Srđan Sandić: Razgovor s mladim hrvatskim glumcem i budućom zvijezdom Bernardom Tomićem
Bernard Tomić glumac je mlađe generacije, iznimnog talenta (ako vjerujemo u tu kategoriju), ali možda je bolje reći da ima dobru glumačku tehniku, postojan je na sceni, uvjerljiv, predan. Gledati ga trenutno možete u Ćelavoj pjevačici u &TD-u, Huddersfieldu u ZKM-u kao i u Mladeži bez Boga, u istom teatru. Uskoro izlazi film u kojemu igra glavnu ulogu (Antiotpad u režiji Tina Žanića). O glumačkom poslu, radu, motivima porazgovarasmo s ovom mladom budućom zvijezdom, nadamo se ne samo hrvatskog glumišta.
Koji i kakvi su bili motivi tvog ulaska u polje glume?
Bio sam u učilištu ZKM-a Ii to je bio kao neki hobi, izvanškolska aktivnost, neko ispunjavanje slobodnog vremena. U to je vrijeme Borut Šeparović objavio audiciju za Generaciju 91 / 95 i trebao je klince između tih godišta. Bio sam dosta sramežljiv i nisam htio otići na to. Sa mnom u grupi je bio Nikola Nedić i bili smo veliki prijatelji te me je on nagovorio. Skoro sam dakle – slučajno otišao, onda se dogodio prvi krug eliminacija, ostalo je nas 19 i na kraju je uzeo nas 12. Borut je bio velika podrška i tad mi se svidjelo kazalište. Do tada uopće nisam shvaćao čim bih se bavio. Upravo mi je on savjetovao da idem na Akademiju. Matija Čigir je tada već bio na ADU, dok smo još igrali predstavu. Borut mi je dao vjetar u leđa. Prve godine nisam otišao na prijemni, prolongirao sam. Rekao sam si da ako ne upadnem iz prve, sigurno neću hodočastiti tamo. Imao sam sreće i eto. Danas mi se motivi mijenjaju. Meni to nije samo posao i nije mi odrađivanje. Kazalište je društveno bitan element, pomiče granice, ukazuje, i nije samo zajebancija ili pravdanje novca.
Sa Šeparovićem si radio i uspješnu Mladež bez Boga? Podijeli dio tog iskustva nakon Generacije? Što si o svom radu naučio? Što o sebi?
Svakako mi je bilo lakše ući u proces s Borutom za razliku od drugih koji do tada nisu imali priliku raditi s njim. Naučio sam, ali još nisam usvojio do kraja, da se ne smijem puno živcirati i gristi ako stvar zapinje. Nanovo sam osvijestio, da rad s Borutom uključuje 24 sata predanosti materijalu i projektu, a u protivnom bolje je izaći iz istog.
Je li gluma u tvom slučaju bila kao svojevrsni “antibiotik” za “viruse” neugode,stida?
Svakako je zato što si u tom okviru, filter koji dobiješ izreći i napraviti neke stvari koje u tkzv.stvarnom životu ne bi mogao iako su ti u podsvijesti.
Kako za tebe danas nakon par filmova i serija, što znači pitanje procesa? S redateljem, ekipom, ali što intimno to znači? U smislu kreiranja uloge?
Metoda ni praksa još ne postoje. Ali to tako i tako zna biti ograničavajuće jer se često skrene u šprancu i odrađivanje posla. Proces u filmu i kazalištu su drugačije. Kazalište stigneš prespavati, istražuješ, traje, imaš pravo na grešku. Kamera mi je teža, i tu trebam naći metodu. U kazalištu više ispituješ teren. Svaki je process usavršavanje jer ništa drugo i nema smisla. Za deset godina ne bih htio biti kao sada, pa makar bio gori.
Rad glumca na sebi je danas drugačiji nego li je bio prije. Pogotovo iz zapadne “fabrike” teatra i filma….što znači biti konkurentan na tržištu? Razmišlja li tvoja generacija o tome?
Ne razmišljam o tome. To mi ima prizvuk potrošnosti. Nažalost, mladi glumci to i jesu. Pogotovo nakon što snime neku sapunicu. Ljudi nakon tog ih prepoznaju kao lika iz te i te serije, npr. kada dođu u kazalište. Vjerujem da treba biti aktualan, informiran s različitih mjesta i medija. Treba provoditi vrijeme s ljudima. Iz svega tog crpimo rješenja kao glumci. Mislim da se mora raditi na osvješćivanju sebe i prostora i tijela. Tada ti samo ostaje dobra reakcija i dobro razumijevanje onog što se od tebe traži.
Postoji stara priča koja se ticala pisaca, a to je da su zapisnici vremena, upravo preko ljudi. To svakako vrijedi za glumce. Tu dolazi pitanje jezika kao znaka vremena, između ostalih funkcija, dakle – što ti misliš o toj identifikaciji koju jezik preko glumca donosi publici? Koliko isti utječe na “autentičnost”?
