Zadnji dan Beogradskog festivala igre ugostio je Dresden Frankfurt Dance Company te sam tim povodom razgovarao s njezinim voditeljem, koreografom Jacopom Godanijem.
Jacopo Godani
Međunarodno priznat koreograf, Jacopo Godani rođen je u La Speziji, u Italiji, gdje je 1984. godine počeo učiti balet i suvremeni ples u Centru Loredane Rovagne. Tri godine je studirao vizualne umjetnosti u Školi lijepih umjetnosti u Carrari, a 1986. godine je primljen na usavršavanje u međunarodnom centru Maurice Bejarta u Bruxellesu. Kao profesionalac, Godani je debitirao 1988. godine, nastupajući u nekoliko pariških trupa suvremenog plesa. U Bruxellesu je 1990. godine osnovao kompaniju i započeo koreografsku karijeru. Od 1991. do 2000. godine, bio je prvi solist u Baletu Frankfurt pod vodstvom Williama Forsythea, i istovremeno surađivao s ovim koreografom u stvaranju mnogih naslova.
Godani je koreografsku karijeru razvijao kreirajući originalna djela za veliki broj svjetskih kompanija, kao što su: Kraljevski balet u Londonu, Bavarski državni Balet, Nacionalna kompanija plesa iz Madrida, Nizozemski teatar igre, Kraljevski danski balet, Balet Britanske Kolumbije, i mnoge druge. Godani je postao umjetnički direktor Forsythe kompanije (kasnije Dresden Frankfurt Dance Company) početkom sezone 2015./2016. Njegov rad je istovremeno sofisticiran, tjelesan i sirov. On koristi kolektivnu snagu u formi jednog organizma, na posve artikuliran način. Osmišljava sve segmente djela, od inicijalne koreografije, preko dizajna prostora, objekata, okoline i postavke scene, piše tekstove i koncept za dramaturgiju, stilizira imidž izvođača osmišljavanjem kostima, stvara i razvija inovativne načine korištenja rasvjete, video radova i projekcija, kreira i prilagođava muziku za neke od svojih komada… Godani je sastavio tim profesionalaca koji slično razmišljaju, kako bi zajedno, tijekom cjelokupnog procesa razvijali originalne ideje, vođeni kreativnim i inovativnim pristupom koji ima za cilj sagledavanje suvremenog svijeta.
Dresden Frankfurt Dance Company djeluje podjednako u oba grada, a njezin umjetnički direktor je međunarodno priznati koreograf Jacopo Godani. Repertoar trupe sastoji se uglavnom od Godanijevih radova. Njegov cilj je produkcija živog inovativnog koreografskog jezika, onog koji zahtjeva virtuoznost u svom izrazu, postavljajući fizičke izazove pred igrače. Na ovom putovanju, tradicionalno nasljeđe umjetničkog plesa spaja se sa suvremenim razmišljanjem, što dovodi do kreacije jedinstvenog ansambla.
Govorili ste da ste umorni od prekonceptualnih predstava suvremenog plesa, i od nedostatka virtuoznosti i impresivne tehnike na sceni….
I da i ne, jako ja to volim. Poštujem,samo ne želim da to bude „sav“ suvremeni ples. Osjećam se odgovornim za to. Nema nas puno u plesu, u koreografiji. U suvremenoj umjetnosti tu su različiti mediji i različite verzije klasičnog koji su sada preobrađeni. Post-neo klasično, da to tako kažem, je sjajno i donosi nam zanimljive priče, kroz nove tehnike, u svim oblicima umjetnosti. Nije apstrakcija tu da se omalovažava. Suvremeni ples ne može biti samo dekodiranje, ali želim prostor u tome za ljude koji briljantno vladaju tehnikom, koji mogu impresionirati na sceni. Želim biti pionir suvremenog baleta. Volim kada se plesači znoje, kada daju maksimum od sebe, kada iskorištavaju sve dostupne mogućnosti svog tijela. Nema puno takvih plesnih grupa na svijetu. Uglavnom su te grupe sigurna zona za tijelo. Nisu preizazovni za razvoj tijela.
