S Vlatkom Vorkapić redateljicom hita Sonja i bik razgovarali smo o njezinom novom filmu Sveta obitelj
Među domaćim naslovima koji su uspješno privukli pažnju javnosti našla se i Sveta obitelj, novi film koscenaristice i redateljice Vlatke Vorkapić, koja iza sebe već ima veliku hit komediju Sonja i bik. Ovoga puta na velike ekrane donijela nam je napetu obiteljsku priču isprepletenu tradicijom i tajnama.
Savršeni prikaz uljepšane slike jedne imućne obitelji koja spretno čuva sve svoje tajne predstavlja idealnu pozivnicu za sve ljubitelje dobrih filmskih priča. A predstavio je i dobru pozivnicu za nas koje je posebno obradovala prilika da o istom popričamo upravo s redateljicom Vlatkom Vorkapić.
Sveta obitelj
- Vaš novi film nosi ime Sveta obitelj. Sintagma je to koja u našoj kulturi ima vrlo jasno značenje. Kako ste se odlučili upravo na ovaj naslov? Ima li u vašoj Svetoj obitelji poveznice sa Svetom obitelji?
Direktna inspiracija za naslov je jedna Sveta slika koja svira kako su je zvali njeni vlasnici i na koju sam naišla u jednoj slavonskoj kući u kojoj sam snimala dokumentarac. To je zapravo polureljef koji prikazuje Mariju, Josipa i Isusa, a ujedno je i muzička kutija jer ima mehanizam na navijanje. Kad sam vidjela tu „sliku-muzičku kutiju“ odmah sam pomislila da to trebam povezati s pričom koju mi je ispričala Slavica Šnur, scenaristica Svete obitelji. Tako je film o imućnoj obitelji koja, kako bi očuvala uljepšanu sliku o sebi, ne preže niti od žrtava, zapravo dobio svoj naslov.
Ta Sveta slika koja svira je dio Aninog miraza, i zapravo je metafora za ono što Ana koju glumi Anita Matić Delić cijelo vrijeme pokušava, uporno navijati mehanizam svoje svete obitelji. Međutim, gledatelji će tijekom filma dobro upoznati tu obitelj i vidjeti da je ta obitelj sve samo ne sveta. Naravno, postoje još tu druge vizualne i dramaturške asocijacije pa i varijacije, rekla bih, na sintagmu Sveta obitelj, ali to prepuštam gledateljima da otkrivaju u kinima.
Neriješene traume uvijek stvaraju nove traume
- Nadalje, vaš drugi dugometražni film vodi nas u slavonsko selo 60-ih godina 20. stoljeća. Vaš prvi dugometražni film Sonja i bik vodio nas je u ruralnu zajednicu Dalmatinske zagore. Mjesta su to gdje i danas tradicija živi, ali uz koja se i dalje vežu određeni društveni stereotipi. Volite li se njima poigravati?
Sa stereotipima se uvijek valja poigravati i tako ih razbijati. Pogotovo kad je riječ o romantičnoj komediji kao što je bila Sonja i bik. I ovaj naš novi film Sveta obitelj zapravo krene tako da možete pomisliti da će se Iva i Janja, taj mladi bračni par koji je spojen odlukom Ivinog oca jer tada, 60-ih godina, još je u nekim selima bilo normalno da roditelji utječu na odluku, zapravo da će njih dvoje pronaći zajedničku sreću. Bilo mi je važno na početku filma izgraditi tu pastoralnu sliku „dobrih starih vremena“ kako bi s Janjom gledatelj otkrivao tajne, ali i tuge obitelji u koju je ušla. Neriješene traume uvijek stvaraju nove traume, a žrtve često postaju zlostavljači.
- Ljepote Slavonije i njezinog bećarca dakle ipak skrivaju i neke mračne tajne. Dotakli ste se i generacijskih trauma… što nam možete o tome otkriti?
Ne volim kad meni prepričaju film prije nego što ga idem pogledati, pa ne bih htjela previše otkrivati gledateljima. Ali, da, ima i mračnih tajni i generacijskih trauma. I sve skriveno iza lijepe, raskošne fasade.
Univerzalna tema obojena slavonskim koloritom
- Premda smještena u neka druga vremena – ona nisu minula. Odnosno, tematika ovog filma i danas je aktualna. Koliko Vam je važno u svojim radovima govoriti o temama od društvenog značaja?
Da sam mislila da ova priča nije aktualna i danas ne bih sve ove godine uporno pokušavala snimiti ovaj film. Naravno, ova priča se mogla modificirati i smjestiti i u današnje vrijeme, isto tako i u neki drugi kraj. Mogla se ova priča dogoditi i u Dalmatinskoj zagori, ali i u Danskoj ili recimo u nekoj zemlji Latinske Amerike. Imali smo brazilsku premijeru filma na festivalu u Sao Paulu i po reakcijama se vidi da priča, iako nosi lokalni slavonski kolorit kojim je obojena, ima univerzalnu temu koju ljudi prepoznaju.
Zapravo sam scenaristički i režijski odlučila otići naracijom u prošlost upravo zato, da ispričam priču koja nas se tiče i danas, da se svi skupa zapitamo jesmo li se, i koliko uistinu, odmaknuli od obrazaca ponašanja i normi zatvorenih patrijarhalnih sredina. Ili su te norme i dalje tu? Ili čak jačaju? I da ne bi bilo zabune, patrijarhat nije nešto što šteti samo ženama, on na kraju krajeva šteti i mnogim muškarcima. Sveta obitelj je priča i o tome.
- Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli prilikom realizacije filma Sveta obitelj? Vratimo se nakratko Vašem prvom dugometražnom filmu Sonja i bik, koji je postao pravi kino hit. Kako danas gledate na njegov uspjeh?
Sonja i bik je stvarno odlično prošla u kinima kod gledatelja. A najviše mi je drago što ga ljudi i dalje pamte. Sjećam se da sam prije par godina prolazila centrom Zagreba i pokraj mene je prošla nepoznata žena koja je razgovarala na mobitel i nekom je rekla: “Večeras je Sonja i bik na televiziji” i ja sam pomislila da je to baš to što sam htjela – da ljudi zapamte film. Sonja i bik je film koji, za sada, jako dobro stari (smijeh). Po nekim reakcijama koje su do mene došle, moglo bi se to dogoditi i sa Svetom obitelji. Držim fige!
Priča koja nije smjela ostati neispričana
- Zanimljivo, oba filma nisu se desila preko noći, da tako kažemo dugo su stajala u nečijim ladicama prije nego su dobili priliku. Ipak, postoji li neka pozitivna promjena koju ste od početka karijere primijetili u načinima kojima pristupamo realizaciji domaćih naslova? Ili gledanju istih?
Da, oba filma su dugo čekala na svoju realizaciju. Tako da između ta dva filma nisam osobno primijetila previše pozitivnih pomaka. Što se tiče gledanja, Sonja i bik nije s tim imala problema. Uopće! Sveta obitelj je film drugog žanra, ali život nije samo jedan žanr. Potrebne su nam različite priče i različiti filmovi. Kad mi je Slavica Šnur, scenaristica filma, ispričala istiniti događaj koji nam je poslužio kao početna inspiracija, pomislila sam da je to priča koja ne smije ostati neispričana i po kojoj želim snimiti film.
Foto: Saša Zinaja, Promo
