Predstave Tamare Damjanović mogli ste gledati na brojnim kazališnim pozornicama i o istima čitati u domaćim medijima. Zasigurno o predstavama nastalima po djelima Damira Karakaša, Avijatičari i Sjećanje šume. Redateljica koju možemo svrstati u mlađu generaciju kreativaca koji nam neprestano posljednjih godina predstavljaju uzbudljive projekte nedavno je predstavila novu predstavu. Jel’ tako, Zorane? nastala je u suradnji s Kazalištem Moruzgva i Ecijom Ojdanić s kojom Tamara već nekoliko godina planira zajedničku kazališnu priču. Kad je u ovu posljednju ideju ušla i Tanja Mravak, autorica koja oduševljava svojim kratkim pričama, nastala je komedija koja je izazvala brojne pozitivne reakcije. S Tamarom ‘preroštali’ sve od nastajanja predstave preko stvaranju u kazalištu općenito do budućih planova.
- Predstava ‘Jel’ tako, Zorane?’ nastala je zapravo na temelju kratke priče Tanje Mravak. Napisana je upravo za ovu adaptaciju – kako je izgledao taj proces nastajanja teksta? Jeste li surađivale na tom tekstu, kako ste našle ‘zajedničku viziju’ cijele priče?
Proces nastajanja priče započeo je željom – Ecijinom i mojom – da surađujemo s Tanjom. Ecija i ja smo se dogovorile oko broja likova, a što se mene ticalo, fabulu sam puštala Tanji jer sam bila sigurna da će raspisati odličan materijal. Ecija je htjela da u fokusu bude dalmatinski mentalitet pa su njih dvije, s obzirom na to da dijele prostor podrijetla, imale inicijalni razgovor oko tematskih smjernica. Osnova je bila ono što je i inače okosnica Tanjinog pisma – položaj žene i majke u tipično tradicionalnom i patrijarhalnom okruženju – a iz toga je krenulo daljnje grananje priče i likova. Nakon što je Tanja raspisala prvu ruku, ja sam dala smjernice za drugu, nakon koje sam radila adaptaciju. U toj fazi, i sama sam dopisala dijelove teksta, koji su mi se prirodno otvorili iz same priče, i tako je nastao tekst predstave.
“Osnova je bila položaj žene i majke u tipično tradicionalnom i patrijarhalnom okruženju”
- Režirala si i žanrovski drugačije, ‘teže’ kazališne komade. Kako si se snašla u ovoj predstavi koja vrvi i humorističnim momentima odnosno najviše se o njoj piše kao o komediji?
Već sam radila nekoliko predstava tog tipa, primjerice Proletio je tihi anđeo po Čehovljevu Galebu, Trešnja (također po Tanjinoj priči), Potpuni stranci u SNG-u Maribor… tako da mi nije bilo novo. Kad bi se pitalo moju mamu, ona bi rekla je da je to moj prirodni žanr i da trebam raditi više predstava tog tipa haha. No šalu na stranu, neki komadi s kojima sam se dosad susretala možda su nosili više težine, ali to doista nema veze. Bitno mi je da tekst, gdje god pao na žanrovskoj skali, nosi dubinu, a ona često proizlazi upravo iz kontrasta. To se možda malo više očituje u humornim dramama kakva je Zoran. Upravo će zbog humora ljudi reći da je riječ o komediji, no s obzirom na elemente dramskog koji su mu i korijen i dio krošnje, ja bih se ipak priklonila prvoj opciji. Takav tip teksta na životne tegobe odgovara smijehom i možda ga zato svi radimo s lakoćom i radošću.
- Možeš li nam približiti samu radnju predstave? Kako si bila sigurna da u ulogama vidiš upravo ovu glumačku postavu?
Riječ je o obiteljskom slavlju koje se pretvori u antislavlje jer se najmlađi član obitelji posvađao s pripadnikom druge, konkretno srpske, nacionalnosti. Taj događaj na vidjelo iznosi neriješene priče iz prošlosti koje su se, kao u svakoj obitelji, dugo trpale pod tepih. Podjelu uvijek biram po osjećaju, a u ovom slučaju birale smo Ecija i ja zajedno. Bilo je više imena na popisu, no odabir je protekao izuzetno fer: oko svakog imena smo razgovarale i zajednički donijele odluke. Među glumcima je dosta ljudi s kojima sam surađivala i ranije. Primjerice, s Ivanom Čuićem i Barbarom Nolom mi je ovo već treća predstava. No svi su oni beskrajno talentirani glumci i predivni ljudi tako da bih sa svima rado ponovno radila.
- Iza tebe je zanimljiv opus – recimo, tu su i dvije predstave nastale po knjigama Damira Karakaša. Kako biraš tekstove koje želiš adaptirati i režirati? Imaju li oni ipak nešto zajedničko zbog čega si ih poželjela prezentirati publici?
