Razgovarali smo s Reom Rajčić čiji će film “1001 Noć” imati svjetsku premijeru u Torontu
- 1001 noć je naziv filma što odmah asocira na tursku sapunicu. Objasnite nam pobliže o čemu se radi u filmu, a da nam pritom baš ne otkrijete sve?
U filmu 1001 noć pratila sam svoju tetu Emu i njenu susjedu i prijateljicu Maju, Splićanke na pragu devedesetih, kako uzmiču vlastitoj usamljenosti svakodnevnim zajedničkim gledanjem i komentiranjem televizijskog programa, s velikim fokusom na turske sapunice. Popodneva u dnevnom boravku šarmantne mediteranske ulice u splitskom naselju Gripe postaju malo kazalište u kući, u kojoj dvije nevjerojatno karizmatične i duhovite žene, odlučuju stati na kraj vlastitoj samoći, ulazeći u jeftin dramski svijet kojem nikako ne pripadaju, ali koji ipak čini njihov svijet postojanim i pruža im neiscrpne teme za razgovor.
- Od 2016. Hrvatska nije imala svog predstavnika u kratkometražnom programu u Torontu. Kako se osjećate radi toga?
Kao u finalu Eurosonga, samo nažalost s nešto manje šljokica. Sjećam se 2016. kada je film Kristine Kumrić “Po čovika” putovao na TIFF, bio je to predivan trenutak za hrvatski kratki film, i zasluženo jer bio je to zaista izvrstan kratki film. Ženska redateljica i tema i likovi s područja Dalmacije očito dobacuju preko bare. Naravno ovo nisu jedini uspješni primjeri recentnih hrvatskih kratkih i dugih filmova koji su se plasirali na relevantne filmske festivale, možda je samo nešto rjeđi slučaj da jedan mali hrvatski dokumentarac svoju premijeru ima baš na dalekom i velikom festivalu poput Toronta.
- Glumice su vam na pragu devedesetih, koliko vam je izazovno bilo raditi s njima? Mora da imaju jaku životnu energiju?
Toliko da sam i ja uz njih imala puno jaču životnu energiju. Velika je rijetkost imati mogućnost da baš uz članove obitelji u trećoj životnoj dobi punite i svoje baterije. I to ne iz klasičnih razloga jer vas maze, paze, hrane i brinu o vama, nego jer vam svojim primjerom pokazuju kako se život može živjeti – energično, optimistično, zafrkantski, dinamično, sa svakodnevnim izlaskom, neizostavnim kavama, druženjima, prijateljstvom u centru zbivanja. Bio mi je cilj u filmu zabilježiti tu energiju koja osvaja. I razgovor koji nikad ne staje.
- Osvojili ste brojne nagrade do sada, koja vam je najdraža, ako se to tako može reći? Ili najznačajnija
Najdraža mi je recentna nagrada na filmskom sajmu CineMart s festivala u Rotterdamu, riječ je o Eurimagesovoj razvojnoj nagradi za dugometražni igrani film Ostavi vrata otvorena, redateljice Judite Gamulin. Radnja ove originalne obiteljske humorne drame u potpunosti je smještena u međunarodno prepoznatljiv trgovački lanac namještaja poput Ikee. Ova nagrada nam je pomogla da nađemo izvrsne koproducente iz skandinavskih zemalja i da ubrzamo put ka realizaciji filma. Nadam se da ćemo ga iduće godine u ovo vrijeme i snimati.
- Tko je ekipa koja je radila na filmu i kakvo vam je općenito bilo raditi na ovom kratkom filmu?
Glavna ekipa ovog filma su nezamjenjiv direktor fotografije Marinko Marinkić koji je u slici ulovio Split za koji sam mislila da više ne postoji i proveo sa mnom sate i sate u promatranju paunova i drugih splitskih pernatih bića, montažerka Karla Folnović spojila se u jedno sa snimljenim materijalom, bakicama i paunovima i nalazila divna rješenja za naš film, Luka Gamulin i Ivan Zelić borili su s nesnosnim kreštanjem paunova, ali i naših protagonistica u postprodukciji zvuka i stvorili šarmantnu kakofoniju splitskog popodneva, Tomislav Stojanović radio je kolor korekciju slike, ali kao i uvijek bio je puno više od toga…. Producentica Tina Tišljar dirigirala je ovom šarenom ekipom besprijekorno. Snimanje filma bilo je kao poklonjeno idilično vrijeme provedeno s obitelji za koju inače nikad nemaš dovoljno vremena. Mislim da se naše uživanje i bliskost osjeti i u filmu.
- Što nam novo spremate u dogledno vrijeme?
Osim ovog redateljskog izleta, većinu svog vremena provodim radeći kao producentica na novim filmskim i televizijskim projektima u sklopu svoje produkcijske kuće Eclectica. Nakon dugometražnog filma Stric redateljskog dvojca Mardešić/Kapac koji još uvijek mjestimično šara našim kinima, u idućoj godini ćemo u svijet pustiti i dugometražni prvijenac Proslava, redatelja Bruna Ankovića, prema istoimenom romanu Damira Karakaša i scenaristice Jelene Paljan. Pripremamo snimanje još jednog debitantskog ostvarenja, Koke Igora Jelinovića, razvijamo seriju o turizmu s Nebojšom Slijepčevićem i Ivanom Grgurom… Kao i uvijek, sadržajna godina je pred nama.
- Je l’ sve spremno za Kanadu? Pakiranje počelo?
Jako me raduje što u Toronto putuje gotovo cijela autorska ekipa filma. Pripreme i pakiranje je u tijeku, jedva čekamo čuti gromoglasni urlik splitskih paunova s velikog kino platna u zvjezdanom Torontu. Vjerujem da će to biti potpuno nadrealno iskustvo.
