Srđan Sandić: Aja Jung

Srđan Sandić: Aja Jung

Srđan Sandić i Aja Jung

Aja Jung (1972.) srpska je baletna umjetnica, koreografkinja, jedna od osnivača i umjetnička direktorica Beogradskog festivala igre, jedna od osnivača i upraviteljica Nacionalne fondacije za umjetničku igru u Beogradu i od 2010. godine potpredsjednica europskog ogranka Svjetske alijanse za umjetničku igru – WDA Europe, ITI UNESCO sa sjedištem u Rimu.

Svoje šesnaesto izdanje, Beogradski festival igre obojao je „Emocijama“. Ukupno 16ml različitih, a podjednako važnih i lijepih supstanci, koje su ponudili starijim i mlađim ljubiteljima vrhunske umjetnosti mogućnost za obnovu najboljih ljudskih osjećaja – tako je pisalo u najavi, a ja, kao autor svjedočio sam gledajući par predstava zaista očaravajućih koreografa (Masilo, Godani, Naharin).

Festival je trajao od 22. ožujka do 12. travnja u kojemu je periodu publici predstavljeno 16 plesnih skupina, trupa, kompanija (ovisi kako se sami nazivaju) iz 11 zemalja, s ukupno 19 koreografskih komada, kao i 25 soloa i dueta. Zemlje sudionice bile su Francuska, Belgija, Italija, Španjolska, Njemačka, SAD, Izrael, Kanada, Nizozemska, ali i Južna Afrika i Sjeverna Koreja. Tim povodom razgovarao sam s ravnateljicom ovog zaista impresivnog festivala.

Batševa ansambl

Kako biste definirali igru/ples? Vaš Festival se zove Festival igre. Igra je puno širi termin… krovni, da ne kažem.

Igra je riječ s mnogo značenja u srpskom jeziku. Međutim, ples je termin koji mi vezujemo isključivo za sportsku oblast. Postoji sportski ples, no postoji i umjetnički ples tj. igra. Festival se bavi suvremenom umjetničkom igrom.

Velik je interes za vaš festival, kazališta su puna. Kako se objašnjava taj interes? Kako ste odgajali publiku?

Radili smo dugo na tome. Donijeli smo pred publiku najbolje umjetnike, produkcije i trupe. Uspjeh festivala je u prikazivanju novih ili popularnih djela. Ako u istom trenutku, ili čak ranije, imate koreografske radove koji se izvode u New Yorku, Parizu ili Amsterdamu, svakako ćete privući publiku. I domaću i inozemnu. Stvar je svakako i u načinu na koji nešto predstavljate. Ples se mora približiti ljudima, naročito mladoj generaciji.

Kakvi su uvjeti proizvodnje ovako velikog festivala i koliko traju? Kritika će reći da je zbog ovakve vrste festivala dokinuto financiranje nezavisnoj sceni? A i da je ovakva vrsta festivala moguća zbog vaše bliskosti političkim elitama Srbije?

Ako bi čekali ispunjenje uvjeta, festival se nikada ne bi dogodio. Ja stvaram uvjete i to nije nimalo lak posao. Samo je rizik izvjestan, a sve ostalo je izazov. Za realizaciju ozbiljnog programa, mora postojati relacija i suradnja sa sponzorima, institucijama, medijima, publikom, na kraju i državom! Beogradski festival igre je došao do onog nivoa da ostvari izuzetne pogodnosti za grad i državu. Ne samo u pogledu imidža, već i konkretnih brojki, zarade, posjeta iz inozemstva… Zbog toga i postoji dijalog, kao i međusobno uvažavanje među partnerima.

Batševa ansambl

Dug je bio ovaj festival i zaista inspirativan, s velikim imenima koja ste doveli. Kakav je osjećaj? Što se planira? Hoćete li poslušati Naharina koji vam je savjetovao da maknete ogledala iz vaših prostora?

Bio je to pravi festival. Da program nije toliko intenzivan i kvalitetan, sigurno ne bi privukao važne goste, koreografe, producente, kritičare i novinare iz svijeta. Za 16 godina, Beogradski festival igre uspio je nametnuti se kao jedan od najvažnijih umjetničkih događaja u regiji, a taj status obvezuje na veliku odgovornost. Program narednog izdanja odavno se priprema i nosi velika iznenađenja. Ogledala moram skloniti. Tu nema prekrivanja, ni kompromisa. Naharin kaže da su ogledala razlog svih frustracija u svijetu igre. Treba mu vjerovati.

