Trenutno je gledamo u seriji Sjene prošlosti: Donosimo veliki intervju s mladom glumicom Tenom Nemet Brankov

Za drugi životni put nije mogla ni znati, jer su obiteljske glumačke staze već duboko bile urezane u njezinoj ličnosti. Tena Nemet Brankov danas je jedna od najpoznatijih mladih hrvatskih glumica. Iza sebe ima bogat glumački opus, a trenutno je na malim ekranima gledamo i u seriji Sjene prošlosti. Nije od onih žena koje sanjanju Hollywood, ali je svoj specifičan glamur razvila na vlastitom terenu.

A kad smo kod specifičnog glamura, ne čudi spominjanje imena Dragane Ognjenović, srpske dizajnerice čije su kreacije oličenje autentičnosti. Također, ne čudi ni što su smjernice života Tenu i Draganu dovele na isti put. Journal ekskluzivno prenosi intervju koji je za najnoviji broj Magazina Dragane Ognjenović, vodila Andrijana Mandić, fotografirala Monika Pavlović, a za čiji je art direction i dizajn bila zaslužna upravo Dragana.

• Koji je to bio trenutak u Vašem životu kada ste shvatili da će gluma biti Vaš konačni izbor?

Dogodio se vrlo rano u mom djetinjstvu. Potječem iz glumačke obitelji pa su mi sve čari ovog posla bile dostupne od najranije dobi. Kao djevojčica sam dosta vremena provodila u kazalištu, igrala se u garderobama, u makeupu i gledalištu. Uživala sam promatrati proces nastanka predstave, a filmski setovi su mi djelovali kao lunapark, baš kao i danas, poput neke tvornice snova, čiji finalni produkt završava na velikom platnu ili TV-u.

Filmovi i predstave su me fascinirali do te mjere da bih često pojedine scene naučila napamet, a potom ih rekreirala. Scena smrti Barunice Castelli iz Krležinih Glembajevih, bila je moja omiljena zabava, koju sam često izvodila nakon obiteljskih okupljanja nedjeljom. Majka mi je pričala kako sam u periodu od četiri godine, jurila po stanu obučena u baršunastu crvenu haljinicu s mašnom na glavi i malim plastičnim škaricama, te time izazivala salve smijeha svojih ukućana. Moji roditelji su zaista dali sve od sebe da mi otvore puteve na nekim drugim mjestima poput baleta, glazbene škole i nogometa, znajući da ako odaberem glumu, život koji me čeka neće biti nimalo jednostavan ni lak. Unatoč svim tim distrakcijama, bez obzira na njihov silan trud, krajem gimnazije bilo je očito da će Akademija biti moj prvi i zadnji izbor.

• Kako je izgledao Vaš glumački razvojni put?

Akademiju sam upisala odmah nakon gimnazije. Donijela sam čvrstu odluku da na prijemni ispit idem samo jednom. Plan je bio, ako ne prođem prijemni, studirat ću pravo, ali bila sam vrlo odlučna i tvrdoglava u svojoj namjeri i upalilo je. Vrlo sam rano, na prvim godinama Akademije počela snimati seriju za mlade Nemoj nikome reći, zatim sam dobila prvu predstavu kao alternacija Ivani Roščić u Finim mrtvim djevojkama, a uskoro i svoj prvi dugometražni film Trampolin za koji sam osvojila Zlatnu arenu za najbolju žensku sporednu ulogu.

Projekti su se nizali, jedan za drugim, bila sam mlada, neiskusna i ambiciozna – paket koji je sa sobom nosio dovoljno ludosti i hrabrosti za takav hektičan tempo. Paralelno sam radila i studirala, pamtim to vrijeme kao doba u kojem nisam silazila s emocionalnog rollercoastera, uživala sam u svemu što radim, snimanjima, predstavama, nekom novom životu koji sam gradila. U isto vrijeme sam paničarila, spašavala glavu pokušavajući na vrijeme položiti ispite i dokazati se samoj sebi, ali naravno i drugima. Razdoblje mojih dvadesetih bilo je zaista kaotično, izazovno, ali i vrlo uzbudljivo, puno uspona i padova, nesigurnosti i traženja. Želiš biti odrastao i odgovoran, dok u isto vrijeme žudiš za slobodom i istraživanjem.

