Nije tajna da posljednje vrijeme zaista uživamo u talijanskim filmovima i serijama koje su sve brojnije na Netflixu. Osim što volimo izrazito melodičan i romantičan jezik, talijanske stvari postaju sve kvalitetnije što se tiče radnje i produkcije. Ne znamo slažete li se s nama, ali nisu nam ništa manje dobre od standardnih američkih na koje smo navikli godinama. Zapravo njihovi filmovi još su nam bolji jer imaju neopisivi šarm kojeg ne dobivamo iz niti jednog američkog filma. Zadnji koji smo pogledali je Netflixov Still Time ili u izvornom nazivu Era Ora. Kakve je utiske ovaj film ostavio na nas i što mislimo o alegoriji filma koja nas je zaustavila na trenutak i prisilila da razmislimo – što radimo i kako živimo u današnjem svijetu saznajte u nastavku.
Still Time – simpatičn podsjetnik da cijenimo život
Još do prije nekoliko dana film Still Time bio je u trendingu najgledanijih filmova u Hrvatskoj što nas je ponukalo i da ga odaberemo za štivo nedjeljnog popodneva. Nismo toliko opterećeni filmskom postavom već su nam trending i činjenica što se radi o talijanskoj romantičnoj drami bile dovoljne da baš njega odaberemo. Radnja prati Dantea i Alice koje glume Edoardo Leo i Barbara Ronchi. Dante je radoholičar koji teško pronalazi vremena za sebe i svoje bližnje, a Alice njegova djevojka – umjetnica koja je sušta suprotnost. Ona voli iznenađenja pa mu za okrugli 40. rođendan priprema dvorišni party s velikom ekipom. Zbog količine posla Dante poprilično kasni na iznenađenje i tu počinje cijela priča. Odnosno njegovo putovanje kroz vrijeme. Preko noći događa se njegov 41. rođendan i Alice je trudna, a već sljedeći dan proživljava svoj 42. rođendan. Odjednom se stvori beba kojoj Dante ne zna niti ime niti spol.
Sve ovo u nama je stvorilo malu frustraciju jer nismo znali što se točno događa. Bili smo zbunjeni je li sve to san ili radnja filma zaista tako preskače godinu za godinom. U trenutku kada on shvaća da se nešto čudno zbiva i odlazi doktoru, razmišljamo hoće li se dogodit neka dijagnoza koja će objasnit dotadašnju radnju filma. Jer njegove godine samo su se redale dok je on trčao za poslom i uspjehom. Više nije znao ni da je postao direktor tvrtke u kojoj radi, niti kada se to dogodilo. Prestao je cijeniti sve što ima pokraj sebe, a Alice je svakim danom bila sve nesretnija. On, jasno, nije primjećivao niti to. Dok je ona zaželjela razvod, on se čudio zašto.
Srećom u jednom trenutku, kada je već došao pred zid i ostao bez svega što je važno, Dante shvaća da treba usporiti i vratiti sve izgubljeno. Na koji način će to napraviti i hoće li uspjeti u svome naumu, ostavit ćemo vama da pogledate.
Alegorija životnog stila u kojem jurimo
Koliko god nas je izluđivala radnja, toliko nam je na kraju bilo drago da smo pogledali film jer ono bitno smo shvatili – radi se o alegoriji prolaznosti vremena i današnjeg načina življenja. Svi mi jurimo za nečim. Dok smo mladi jurimo za tim da što prije nađemo dobar posao i stvorimo karijeru. Kad pređemo tridesete lovimo očekivanja društva, pa možda i svoja, da se trebamo ostvariti kao roditelji i graditi svoju obitelj. Jednom kada to ostvarimo onda se trudimo što više zaraditi kako bi djeci mogli omogućiti što bolji i kvalitetniji život. I tako u nedogled…
Vječno smo u borbi s vremenom koje teče, a mi u njega pokušavamo ugurati što više stvari. Ali znate što? – rijetke su stvari koje se ne mogu, a jedna od njih je zaustaviti vrijeme. Koliko puta smo i sami u posljednjih nekoliko dana poželjeli zaustaviti vrijeme barem na kratko. Jer dani, tjedni i mjeseci nam lete, a da nismo ni trepnuli. Toliko da se zapitamo – kako je moguće da nikako ne pronalazimo vrijeme za nas same? Za šetnju prirodom, za večernje trčanje, za tečaj plesa kojeg godinama planiramo, za osam sati sna, za kavu s prijateljima i obitelji, za meditaciju… Za toliko toga što smo počeli stavljati na to do liste, a konstantno ih stavljamo na kraj i prebacujemo u novi tjedan.
