispunjava, a koja više umara?
Koncerti su čista radost. Čak i kad sam umorna, podignu me i napune energijom koju dobijem od publike. S druge strane, školovala sam se za pedagogiju, završila sam glazbenu akademiju – i to je moja prva velika ljubav. Planiram se time baviti i u poznim godinama, ako sve bude kako treba. Obje stvari me ispunjavaju, iako su potpuno različite. Aplauz na koncertu mi je jednako važan kao i onaj trenutak kad mlada osoba u školi shvati i uspješno izvede ono što joj objašnjava. Ta radost je podjednaka.
U čemu je razlika između Aleksandre koja je počinjala karijeru i ove današnje, zrelije verzije vas?
Nisam nešto posebno pametnija danas (smijeh). Da sam znala što sve nosi karijera lead vokala, vjerojatno nikada ne bih ni upustila u to – ostala bih savršeno sretna kao prateći vokal, jer me zapravo ispunjava pjevanje, a ne reflektori.
Foto: Mina Dišljenković
