Jednom davno pročitala sam citat Alberta Einsteina: “Everybody is a genius. But if you judge a fish by its ability to climb a tree, it will live its whole life believing that it is stupid”. Oduvijek su me fascinirale priče o talentu i ljudi koju su odlučili slijediti svoje snove. Jer što je talent? Koliki udio uspjeha zauzima sam talent, a koliki trud, sreća, volja…? Mlada operna pjevačica glavna je uloga moje kolumne i na putu je ostvarenja svojih snova. Veliko osvježenje hrvatske operne scene koju javnost najviše pamti kao “plavušu” Carmen što je ujedno i bio njezin diplomski rad.
Jelena Kordić prelijepa je mlada žena koju sam ulovila u razmaku između Zagreba i Dresdena i zaključila da je, uz neosporan pjevački talent, i izuzetno fotogenična. Njezin zaštitni znak je crveni ruž, odjećom se oprskrbljuje u europskim vintage dućanima te obožava jazz glazbu. Našu foto priču snimali smo na dva mjesta gdje najviše provodi vrijeme – Hrvatskom narodnom kazalištu te u kući svoje mentorice Ruže Pospiš Baldani.
Što si htjela postati kada odrasteš?
Jedina stvar u životu, za koju mogu tvrditi da sam sto posto sigurna, jest da sam oduvijek htjela biti pjevačica. Ali nisam znala dati odgovor na pitanje kakva pjevačica želim biti. Već u vrtiću voljela sam predvoditi grupi i pjevati na priredbama. Ako se ne varam, prva uloga mi je bila Regica u jednom igrokazu. Uvidjevši moju želju za pjevanjem roditelji su me s osam godina upisali u glazbenu školu u kojoj sam završila klavir i orgulje. Pamtim jedno popodne kada sam s otprilike trinaest godina sjedila u dnevnoj sobi i na televiziji gledala operu. Ako me sjećanje služi bila je to La Traviata, koja me doslovno opčinila, hipnotizirala. Otada mi se opera uvukla pod kožu i kao da je samo čekala priliku da izađe… Dan kada su joj se konačno otvorila vrata bio je kada sam preko prijatelja svojih roditelja upoznala maestra Miru Belamarića. Nakon što je čuo moje pjevanje, odmah me odlučio poslati gospođi Ruži Pospiš Baldani. Ona me ubrzo uzela pod svoje i postala moja mentorica već dvanaest godina. U međuvremenu sam upisala i završila Muzičku akademiju u Zagrebu.
Što je za tebe pjevanje?
Kada razmišljam o pjevanju, prva riječ koja mi pada na pamet je sreća. Istinska sreća je kada znaš da radiš ono za što si rođen. A kako to znaš? Jednostavno osjetiš i shvatiš da je svaki trenutak tvog života vodio k tome. Jedno sam naučila o pjevanju, a to je da ono nije posao, već način života i da je za njega potrebno imati prvenstveno ljubav.
Koji je najteži dio u životu operne pjevačice? (Kako se pripremaš, na što moraš posebno paziti?). Koji su ti strahovi od budućnosti?
Kako zamišljate život vrhunskog sportaša? Upravo je takav život vrhunskog pjevača. S obzirom na to da su i glasnice mišići, potrebno je jako puno vježbanja, odricanja, brige o zdravlju i naposljetku – izgledu. Smatram da se na soliste vrši velik pritisak. Stalno su pod povećalom i nikoga se ne tiče imaju li zdravstvenih, emocionalnih, obiteljskih ili životnih problema. Usudila bih se reći da živimo u nemilosrdnom vremenu i društvu gdje ne opstaju nužno oni najtalentiraniji, već najuporniji. Ja se zasad trudim opstati. (smijeh) Naravno da je najveći strah svakog pjevača da ostane bez glasa, tj. da dobije čvoriće ili polipe na glasnicama. Iz vlastitog iskustva smatram da je podrška obitelji i bliskih osoba, zdrava psiha i jedna srednja doza samokritičnosti najvažnija za dobro pjevanje. Ukoliko si previše kritičan nikada se nećeš usuditi zapjevati svime što ti je dano i što si naučio, a s druge strane ako nisi dovoljno samokritičan, tada ćeš ostati samo još jedan mediokritet uskih granica sebeljublja.
Tko su ti uzori i zašto?
Uzor mi je moja mentorica Ruža Pospiš Baldani. Ljubitelji opere svakako će znati o kakvoj je pjevačici riječ. Prelijep, pastozan i plemenit glas moje profesorice još i danas me iznenadi kad god zapjeva. Svojevremeno je bila miljenica najvećih svjetskih dirigenta i opernih scena. No pored svega toga njezina skromnost i dobrota je ono što me neprestano oduševljava i potiče da budem bolja osoba. Najljepši glasovi svih vremena za mene su Montserrat Caballé i Luciano Pavarotti.
Što trenutno radiš?
Nalazim se u Beču, Meki i Medini glazbenog svijeta. Upisala sam tečaj njemačkog jezika koji ću pohađati dva mjeseca. Pjevanje vježbam svakodnevno, a s pijanistima izrađujem uloge koje bih trebala pjevati sljedeće sezone. Moram napomenuti da pjevač u periodima kada nema predstava ili koncerata priprema uloge za sljedeće projekte, za što bi, ukoliko je riječ o većim ulogama, prije prvih proba na raspolaganju trebao imati barem godinu dana. Najviše pjevamo na talijanskom jeziku, a slijede ga njemački, francuski i ruski. Idealno bi bilo kada bismo znali govoriti jezik na kojemu pjevamo. Upravo sam iz tog razloga ovo ljeto prvenstveno posvetila učenju njemačkog jezika. Jedna od lijepih strana ovoga posla su putovanja. Tako sam unazad par godina posjetila London, Newcastle, Paris, Helsinki, Firenzu, Tallinn, Berlin, Stuttgart, Rim, Napulj, Parmu, Beč, Treviso, St.Gallen…
Koji je najbolji savjet koji si dobila, a vezan je za tvoj posao?