Takav raspored naravno, nije bio dugoročno održiv, puno toga sam naučila, o poslu, o načinu rada, ali najviše o sebi i svom tijelu pa sam s vremenom usporila, pronašla nove mehanizme funkcioniranja i počela tražiti balans.

• Što Vam je pored dobrog scenarija najbitnije kada birate ulogu?

Scenarij je ono što mi budi leptiriće u trbuhu, važno mi je poklapa li se redateljska vizija s mojom, ali moje prvo pitanje pri dogovaranju suradnje uvijek je isto: Tko su mi partneri? To mi je najvažnije od svega.

• Koliko je pored izražene empatije i senzitivnosti, koje skoro svaki glumac ima, bitno i životno iskustvo kod izražavanja vlastitog glumačkog talenta?

Što sam starija, moram priznati, trudim se što više uživati u životu, svakodnevici, ali i samoj sebi. Primijetila sam da život promatram na potpuno drugačiji način, ne reagiram impulzivno kao prije, uzimam vrijeme koje mi treba da dobro promislim o odlukama koje donosim, kako privatno, tako i u poslu. Pažljivo biram projekte i trudim se izabirati one koje stvarno istinski želim. Srećom to i mogu. Ne jurim za završnim produktom, uživam u procesu stvaranja i kreiranja i to sve radim s puno većom lakoćom nego ranije. Iskustva iz prošlosti poprimaju neke nove dimenzije i promatram ih iz drugačije, puno šire perspektive, dok nova iskustva proživljavam mirnije, zrelije, ali i snažnije. Rekla bih da na prošla iskustva gledam oslonjena na humor i šarm pojedine situacije.

Vrijeme me naučilo da je važno pogriješiti, ali i znati zašto, i ono, meni najvažnije od svega, naučila sam reći-ne, a za to je potrebna hrabrost, samopouzdanje i životno iskustvo. Puno sam mirnija kad radim manje, ali koncentrirano i kvalitetno. Došla sam do spoznaje da moj prebukirani raspored nije potvrda da sam bolja i uspješnija, nego vrlo često frustrirana, umorna i dekoncentrirana. Naučila sam što znači kvalitetno odmarati i koliko mi je važno imati balans i rutinu. Važna mi je tjelovježba i jako mi je bitno što jedem, kako tretiram svoje tijelo, koliko spavam, kakve filmove gledam, što čitam, kakvu muziku slušam i u čijem društvu provodim vrijeme. Počela sam pažljivije birati svoja životna iskustva.

Bitno mi je da rastem, učim na vlastitim greškama i prihvaćam činjenicu da su me loše odluke na kraju uvijek dovele do onih ispravnih. Vjerujem da Teni od prije desetak godina ne bi bilo previše mrsko poslušati što ima za reći Tena sa malo više iskustva, a neopisivo se radujem nekoj budućoj, mudrijoj verziji sebe.

Iskustvo, zrelost i vrijeme mogu biti čarobni ako im se prepustimo, pogotovo u glumi, mjestu gdje igra nikad ne završava.

• Koja uloga Vam je do sada bila najzahtjevnija i zbog čega?

Posljednja uloga koja me potpuno okrenula naopačke i natjerala da emotivno zaronim u neke nepoznate prostore je uloga majke u predstavi Kokana Mladenovića Što na podu spavaš, u koprodukciji SNP u Novom Sadu, Narodnog pozorišta u Sarajevu i mog matičnog kazališta Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu. Projekt je bio izrazito zahtjevan, rađen je po istoimenom romanu Darka Cvijetića. U predstavi sudjeluju glumci iz Sarajeva, Novog Sada i Zagreba. Proces stvaranja same predstave bio je istovremeno zanimljiv, ali i težak.

Radnja prati Darkovu osobnu priču, njegov život, obitelj i sudbine prijatelja za vrijeme rata devedesetih godina. Puno smo improvizirali, ispitivali i tražili, te se međusobno upoznavali kroz najintimnije priče i situacije, naše vlastite i Darkove, koje je Kokan na kraju sklopio u jednu cjelinu. Nastala je velika predstava, koju igramo sa samim Darkom koji ju predvodi. Predstava je također na repertoaru u sve tri države. Ove godine sam završila proces rada na ulozi Medeje, u istoimenoj predstavi, koja je također zahtijevala sličan angažman, uron i pristup. Predstava je na repertoaru mog matičnog kazališta Gavella u Zagrebu.

