Sergei Polunin na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu
Jedan od najpoznatijih baletskih umjetnika današnjice, koreograf i glumac Sergei Polunin predstavio se beogradskoj publici tri večeri zaredom 7., 8. i 9. ožujka na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu glavnom ulogom u baletu “Posvećenje”, u koreografiji Yuke Oishi. Predstava je inspirirana koreografijom i izvođenjem Vaslava Nijinskog na slavnu kompoziciju Igora Stravinskog “Posvećenje proljeća”.
Polunin, rođen 20. studenog 1989. godine u ukrajinskom gradu Hersonu, osvojio je svijet svojim nastupima s gotovo svim najvećim svjetskim baletskim ansamblima. Planetarno popularan širokom krugu publike postaje nakon objavljivanja videa “Take me to Church” na muziku Hoziera, u režiji slavnog Davida LaChapella. Karijeru je počeo 2006., a s 19 godina postao je najmlađi prvak londonskog Kraljevskog baleta u povijesti te kuće.
Polunin je nastupao i u Minhenskoj Operi, Boljšoj teatru, kazalištu Stanislavski u Moskvi, londonskoj Royal Operi, Milanskoj Scali, Marinski teatru u Sankt Peterburgu i brojnim drugim scenama širom planete. Poznat je i po svom buntovništvu protiv establišmenta i pozivima da se klasičan balet izvuče iz elitističkih krugova. Ovaj Ukrajinac, izvanserijski talent u svojoj umjetnosti, od 2016. godine je i državljanin Srbije, u kojoj je osnovao i Fondaciju “Sergej Polunjin” s ciljem promoviranja baleta i igre najširoj publici, odajući počast klasičnom baletu, a uvodeći suvremeni plesački izraz u interpretaciju.
Čitao sam neki dan tvoj intervju na Guardianu, i dojam mi je da te se stalno želi „psihoanalizirati“, kako bi te se, po prilici, predstavilo kao mazohistu? Što misliš o ovom uvidu?
Mediji u različitim dijelovima svijeta, različito obavljaju svoj posao. U odnosu na ono što im treba, rade tvoj ili bilo čiji portret. U različitim zemljama, imao sam različite pristupe mom poslu, mom identitetu. Mediji su uvijek dijelom vlade, establišmenta i ako im nije u interesu da te predstave na neki specifičan način, bliži onome što ti jesi, onda to neće napraviti. Sve što radimo, može biti predstavljeno na milijun mogućih načina. I interpretirano, također. Politika je vrlo važna kao i kulturalni kod. Kao i državna agenda.
U nekoliko sam navrata pročitao da ne voliš govoriti o baletu, pa se onda ovo, sljedeće pitanje, nameće. Koliko državljanstava imaš?
Tri. (smijeh)
A kako razumiješ svoj politički identitet? Gdje „pripadaš“? Ja sam npr. Srbin u Hrvatskoj, i Hrvat u Srbiji. A nikako se ne osjećam. Samo se smijem tome.
Tako je i sa mnom, tako sam se osjećao godinama. Nigdje zapravo ne pripadamo. Ja samo tražim istinu, nešto dobro, najbliže stanje koje nalikuje nekoj istinitosti. Pomažem i branim one kojima treba pomoći i one koje treba braniti. Ne radi se o nacijama niti zemljama, radi se o tome da su ljudi uvijek i prvenstveno ljudi. Gdje god dođem, osjećam se kao da sam doma. Iako znam i pomisliti da kada su ljudi preljubazni, da nešto ne valja, ali brzo me napusti ta misao.
Imam „trik“pitanje.
(smijeh) Reci!
Koja su to pitanja na koja ne želiš odgovarati u intervju?
Ne volim govoriti o svom privatnom životu. To je ipak samo moje.
Iako si se na puno mjesta baš iznimno privatno izložio, poput dokumentarca….
Da, ali npr. ne govorim o odnosima, vezama. A to je najbitnije. Sve ostalo je također bitno, ali ulazi u „igru“. Nije „uzmi ili ostavi“. Ljubav mi je najbitnija.