Prvi savjet je svakako “Pjevaj s kamatama” koji sam dobila od gospođe Ruže, što bi značilo da štedim svoj glas jer će mi trebati do mirovine. Samo nikako da to naučim. (smijeh)
“Ne boj se, jer ja sam s tobom” su riječi koje osluškujem prije svakog izlaska na scenu, riječi koje mi daju snagu i hrabrost. I na kraju jedna životna: “Nema malih uloga, samo malih honorara”, (smijeh) što me naučio moj dragi “kolega”.
Koji savjet bi dala osobi koja želi krenuti u tvom smjeru, a ne zna kako?
Za pjevanje nikada nije kasno jer pjevači kasnije i sazrijevaju, ovisno o tipu glasa. Poznajem jako puno pjevača kojima je pjevanje bio hobi, ali se na kraju pretvorio u posao. Meni najbliži primjer je moj dragi Luciano Batinić. Po završetku Stomatološkog fakulteta ipak se odlučio baviti glazbom jer je volio pjevati cijelog života i taj je hobi ubrzo prerastao u posao. Da se nije na to odlučio, nas dvoje možda se ne bismo ni upoznali, a ja ne bih imala najveću podršku u svom životu – izuzev, naravno, moje obitelji. Hrabar čovjek pronađe put do svoje skrivene sreće.
Koje karakteristike treba imati operna pjevačica?
Konkurencija je danas ogromna. Tisuće i tisuće mladih pjevača hrle u Europu tražeći svoje mjesto pod suncem. Ljudi raznolikih izgleda i svih vrsta glasova pokušavaju ostvariti svoje snove pa stoga i pjevačke agencije imaju pune ruke posla. Bez njih i malo sreće danas je gotovo nemoguće dobiti angažman. Od ove sezone postala sam članicom Ansambla Mladih Saske državne opere Dresden u Njemačkoj, jednoj od najkvalitetnijih opernih kuća u Europi te se iznimno veselim radu, napretku i usavršavanju u svom umjetničkom pozivu.
Za sebe mogu reći da sam prvenstveno operna pjevačica i da sam imala prilike postepeno stvarati svoj repertoar: od manjih do naslovnih uloga. Danas sam zahvalna što je moj put bio takav jer sam na svakoj nešto naučila. Veliki sam radnik i volim doći potpuno spremna na prve muzičke probe. To bi značilo da naučim note i tekst s prijevodom, koji sam par mjeseci svakodnevno vježbala kako bi mi uloga “legla u grlo” (tako se pjevači vole izraziti). Naravno da tu dolazi i interpretacija koja se izrađuje s korepetitorom i dirigentom. Uh, velik je to trud i napor. A kraju svega kada staješ na scenu ostaješ potpuno sam, i tada dolazi do izražaja tvoja osobnost, glas, tehnika, muzikalnost i izražajnost. Za mene tek lijepo pjevanje bez iskrenosti ne znači mnogo. To je prava riječ, iskrenost. Ona je ta koja osvaja publiku. Maria Callas za mene je najveći interpret svih vremena i smatram da je zato svjetski poznata. Ona je u svojim interpretacijama istovremeno nudila toplinu i tugu, čime je i osvojila publiku.
Što te opušta? Glazba?
Očekivali ste da cu reći operu, no da konstantno slušam klasiku vjerojatno bih poludjela, tako da sam kao svojevrsnu terapijsku glazbu pronašla jazz i anđeoski glas Elle Fitzgerald. Što god da radim po kući volim pustiti takvu glazbu, što je naravno moje ukućane oduvijek izluđivalo. Volim ponekad sjesti za laptop i čitati što su sve veliki ljudi imali za reći. Drag mi je njemački filozof Arthur Schopenhauer koji je rekao da je glazba najveća od svih umjetnosti, jer ulazi direktno u ljudsko srce.
U čemu uživas?
Cijelog života sam se bavila sportom i smatram da je on moj ispušni ventil. Dugi niz godina trenirala sam rukomet, išla u teretanu, trčala, igrala badminton s prijateljicama. Trenutno se pronalazim u pilatesu i jogi. Definitivno mi taj oblik treninga najviše odgovara, jer me i smiruje i rasteže a ujedno održava snažnom i čvrstom. Obožavam duga pića sa svojim prijateljicama. Posebno me opuštaju šetnje s psom i gledanje “filmskog maratona” kako moj dragi i ja volimo reći, izležavajući se pred televizorom…
U kakvom stilu odijevanja se pronalaziš?
Obožavam vintage odjeću i točka (smijeh) te prva destinacija u svakom gradu u kojem dođem su vintage dućani. Ponekad se igram te kombiniram novu i staru odjeću. Za probe u kazalištu rado nosim sportsko-elegantni stil u kojem se osjećam ugodno za rad. Za nastupe biram odjeću koja odiše ženstvenošću i trudim se uvijek unijeti “malo svježine” na opernu pozornicu, no uvijek u granici dobrog ukusa.
Foto: Rajna Raguž (RRVizual)
Digitalna obrada: Maja Topčagić
Make-up: Laura Buljan
Styling: Slavica Motušić