Razne konfabulacije su se pokrenule na plesnoj sceni u Hrvatskoj kada ste samo / tek održali pressicu koja ja bila najava, poziv na BDF. Što se o tome ima reći?

Ovo je regija visokog napona. Čak i onda kada nam se događaju dobre i pozitivne stvari, pojedinci ih tumače kao opasnost, a ne kao mogućnost. Presretna sam što smo od Grada Zagreba i Zagrebačkog plesnog centra dobili priliku da predstavimo Beogradski festival igre u Zagrebu! To je rezultiralo dobrom suradnjom s medijima u Hrvatskoj, ali i većim prisustvom hrvatske publike na predstavama Beogradskog festivala igre. U okviru 16. Beogradskog festivala igre, održan je i godišnji sastanak i konferencija zemalja centralne i istočne Europe (CIEZ, 16 + 1), i to od 7. do 12. travnja 2019. Konferencija je uspjela okupiti 50 stručnjaka iz baleta, suvremenog plesa i umjetničke produkcije. Tema kongresa se odnosila na budućnost umjetničkog plesa i njegove pozicije unutar tržišta kreativnih industrija, kroz primjere dobre suradnje i održive prakse. Među sudionicima bili su i dragi kolege iz Zagrebačkog plesnog centra. Ja vjerujem da imamo mnogo toga za razmijeniti, i radujem se svakoj budućoj suradnji. Ideja je da Zagrebački plesni centar bude još bolje predstavljen u Srbiji, da pokrenemo cirkulaciju umjetnika i publike.

Frankfurt Dresden Company

Mijenja li se profil publike? Festival živi već nekoliko godina i između dva izdanja kroz radionice, tečajeve, filmove, izložbe… Koliko sve to utječe na popularizaciju plesa?

Prema istraživanjima na kojima rade sponzori festivala, publika je svake godine pomalo mlađa i raznovrsnija. Na početku smo ipak gajili zrelije generacije, gotovo određenih profesionalnih profila. Zahvaljujući programu koji je hrabar i zanimljiv, predstavama fizičkog teatra i novih formi plesa, ali i brojnim dodatnim aktivnostima, napravili smo dobar kontakt s mladima. To je ono na čemu inače jako inzistiramo posljednjih godina.

Programi svake godine imaju i snažan društveni angažman. Kojim se aktualnim temama bave produkcije koje smo ovog proljeća gledali? Mene je oduševila Masilo, ali i Godani.

Teme su raznovrsne. U svom radu, Dada Masilo se bavi homofobijom, društvenim raslojavanjem, seksualnim nasiljem… Sidi Larbi Cherkaoui koristi tekstove Noama Chomskog i svoj jedinstveni koreografski vokabular kako bi govorio o ozbiljnim naprslinama između pojedinca i društva, kao i o političkoj i društvenoj propagandi, javnom informiranju i cenzuri… Multimedijalni performans “Ptičica”, španjolskog redatelja i koreografa Alexa Serranoa koristi živi video sadržaj, objekte, Hitchcockove “Ptice”, makete, oko 2000 minijaturnih životinja, ratove, švercere, masovnu migraciju… dok Rachid Ouramdane kroz istinitu priču o dvije posebne plesačice, ostavlja publiku bez daha. Možda je u Ouramdaneovom djelu, negdje između poetike i svjedočanstva, skriven smisao našeg postojanja.

Dada Masilo

Za koju predstavu je bilo potrebno najviše hrabrosti?

U tehničkom smislu, to je sigurno “Sedah21” izraelskog Ansambla Batsheva! Zapravo svako djelo genijalnog Ohada Naharina čisti je izazov za kazališta i festivale! U smislu sadržaja, možda su to “Igra Sjeverne Koreje” Eun Me Ahn, “Fraktus V”od spomenutog Ouramdanea ili “Gisella” Dade Masilo… Mislim da je izuzetno hrabar i rad “Govorimo mračne stvari” Marca Goeckea za Nizozemski teatar igre!

Koju je bilo najteže uvrstiti u program i zašto?

S Kompanijom Dade Masilo smo nekoliko godina u pregovorima. To je trupa iz Johannesburga. Malo zbog geografije, a malo i zbog Dadinog rasporeda, nije bilo lako pronaći datum. Također, već odavno pokušavamo prikazati “Vrtešku” Ouramdanea… Sve trupe su izuzetno popularne, pa je najteži zadak okupiti ih na jednom mjestu, u određenom periodu!

Dada Masilo

Učitati još
Zatvori