S Damirom sam imala jako lijepu suradnju na Sjećanju šume i on me pozvao da postavimo Avijatičare. Dok će se, primjerice, sa Zoranom povezati mnogi, Avijatičari su specifična malena predstava koja nije za svakog i užasno me raduje što je tako. Obožavam se okušavati u drugačijim zadanostima i ne mogu zamisliti da radim stihijski. Kad čitam neki tekst, točno osjetim ima li u meni nešto za njega i obrnuto. To je doslovno samo osjećaj, a on tek kasnije dobije način kako će se artikulirati, kad konkretno krenem raditi na njemu.
“Obožavam se okušavati u drugačijim zadanostima i ne mogu zamisliti da radim stihijski”
Naravno da me zanimaju određeni tipovi priča, no svijest o tome dolazi kao posljedica prvotnog osjećanja. Primjerice, jako volim Čehova i Ibsena, Džubrana i Selimovića, Zvyagintseva i Von Triera, što će reći da me bazično zanimaju pitanja životne površine i dubine, ljubavi i morala. Nešto od tih ideja pronaći ću u svemu na što intuitivno reagiram i to je sve samo ne racionalno. S tekstovima je kao s ljudima: kad nekog upoznate i samo znate je li vam sjeo ili nije, jeste li prema njemu indiferentni ili niste. I kakav god tematski ili žanrovski bio, trudim se poštivati duh svakog teksta. On zadaje put, a ja ga osluškujem i prenosim u život na sceni, pritom zadržavajući svoje pravo da se preko njega izrazim onako kako ja želim. Na kraju dana, tekst i njegovo oživotvorenje su susret, a ne prepisivanje.
- Ako smo dobro shvatili, radiš kao slobodni umjetnik. Iza nas je period u kojem se (sa zakašnjenjem) puno pisalo o egzistenciji slobodnjaka i uvjetima u kojima rade. Ima li takav oblik rada u svijetu kazališta ipak prednosti zbog kojih uživaš u njemu?
Naravno. U konačnici, ovo je život koji sam birala, ili je on birao mene; u svakom slučaju, našli smo se tu on i ja i guramo dalje. To što je takav put težak, ne znači da žalim ili da ga ne bih birala ponovno jer se za mene otvorio vrlo prirodno. S jedne strane, pitanje egzistencije koja je stalno ugrožena (pogotovo otkako je počela korona) je konstantan izvor stresa, a s druge strane, sloboda da se radi u vlastitim okvirima daje nevjerojatan osjećaj disanja. Mogućnost da surađujem s različitim kazalištima, da biram ljude s kojima želim raditi, među kojima je mnogo onih kojima se divim, od kojih nevjerojatno mnogo učim… To je ogromna privilegija ovog poziva, zbog kojeg se sav taj stres ipak lakše prebrodi.
- Kako bi generalno opisala stanje kazališta u Hrvatskoj? Stasa jedna nova generacija redatelja, dramaturga i glumaca. U čijim i sama kazališnim komadima uživaš i koju bi noviju predstavu izdvojila?
Kaotično haha. Doista, šareno je, a u tom šarenilu ima dobrih stvari, kao i onih manje dobrih… Osobno cijenim namjeru; dubinsku namjeru čovjeka koji o nečem želi govoriti – to daje autentičnost kako redatelju, tako i njegovoj predstavi. Kad gledate neku predstavu, možete osjetiti je li redatelj imao namjeru ili je odradio, neovisno o rezultatu. Neka predstava može biti tehnički savršena i prazna, a jednako toliko može biti tehnički nevješta i puna života, nešto visi u njezinom zraku… Idealno je kad se spoje vještina i duh.
“Kad gledate neku predstavu, možete osjetiti je li redatelj imao namjeru ili je odradio, neovisno o rezultatu”
Ako bih s popisa, s obzirom na to da sam od njega naučila velik dio onog što o kazalištu znam i ne mogu biti objektivna, maknula Magellija, izdvojila bih Olivera Frljića (Mrzim istinu!), Anicu Tomić (Rajzefiber), Selmu Spahić (Ono što nedostaje) i Jerneja Lorencija (Ilijada). Te predstave možda nisu najsvježijeg datuma, ali su za mene lektira kojoj bih se uvijek mogla vratiti.
- Znamo da trenutno radiš i na predstavi San ljetne noći u HNK-u u Osijeku. Međutim, pišeš li i sama možda neki autorski predložak po kojem bi režirala predstavu?
Imam ideju za dramski tekst i napisat ću ga sigurno, to sam si dala u zadatak za ovu godinu haha…Počela sam raditi na njemu, ali vrijeme da sazre tek dolazi. No prilično sam sigurna da ga ne bih sama režirala; radije bih pronašla nekog tko bi ga vidio nekim drugim specifičnim pogledom, ili bi taj netko, možda, pronašao mene…