Kada se radi o pitanjima ljubavi, skrenut ću na tren na balet. Kada si odlazio iz Royal Balleta u Londonu, rekao si da odlaziš zbog toga što se ne osjećaš slobodno. Tvoja ljubav jest umjetnost, a umjetnost mora biti slobodna, kao i ljubav, interpersonalna. Ipak, pitanje je možda – što je za tebe ljubav, da ne prejudiciram…?
Ljubav za mene je – ljubav prema ženi. To je najveća ljubav. Umjetnost je misija. Ona je tu da transformira ljude, prosvjetljuje ih, rasvjetljuje detalje.
Puno si puta bio izvođač, umjetnički izvođač, plesač, glumac. Kada si se počeo samorazumjevati umjetnikom?
U trenutku kada sam upoznao Davida LaChapellea. Vidio sam tada tko je umjetnik. Bio je to prvi stvarni susret s kreacijom, s procesom, s mišlju. Shvatio sam da radi sve, da koristi sve što mu dođe, a sve u svrhu umjetničke obrade, prorade.
I dalje ste u kontaktu?
Da, volio bih da više radimo. U njemu vidim želju za istinom, čistoću.
Kada si optužen za homofobiju, prva mi je misao bila da je to nemoguće, kako zbog toga što si napravio izvrstan posao za slavnu pjesmu „Take me to church“, kako zbog prijateljstva i suradnje s LaChapellom koji je vrlo otvoreno homoseksualac itd….
Taj napad nije imao nikakve veze s tim, niti s mojim statusom na mreži, uopće. Kada mi je pariška opera dala otkaz, bilo je to zbog statusa o debelim ljudima. Nije to imalo veze s ičim.
Zanimljivo je npr. da Karl Lagerfelda, pokojnog, zbog takvih stavova nisu bojkotirali iako su bili duboko etički problematični, da ne kažem – politički nekorektni?
(smijeh)Mene je briga za to. Tek nakon svog posta o tome sam počeo gledati na ljude jesu li debeli ili ne. Prije nisam. Imam neke misije u životu i u trenutku kada sam osjetio da ljudi ne slušaju i ne prate, imao sam potrebu skrenuti pozornost na sebe, na ono što govorim. To je najniža razina komuniciranja. Osobno ne vidim ljude kao debele, gay ili strejt. Meni su važne energije, ono kada sretnem čovjeka, osjećaj. I kada nastupam, osjećam ljude koji me gledaju. Htio sam umanjiti svoj diskurs kako bi ljudi čuli što zapravo želim reći.
Imaš li osjećaj da nekada nepotrebno pretjeruješ?
Da, to je bilo veliko pretjerivanje. Moja misija prije je bila ujediniti svijet kroz umjetnost, kroz ljubav. Onda sam shvatio da nikome nije stalo do toga, da je malo ljudi spremno to čuti i vidjeti, sudjelovati…
Ljudi misle da iza tebe stoji gadna mašinerija koja to za tebe piše, puno je ljudi mislilo da nepotrebno privlačiš pozornost na površan način…
Znam, ali nekada radim stvari kako osjećam. Bez strategije. Kada sam napuštao Royal Ballet, nije bilo strategije, htio sam prekinuti kako bih mogao raditi druge stvari. (smijeh) To je bila strategija.
Kada si odlučio vjerovati samo svojim osjećajima, i iz procesa odluke isključiti racio? To je dosta hrabro, zar ne?
Još od djetinjstva. Uvijek sam želio i volio istinu, i za mene je istina bitnija od ičega. Izgovarao bih sve što bih primijetio da nije ispravno, i plaćao bih punu cijenu za to. Npr. u gimnastici kada bi naša grupa bila prva na nekom natjecanju, a druga grupa bi nas tražila da npr. odstupimo…jer bismo bili slični ili tako nešto, nikada ne bih odustajao od onoga što je zapravo bilo, što smo zapravo bili. Srbi i Balkanci su mi takvi npr. ne misle o posljedicama. Tako su se oduprli i Hitleru. Cijena istine je uvijek skupa. Najsnažniji ljudi bivaju najviše kažnjeni.
Ti se ničega ne bojiš?