Je li problem u edukaciji iz suvremenog plesa, ponestaje li tradicionalnih plesnih tehnika koje su osiguravale neku drugačiju vrst tjelesne izvrsnosti?
Puno je tu faktora. Ponestaje institucija gdje se može podučavati balet koji nje namijenjen samo primabalerinama. Balet je jako lijepa tehnika ako imaš inteligentnog učitelja koji će te voditi kroz njega. Po meni, svatko može plesati balet. Osobno sam nailazio na različite plesače, od onih determiniranih za balet do onih koji su na prvu bili za nešto drugo, imali netipično lijepa stopala. Balet je tu da nas nauči kako na najbolji mogući način iskoristiti svoje tijelo. Ako te netko uči da lijepo govoriš nikada ti više ne može biti izgovor tvoj nelijep glas, moramo naučiti kako da se na najbolji mogući način izrazimo. Psihički i fizički.
Kako razvijate svoje koreografske koncepte? Postoji li receptura? Sada, nakon toliko godina rada?
Nema. Potrebno je puno znanja da bi znali kako koristiti um koji treba surađivati s vašim tijelom. Valja odabrati izvođače koji su otvoreni za rad, spremni na eksperiment. Proces ne smije biti borba s plesačima. Izvođači otvorena uma žele da ih se vodi u prostore za koje nisu ni mogli naslutiti da postoje. Recept je valjda u tome da treba održavati ljude u stanju fleksibilnosti i otvorenosti.
Međutim, kada radite predstavu, postoji li neka vrsta dramaturgije prije, ili ona dolazi kasnije?
Uglavnom sam fokusiran na kvalitetu i na razinu izvedbe. Komad se sam oblikuje kako nastaje, u procesu. Znam što želim pokazati, ali nikada nemam predumišljaj. Rad spontano raste do onoga što zovemo finalni proizvod.
Kako definirate koreografiju, a kako „suvremeno“? Na press konferenciji ste se stalno podsmjehivali na izraz „intelektualno“,ali valja spomenuti i da su ova dva termina vrlo „intelektualna“.
Važno je znati što je i kakav je svijet danas. Danas se zahtjeva puno više od umjetnika nego što je to bilo prije dvadeset godina. Moramo biti spremni na svašta. Biti pametni, snalažljivi, kreativni, brzi, spretni, otvoreni, multitasking. Prije svega, moraš biti dobar plesač, ili što je to već čime se baviš? Suvremeno to valjda isto znači: biti u trenutku u kojemu živiš, biti ga svjestan. Na primjer, jako puno mladih plesača se predstavlja potpuno konzervativno, i to uglavnom bude radi svojih učitelja koji su ih takvima formirali. Ta djeca vole ples, ali sve vrijeme provode u studiju sa svojim učiteljima i onda postanu kao njihovi učitelji.
Rijetko se nalazi ljude koji otvaraju svijet ideja, svijet uopće toj djeci.Velik broj djece nemaju pristup pravim informacijama. Koreografija je, da odgovorim, način oblikovanja stvarnosti, realiteta kroz ljudsko tijelo, s njime. Ona je primjer društva, život jer moraš tražiti od ljudi da to uprizore. Ljudi i na sceni moraju biti svjesni da su u nekom kontekstu. Koreografija daje snažnu perspektivu u pitanjima toga što je „ljudsko stanje“ jer ponekad možeš kontrolirati i manipulirati svoje izvođače, ali će nužno rezultat biti sterilan, frigidan, ali ako ih inspiriraš i daš im mogućnost da budu svjesni, lucidni, pametni, rezultat će biti iznenađujuć, bogat, utopijski!
O čemu je ovaj komad?
O nama, o grupi, o našoj kompaniji. O filozofiji nas koji se time bavimo, o materijalizaciji filozofije kompanije. Najviše se bavimo vremenom koje je 99% , biti na sceni je tek 1% našeg života. Moramo se paziti, njegovati, čuvati, biti zainteresirani da bi došlo najbolji pred druge ljude. To je naša obveza.
