Povodom zločina u Gradačcu, Sarajevo Film Festival je organizirao javni razgovor na temu femicida
Sarajevo Film Festival organizirao je javni razgovor o femicidu u filmovima, televiziji i novim medijima. O umjetničkim i medijskim reprezentacijama nasilja nad ženama govorili su filmski autori koji su se tom temom bavili u vlastitom radu i kroz društveni angažman. Na panelu su govorili: redateljice Aida Begić, Vanja Juranić, Kumjana Novakova, redatelj Ademir Kenović i glumica Nadine Mičić. Razgovor je moderirao Nebojša Jovanović.
Redateljica Vanja Juranić posvetila je festivalsku projekciju svog filma Samo kad se smijem ubijenoj Nizami Hećimović. Nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje događa se svuda. Film sam snimila nakon što je u Hrvatskoj prije dosta godina bio jedan slučaj čija presuda je za mene bila frustrirajuća. Bila je očito mačistička, šovinistička. Imala sam potrebu više se time baviti i na kraju napraviti film, rekla je Juranić.
‘Stoj doma, nemoj da te ko vidi takvu’
Glumica Nadine Mičić, koja tumači ulogu u filmu Samo kad se smijem, osvrnula se na tretman junakinje koja trpi nasilje. ‘Stoj doma, nemoj da te ko vidi takvu’. To kaže najbolja prijateljica liku u filmu. U takvom društvu mi živimo. Mi smo društvo koje njeguje nasilje, to su problemi koji su usađeni daleko ranije i mi to na djecu prenosimo, rekla je Mičić. U pogledu uvjeta rada filmskih radnica i žena na medijskoj sceni, Mičić je istakla djelovanje pokreta “Nisam tražila”. Pokret je pokrenut nakon prijava za seksualno zlostavljanje koje je glumica Milena Radulović podnijela 2021. godine. Naglasivši da je isprva vladao strah da nitko neće odgovoriti na kampanju u kojoj su žene pozvane da govore o nasilju koje su doživjele, rekla je kako se za samo sedam dana javilo više od 3.000 žena iz cijele regije.
Žena kao heroina
Redateljica Aida Begić, govorila je o svojim filmovima Balada, temeljenom na baladi, „Hasanaginica“, i Snijeg. Govorila je i o normalizaciji nasilja nad ženama kroz povijest jugoslovenskog filma i njegovom upisivanju u diskurse popularne kulture. Prepričavale su se replike ‘Nemoj, Fako, duše ti’ i to je bilo skoro normalno u svakom filmu, to je dio našeg života. To je počelo da se mijenja kad je nakon rata devedesetih došla jedna grupa žena koja je imala drugačiji pristup sadržaju naših filmova, ali i iza kamere, o čemu govorimo i danas kroz pokret ‘MeToo’, rekla je Begić i dodala da se stanje u kinematografiji danas mijenja, te da žena ne mora biti prikazana kao heroina kako bi nasilje nad njom bilo smatrano neprihvatljivim.
Uloga umjetnosti u prikazu femicida
Redateljica Kumjana Novakova složila se s Aidom Begić da se stanje u domaćem i regionalnom filmu mijenja i da sve više žena dobija prostor i glas. Ipak, istakla je da feminističke autorice ne mogu riješiti sve probleme. To je nepravedno očekivati i stavljati pritisak na njih. Kultura i umjetnost su tu da stvore prostor da se određeni procesi ubrzaju. Sistemska rješenja ne leže u filmu i umjetnosti, rekla je Novakova.
Ademir Kenović je govorio o svom filmu Kuduz iz 1989. godine, koji također tretira problem femicida. Naglasio je da protagonistkinja nije junakinja u klasičnom smislu riječi, ali da je to ne čini ništa manje vrijednom razumijevanja i suosjećanja. Panel je zaključen porukom da umjetnost ne može preuzeti ulogu zakonodavaca. Ipak neophodno je da se obazrivo, samosvjesno i kritički bavi temama i modelima ponašanja koji su duboko ukorijenjeni u društvu i koji se, samim tim, često ne preispituju i ne pokušavaju se prevrednovati.