Mislim da se ljudi jedino boje smrti, a meni smrt nije pitanje. Mislim da nikada ne umiremo, tako to osjećam još od djetinjstva. Smrt je za mene tek dio kruga života, oslobođenje, promjena stanja, prelazak na drugu razinu postojanja. U prošlom životu sam sigurno pripadao budističkoj kulturi. Osjećam to iz svoje povezanosti s prirodom.
Jesi li vegetarijanac?
Rođen sam kao vegetarijanac, iako mi je mama pomalo davala meso, tijelo bi odbijalo. Danas ga jedem. Kada se rodimo, sjećamo se tko smo bili, a onda se kroz život tog prestanemo sjećati.
Kako bi definirao svoju duhovnost? Vjeruješ u prošle živote, pomalo si kršćanin, budist…
Svaka religija nosi dio istine o istini, ne mislim da postoji raj niti pakao, ali postoji dobro i zlo, svjetlo i tama. To je izbor. Zato se ničega ne bojim. Nitko ne može utjecati na tebe. Zato i možemo biti sa zločestim ljudima. Osobno znam jako loše ljude koji su radili užasne stvari. Meni to pak ništa ne znači jer svoju istinu nosim sa sobom. Jednako se dobro osjećam s nekim tko pronosi dobrotu i svjetlost kroz život. Mi smo ništa. Jedan svećenik mi je to rekao, a ono što nas čini posebnima je pitanje da li rastemo ili ne rastemo, da li idemo prema gore ili prema dolje. Mi smo između zemlje i neba. Biramo svoj put. Kod svetih ljudi je energija svijetla i čista, kod mračnih je teška i mutna, prazna. Neki umjetnici idu u oba smjera. LaChapelle je takav. On je najspiritualniji čovjek kojeg poznajem koji zna otići u tamne zone.
Danas si na sceni pomeo krug koji je bio uspostavljen…
Danas je bio u čudnim oblicima. Nisam trebao baš izaći iz kruga…ali eto..
Asocijacija je na krug života, na lomljenje granica, na pitanje slobode. Što sloboda danas znači za tebe?
Slobodu sam osvajao dugo, puno je koraka bilo k njoj. U Royalu sam imao sve, brigu, i tražili su od mene samo koncentraciju i predanost, ali nisi potpuno slobodan jer ne možeš birati. Kada sam izašao iz tog boksa osjetio sam potpunu slobodu i u isto vrijeme zarobljenost. Slobodan si, ali nema ničega. Tada sam postao zarobljenikom slobode, tada sam počeo osnaživati tim koji će me podržavati pa sam onda, shodno, postao njihov zarobljenik, zarobljenik svog sustava koji sam izgradio.
Tada sam shvatio da opet moram sve prekinuti. Jedini način dolaska do slobode jest da radiš sto posto ono što želiš, i tek tada će sve postati dobro ili barem bolje. Ako slušaš bilo koga drugoga, tada ostvaruješ tuđi život. Najveća snaga koju imamo je naša energija i moramo ju iskoristiti za ostvarenje vlastite misije. Ako to ne napraviš, gubiš. Tako svijet funkcionira, uvijek je naš izbor unatoč svim vladarima, moćnim obiteljima, ali daju nam oruđe s kojim trebamo znati raditi. To ne smijemo zaboraviti. Možeš biti zarobljenikom u najslobodnijoj zemlji i slobodan u najzatvorenijoj zemlji.
Jesi li sretan sa svim tim spoznajama?
Da, pogotovo kada ostvarim svoju misiju, kada dođem do cilja. Prava sreća ne postoji u ovom životu. Postoje užitci, onda kada služiš karmi. Meni je karma bila moj Instagram. Nitko nije bio sretan zbog toga, ali ja sam to morao napraviti, i onda sam postao oslobođen. Najslobodniji čovjek na svijetu. Ponekad kada se nešto jako loše dogodi, to zna biti jako dobro i moramo biti zahvalni zbog toga što nas uglavnom, upravo to – oslobađa.
Foto: Željko Jovanović (Narodno pozorište u Beogradu, proba), Tatjana Todorović (Posvećenje), Anja Filipec, Srđan Sandić