• Sanjate li Hollywood i s kim biste voljeli dijeliti kadar?

Ne sanjam. Nikad nisam razmišljala o Hollywoodu na taj način, iako su mi akcijski filmovi kao i horori poprilično primamljiv žanr. Više maštam o europskom filmu i Yorgosu Lanthimosu, ljubitelj sam njegovog rada. Omiljeni film mi je Dogtooth, a njegov novi film Poor Things potpuno me oborio s nogu, iako miriše na Hollywood. U kadru bi se rado voljela vidjeti s mnogim glumicama i ponekim glumcem s naših prostora. Popis je dug, kada bih krenula nabrajati možda bi došla i do nekog holivudskog imena.

• Koji su Vam aktualni glumački angažmani?

Na repertoaru matičnog pozorišta Gavella igram u više predstava. Majka F. Zellera u režiji Enesa Vejzovića, Hotel Zagorje Ivane Bodrožić u režiji Anice Tomić i Medeja u režiji Franke Perković, kao i Svinje T. Zajeca u režiji Kristine Grubiše na nezavisnoj sceni. S emitiranjem je krenula i TV serija Sjene prošlosti u kojoj utjelovljujem mladu inspektoricu, a seriju se može pratiti na RTL-u. U planu imam dvije predstave za iduću godinu, te još jednu seriju, ali sve je još uvijek u povojima.

• Koliko je teško ženama iskazati se i ostvariti u glumi?

Ženama nije lako ni u kojem poslu pa tako ni u glumi. Gluma je ženski posao s premalo ženskih likova, pogotovo u literaturi, ali dolaze neka nova i važna vremena u kojima se ženski glas napokon želi i mora čuti. Put zaista nije lagan i ne nazire mu se kraj. Žena vrlo često u ovom poslu ima samo jednu priliku, i to onu u kojoj ne smije pogriješiti, mora pametno iskoristiti tih svojih dugoočekivanih pet minuta, dok se muškarcima greške opraštaju dobrom starom metodom zaborava. Biti mlada glumica, posebno je teška kategorija, kao neka vrsta sporta.

Evo, recimo hrvanje, na primjer. Zahtijeva se ogromna količina discipline, upornosti i hrabrosti za suočavanje s raznim preprekama poput seksizma, mizoginije, opskurnih ponuda, jezivih komentara i snalaženja u bezizlazno neugodnim situacijama s muškarcima na poziciji moći, u kojima se u najmanju ruku osjećaš bespomoćno. Kada i ako se premoste prethodne prepreke, otvara se naravno i pitanje potplaćenosti, koje se nastavlja daleko naprijed i u vrijeme kad ta mlada glumica više nije ni mlada. I tako u krug. O tome se treba glasno govoriti, a takve krugove treba prekidati.

• Postoji li neki žanr u kojem najbolje plivate?

Po zvanju sam dramska glumica, zaposlena sam u dramskom kazalištu. Vrlo često i sama živim dramu, ali komedija je moja velika strast i intriga. Mislim da jedno ne ide bez drugoga.

• Koju ulogu priželjkujete, a da ju do sada niste ostvarili?

Trenutno se rađa u tvornici moje mašte.

• Kakav stil privatno njegujete? U čemu se najbolje osjećate u dnevnoj, a u čemu u večernjoj varijanti?

Teško je definirati moj stil. Vrlo često mi je služio kao izražajno sredstvo, sredstvo moje kreativnosti i stava. Kroz moj ormar su zaista prošli razni komadi odjeće i obuće, raznih boja i materijala, ali danas nekako najviše od svega volim da mi je udobno i ugodno u onom što nosim. Volim imati dobar komad odjeće, ali i obuće, trajan, bezvremenski i postojan. S obzirom na to da živim u koferu, vrlo često me se može vidjeti u trenirci, ali nerijetko i u nekim ženstvenim kombinacijama.