Autentičan na sceni? Svjesnost sebe. Na sceni, rekao bih. Mislim da je tada svatko autentičan, ako se referiraš na nešto psotojeće, pa bio to I jezik, onda definitivno nisi autentičan nego jedan od. Ipak, nije krajnji cilj nije biti autentičan. Bitan je projekt, nisi sam na sceni. Čovjek se mora hraniti sa stvarima izvan njega jer se to onda pohranjuje u svijest i podsvijest i onda to nehotično izlazi na scenu.
Što tebi znači impression management? Kod nas, u incestuoznoj kulturi traži se dodatno izvođenje sebe kao glumca, ili što već da rade? Ljudi žele stereotipno kodiranu sliku umjetnika….a ti djeluješ suprotno od očekivanog, od te slike.
Mislim da postoji veliki broj ljudi kod nas i oko nas koji piju tu priču. Možda je bolje to opisati ovako: u prošlosti je to bio dvor, pa su ljudi si zamišljali da to žele, a danas kada čitaju te medije koji propagiraju tu sliku svijeta. To je slika svijeta lažnog trona. Tome uveliko prinose mediji. Kod nas je to i dalje manje nego li kod naših susjeda, barem manje dramatičnije izgleda. Ne bih volio to živjeti niti imati te privilegije. Kada ljudi postanu javne ličnosti nešto se krivo dogodi. Ne bih se volio identificirati tako s pozivom, niti sam iz takve obitelji niti me to zanima.
Radio si s Penovićem tri predstave. Volio bih da ispričaš nešto o ulogama i radu s njim. Katalonac je uspješna predstava, usmena predaja radi sjajnu stvar.
Da, super je, to kao da je najzdraviji način promidžbe predstave. Mi smo jako dobri prijatelji i oni mi daju nadu u ovaj posao i da se može i drugačije. Radimo temeljeno na improvizacijama. Imamo iskrenost jedni prema drugima, brutalno smo iskreni I to je dio formule te price “uspjeha”. Drugi je moment – da želimo sami sebe zabaviti. Iz improvizacija izlaze iz nas stvari za koje nismo ni znali da su u nama. Možda to malo proizlazi i iz želje da se odupremo ustaljenim šprancama u kazalištu. Možeš izvoditi i najgoru glupost, samo moraš stajati iza toga. Nije cilj postaviti čim ćemo se baviti, više je stvar u radu, a onda se stvar raslojava. Čini mi se.
Kada improvizacija staje po tebi?
Improvizacija nikad ne nestaje. Možda ne u smislu u kojem većina ljudi vidi improvizaciju, ali kao izvođač i u najčvršćim strukturama moraš biti spreman da će nešto možda „poći po zlu“ , odnosno van dogovorenog, radi vanjskih i unutarnjih čimbenika i samim time misaoni motor koji je i zaslužan za proizvodnju improvizacije nikada ne smije prestati raditi.
Uskoro je i film Antiotpad vani? Što si tamo zaigrao?
Film Antiotpad je nastao prema ideji i scenariju redatelja Tina Žanića i snimatelja Filipa Romca. Igram glavnu ulogu, a film prati jednog dečka, skejtera, čak bi rekao kvartovskog klošara, i 24 sata koja pokazuju njegove probleme na socijalnom i emotivnom planu te moguće nadilaženje istih.
Trenutno si u ZKM gdje si uskočio u Huddersfield nakon prerano preminulog Roberta Budaka. Podijeli, molim te dio tog iskustva?
Što se tiče Huddersfielda, prema toj predstavi nekako osjećam najveću odgovornost. Odigrao sam do sada više od desetak izvedbi iste, ali nisam sasvim opušten u toj ulozi jer nije mi bilo lako uskočit u Robijeve cipele. Prva stvar jer sam ga dobro poznavao, a osim toga bio je vrhunski glumac, već na akademiji i definitivno jedan od najtalentiranijih mladih glumaca uopće. Ali s obzirom na otvorenost i toplinu čitavog ansambla Huddersfielda bilo mi je daleko lakše nego što bi to možda bilo u nekoj drugoj konstelaciji i brže sam se prilagodio nego što bi to bilo u nekim drugim okolnostima.
Kakvi su daljnji planovi? Gledat ćemo te u ZKM, nadam se?
Gledat ćete me u ZKM-u u režiji Sebastijana Horvata, postavlja „Cement“ Heiner Müllera. Osim toga s Penovićem počinjem raditi predstavu na maloj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a u kompletnoj ekipi gledat ćete nas krajem iduće godine u ITD-u, ali otom potom.
Foto: Sanja Tušek
