Predstava „S Robertom“ kombinira ples i dnevničke zapise. Razgovarali smo s autoricom
Nova plesna predstava S Robertom autorice i plesne umjetnice Roberte Milevoj premijerno će biti predstavljena 21. i 22. veljače u Puli (Istarsko narodno kazalište (INK)) te 25. i 26. veljače u Zagrebu (ZPC) . Riječ je o četvrtom u nizu plesnom solu ove istaknute umjetnice koji nastaje u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta i Umjetničke Organizacije Nikad kraja.
Roberta Milevoj
Roberta Milevoj jedna je od najznačajnijih plesnih umjetnica u Hrvatskoj. Njezin autentičan i iskren pristup ovoj umjetnosti ogleda se u njenom umjetničkom stvaralaštvu, ali i pedagoškom pristupu. Imali smo priliku u nekoliko navrata sudjelovati na radionicama i prisustvovati plesnim satovima pod njezinim vodstvom i svaki put dobili bismo ono što nešto što nas je još više privuklo da se zaljubimo u ples.
Nikad kraja
Njezina dvadesetogodišnja plesna karijera rezultirala je brojnim predstavama, izvedbama, projektima, suradnjama. Osnovala je, zajedno s kolegicom Anom Mrak, umjetničku organizaciju NIKAD KRAJA. Poučava nastavu kao vanjska suradnica na kolegiju Suvremene plesne tehnike na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a radi i kao pedagog u svim većim i priznatim centrima plesa u Hrvatskoj (Zagrebački plesni centar, Studio za suvremeni ples, Zagrebački plesni ansambl, Plesni centar TALA, Liberdance, Istarsko narodno kazalište – INK Pula, Mediteranski plesni centar – Svetvinčenat i drugi). Uoči izvedbi u Puli i Zagrebu, porazgovarali smo s Robertom koja nam je pobliže objasnila koncept novog rada, ali i otkrila pomalo o plesu, stvaranju, emociji, ekspresiji…
Vaša nova predstava „Robertom“ nastavlja niz solo izvedbi. Kako biste ju opisali u odnosu na prethodne predstave?
Tako je. S Robertom je četvrta u nizu solo izvedba iz serije predstava Roberta. Cijeli ciklus započeo je prije otprilike 14 godina s predstavom Roberta, Roberta (2011) te nastavio s predstavama Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019). Za razliku od prethodnih sola, ovaj proces sam započela pišući najprije bilješke iz svakodnevnog života. Zapisivala sam trenutke, unutarnje misli i preokupacije. Nakon određenog vremenskog odmaka, bilješke su sve više poprimale oblik dnevnika koji je u jednom trenutku poslužio kao predložak za nastavak rada na predstavi.
Kroz predstavu istražujete vlastitu prošlost i identitet. Je li to za vas izazovan proces i kako on utječe na vašu plesnu ekspresiju?
Na neki način, svaki je umjetnički rad obojan vlastitim izričajem, ali prije toga mislim da je potrebno imati i uzeti vremena za istraživanje vlastitog plesnog vokabulara i dolaska do (prepoznatljivog) autorskog rukopisa. Meni su za to najviše poslužili projekti na kojima sam radila autorski kao i drugi radovi u kojima sam sudjelovala kao plesačica i izvođačica, a tako se postupno rađao moj plesni identitet. Rekla bih, dakle, da se plesna ekspresija razvija kroz godine.
Autoreferencijalnost je ključan dramaturški princip u vašem radu. Koliko vam je važno osobno iskustvo u kreiranju plesnog materijala?
U predstavi S Robertom je to možda i ključan faktor koji razdvaja opći prostor od onog osobnog. Ovom prilikom sam se izravno odlučila baviti vlastitim iskustvom u plesu, istovremeno prateći i sam kreativni proces u obliku dnevničkih zapisa.
U „S Robertom“ kombinirate ples i dnevničke zapise. Kako ste došli na ideju da verbalno i neverbalno spojite u jednu cjelinu?
Htjela sam nešto novo i izazovno s čim se do sada još nisam susrela. Možda i zato jer u trenutku kada me nazvao Matija Ferlin, umjetnički ravnatelj iz Istarskog narodnog kazališta u Puli, i ponudio mi suradnju boravak u dvorani nije bio dio moje svakodnevne rutine.
Plesni odnos s vama, kako kažete, sada je mirniji i odsutniji. Možete li to detaljnije objasniti? Kako se mijenja vaš doživljaj plesa kroz godine?
Rečenica u kojoj govorim da je moj odnos s plesom sada mirniji i odsutniji veže se zapravo uz period kada se nisam aktivno i kontinuirano bavila umjetničkim djelovanjem. Imala sam pauzu od plesa i taj period sam bila zaposlena u dućanu.
Vaša plesna karijera traje više od dva desetljeća. Kako gledate na razvoj suvremenog plesa u Hrvatskoj u tom razdoblju?
Da, moja profesionalna plesna karijera traje više od dvadeset godina. Od tada se štošta toga promijenilo. Početkom 2000-tih godina razvijao se novi val nezavisne plesne scene, nastajale su neke umjetničke organizacije i kolektivi koji i danas djeluju, a koji su utrli put za sve one koji su se u narednom periodu počeli profesionalno baviti plesnom umjetnošću. Također, ples se unazad desetak godina institucionalizirao, otvorio se Odsjek plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao posljedicu možemo vidjeti jednu potpuno novu, angažiranu i spremnu generaciju mladih plesnih umjetnika.
Osnivačica ste umjetničke organizacije NIKAD KRAJA i Plesnog boravka. Kako balansirate između vlastitog stvaralaštva i rada u edukaciji?
Pedagoški rad jednako volim kao i autorski rad. Koliko god su ti poslovi na neki način različiti, mislim da je umjetničko stvaralaštvo od iznimne važnosti za zdrav odnos prema sebi kao i poticaj drugima da zavole svijet kazališta i plesnu umjetnost.
U predstavi surađujete s dramaturgom Lukom Bosancem, skladateljem Nenadom Sinkauzom i drugima. Kako ste birali tim i koliko vam je važan proces suradnje?
Izabrala sam divne ljude za suradnju i uskoro će publika moći vidjeti što smo zajedno napravili. S Nenadom sam i ranije surađivala i opet mi je bilo važno imati njegov glazbeni senzibilitet u radu na novoj predstavi. S Lukom mi je bilo iznimno ugodno raditi, a ovo nam je prva suradnja. Tu je još Anton Modrušan kao oblikovatelj svjetla, Jadranka Đokić kao govorna savjetnica, kostimografkinja Desanka Janković te Matija Ferlin kao ‘vanjsko oko’. Autorski tim je uglavnom iz Pule što mi je posebno drago jer se predstava jednim dijelom radila i premijerno se izvodi u Puli.
Fotografije iz predstave: Jelena Janković