Gajim veliku strast prema čizmama, a torbe ne podnosim, kao ni kišobrane. Moji džepovi su vječno pretrpani svime što bi trebalo stati u torbu ili novčanik. Za dan biram bijeli t-shirt ili košulju s trapericama i tenisicama, a za večer kožne čizme i haljinicu od kašmira, sve to volim začiniti sa zlatnim nakitom, koji rijetko skidam sa sebe.

• Koji je to neizostavni, izvanvremenski komad odjeće bez kojeg ne možete?

Moja crna oversized kožna jakna.

• Koja su Vam omiljena mjesta za izlazak?

Lijepa mjesta gdje volim popiti limunadu u Zagrebu su Botaničar na Marulićevom trgu i Program u Martićevoj ulici. Moji omiljeni restorani su Beštija, Theatrium i Okrugljak. Vrlo rado volim posjetiti Muzej prekinutih veza (u sklopu kojeg je također izvrstan restoran), Muzej suvremene umjetnosti i Muzej čokolade.

• Uz kakve filmove se opuštate i kakve knjige volite čitati?

Gotovo sam uvijek raspoložena za Sveto trojstvo – Bergman, Lanthimos i Tarantino, a na mom noćnom ormariću trenutno se nalaze Tena Štivičić, Sylvia Plath i briljantna i duhovita Ottessa Moshfegh koju preporučam svima od srca.

• Crna ili bijela?

Crna.

• Duga ili mini suknja?

Mini.

• Prirodan izgled ili make up?

Prirodan izgled.

• Dan ili noć?

Dan.

• Na vrlo zanimljiv način ste upoznali modnu dizajnericu Draganu Ognjenović…

Draganu sam upoznala na svadbi naše zajedničke prijateljice Mine Sovtić. Dragana je osim Minine nezaboravne haljine kreirala i haljine za nas djeveruše. Kad sam prvi put ušla u Draganin studio momentalno sam se zaljubila u Draganin rad, a tek onda sam na sebe stavila haljinu koju je sašila po mojoj mjeri, neko vrijeme nismo razgovarale jer sam se čudila svom vlastitom odrazu. Bila sam oduševljena!

• Kako je tekla vaša suradnja…

Dragana je divna, pažljiva i veliki profesionalac, to su bile moje prve impresije. Potpuno sam se oduševila njenoj posvećenosti i pristupu radu. Na samoj svadbi srele smo se drugi put. Zabavljali smo se i u nekom trenutku moja uzavrela balkanska krv bila je sputana tom prekrasnom dugom bijelom haljinom. Nisam je željela vući po podu pa sam imala potrebu skratiti je, tako da sam je savijala i povlačila prema gore, no ona je konstantno padala. Dragana me promatrala neko vrijeme, a zatim mi je prišla i priznala mi da joj je teško gledati kako se mučim i ponudila mi je kratku haljinu. Pomislila sam da ima neku zamjensku varijantu, međutim u torbi uz sebe imala je škare “za svaki slučaj”. Toliko smo se tome smijale, i tu se dogodila prava ljubav. Nedugo nakon toga napravila je kolekciju minića. Vrlo brzo došlo je i do ove suradnje gdje je Dragana kao pravi umjetnik i kreativac sve osmislila, okupila svoj fantastični tim i odlučila da sam osim inspiracije za mini suknje dobar izbor za princezu Anastaziju, tako sam se barem osjećala cijeli dan na setu.

• Koji Vam je omiljeni komad odjeće Dragane Ognjenović bez kojeg ne možete?

Ove zime nisam se odvajala od Draganine nude vunene beretke.

• Što je to što najviše cijenite u njenom dizajnerskom radu?

Ono sto najviše cijenim u Draganinom radu to je njezina kreativnost, zaigranost, posvećenost, jednostavnost, profinjenost, i bezvremenost koja odiše njenim kreacijama!

Intervju ekskluzivno za Magazin Dragana Ognjenović je radila Andrijana Mandić. Fotografije, također, ekskluzivno za Magazin Dragana Ognjenović je radila Monika Pavlović.

Makup: Ena Jovic

Kosa: Paola Hairstyle

Art direction & design: Dragana Ognjenović