ZagrebDox donosi film ‘Dida’ na koji je nemoguće ostati imun – bez obzira plakali ili se smijali
Nakon dvije godine, punim su se mahom vratili filmski festivali u svom originalnom obliku; u kino dvorane, pregršt šušura, filmskih kreativaca i publiku. U našim je kalendarima uvijek djelić godine posvećen uzbuđenju oko ZagrebDoxa, dobro poznatog Međunarodnog festivala dokumentarnog filma koji je i ove godine pripremio bogati filmski repertoar. Kao i svake godine, u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji kristalizirali su se najuzbudljiviji dokumentarni naslovi koji nerijetko u fokus guraju društvene okolnosti i goruće probleme, ali i intimističke i tople priče.
Kombinaciju smo ove godine pronašli u filmu Dida srpsko-švicarskog filmskog tandema Nikole Ilić i Corine Schwingruber Ilić. Dobili smo priliku pogledati film prije službene premijere, ali izazovno je opisati utisak koji je na nas ostavio. Film u suštini donosi priču o jednog obitelji; o baki odnosno Babi, majci Didi, sinu Nikoli i njegovoj supruzi Corini. Nikolina je majka Dida zdravstveno sve lošije, a baka koja je cijeli život preuzimala na sebe brigu o Nikoli i svojoj kćeri više nije u naponu snage. Može li se Nikola vratiti, treba li se vratiti i koliko vlastitog života koji je izgradio uz Corinu u Švicarskoj sada mora redefinirati?
Tijekom filma plačete, smijete se još jače, a neizbježno je da vam se mnoga pitanja koja film uspješno otvara mislima vrte i danima kasnije.
Dobili smo priliku razgovarati s Nikolom i Corinom ususret prvom prikazivanju na ZagrebDoxu već večeras, a film na festivalu možete pogledati i 9. travnja! Više detalja pronađite ovdje, a u nastavku otkrijte priču iza naslova koji bismo svakome preporučili.
- Čestitamo na filmu! Možete li nam malo približiti radnju filma odnosno što će gledatelji vidjeti na platnu i što film znači vama?
Generalno, film je o tome što radimo s našim roditeljima, u trenutku kad trebaju pomoć u svakodnevnom životu. Nikola je u filmu suočen s tim pitanjem jer njegova majka ima poteškoće u razvoju i treba svakodnevnu pomoć i podršku. Nikolina baka, s kojom majka Dida živi, ne može to više raditi sama i Nikola mora uskočiti u njezine cipele i dio odgovornosti preuzeti na sebe. Međutim, živi u inozemstvu i postavlja se pitanje koliko se svoje slobode mora odreći zbog majke. Mislimo da je ova situacija sve češća, sve je više binacionalnih parova i migracija je postala normalna pojava. Tako da mnogo ljudi ima problem sa življenjem u dvije kulture i s različitim pogledima kako tretirati članove obitelji.
“U našim filmovima, tragedija i komedija su vrlo bliske stvari”
Promatrali smo ovaj problem u našoj obitelji i pokušali u filmu pokazati stvarnost što je više moguće, ali također onu duhovitu i pozitivnu stranu cijele situacije. U našim filmovima, tragedija i komedija su vrlo bliske stvari. Bilo nam je važno da to učinimo i s Didom – da se publika može smijati i plakati zajedno s nama i, nadajmo se, pronaći se u nekom od naših protagonista.
- Snimali ste materijal desetak godina. Sigurni smo da su se i vaši životi promijenili u tom procesu i periodu. Što je bila nekakva inicijalna ideja, što je snimanje značilo za vas dvoje kao par i za vašu obitelj generalno?
Kad je postalo jasno da Dida ima tek nekoliko mjeseci života, Nikola ju je htio ‘uhvatiti ‘ kamerom jer ona voli biti ispred kamere, a Nikola voli snimati. To se trebalo dogoditi samo za njega – kako bi napokon upoznao svoju majku prije nego što ode. Srećom, preživjela je i isprva smo bili fascinirani simbiozom bake i majke Dide. Za vrijeme nekih filmskih radionica, shvatili smo da i mi moramo ući u film. Za vrijeme montiranja, napokon smo uočili da treba postojati i naracija inače će publici biti teško shvatiti unutarnje konflikte, a tako će i Nikolina perspektiva biti jasnije uključena u film.
“Kamera je postala dio naše obitelji”
Proces snimanja tijekom svih tih godina bio je poprilično prirodan. Kamera je postala dio naše obitelji. Baba i majka Dida uživale su u snimanju, a nama je bilo divno raditi zajednički projekt s njima. Naravno, nije uvijek bilo lako odlučiti što snimati i što proživjeti bez kamere. No, s vremenom smo sve lakše počeli procjenjivati. Sad, nakon svih tih godina, sretni smo što možemo živjeti živote bez kamere pored nas – ili je barem fokusirati na druge subjekte, one koji nisu naša vlastita obitelj.
- Imamo dojam da će film posebno blizak biti gledateljima iz naše regije. Međutim, što mislite koje su to krucijalne univerzalne teme i motivi koji će dokumentarac učiniti bliskim svima?
Kao što smo rekli, svi imaju ili su imali majku i oca. Tako da je pitanje kako ih podržavati i pomoći (ili pak ne učiniti to) u starijoj dobi nešto uistinu univerzalno.
- Kako ste vas dvoje surađivali? Nikola, za vas teško da ide osobnije od ovog filma, ali Corina je bila jedan od ključnih interpretatora priče. Jesu li vam se mišljenja odnosno kreativni izbori ikad kosili?
Zapravo ne. Neobično, ali većinom smo se slagali. Samo je za Nikolu ponekad bilo teško biti toliko u fokusu jer smo prvo htjeli pokazati samo Babu i Didu u filmu. Nikola je nekoliko puta htio odustati pa su ga Corina i producentica Franziska, kao i montažerka Myriam morali motivirati da ostane uključen na taj način, napiše i snimi naraciju. Također, podijelili smo uloge, kao što to radimo i na našim drugim filmovima. Nikola je glavna osoba za kameru i snimanje materijala, a Corina potpisuje dramaturgiju i montažu. U ovom su nam se projektu uloge preklapale jer je Corina također bila u filmu, ali generalno ova podjela funkcionira dobro.
- Radnja prati različita poglavlja života vaše obitelji. Kako ste odlučili što ćete prikazati, a što ne želite podijeliti? Gdje je bila ta tanka granica?
Dogodilo se prirodno jer ako se nismo osjećali ugodno jednostavno nismo snimali. Snimati ili ne snimati oduvijek je bila samo naša odluka. Ono teže bilo je kako prikazati Didu. Imali smo dovoljno materijala da je prikažemo samo kao osobu bez empatije, ali bilo nam je važno na pravi je način prezentirati u filmu, kao njegovu heroinu, recimo. Međutim, gledatelj i dalje mora osjetiti koliko je situacija s njom izazovna. Tu je bilo važno balansirati, a zahvaljujući Myriam, misim da smo uspjeli.
- Da zaključimo, što je glavna poruka s kojom želite da publika sa ZagrebDoxa izađe iz kina?
Nadamo se da možemo dirnuti publiku. I da će zbog filma promisliti kako bi se oni sami ponijeli u toj situaciji. Dobili smo dosta feedbacka o tome kako je film inspirirao dodatna promišljanja i brojne obiteljske rasprave o sličnim situacijama. Mislim da je super što smo na tom polju doprinijeli.
Najljepše nam je kad vidimo i suze i osmijeh na licima publike. Onda znamo da smo ljude dirnuli, ali i ostavili pozitivan učinak.
Foto: ZagrebDox
