Novi film Rajka Grlića ovog tjedna stiže u domaća kina. Bila je to sjajna prilika za kratki razgovor
Ovog tjedna, točnije u četvrtak, 26. rujna, u domaća kina stiže Svemu dođe kraj, novi uradak čiju režiju potpisuje Rajko Grlić. Film je publici ovog ljeta premijerno predstavio u pulskoj Areni, mjestu koje je i na simboličkoj razini obilježilo početak njegove karijere, budući da je ondje 1974. godine predstavio i svoj prvi igrani film Kud puklo da puklo. U godinama koje su uslijedile redali su se naslovi, poput Za sreću je potrebno troje, Karaula, Đavolji raj i Ustav Republike Hrvatske, kojima se uspješno upisao u povijest europske kinematografije. Sukladno naslovu, njegov novi film Svemu dođe kraj, ujedno bi mogao biti i zadnji u njegovu opusu. No, više o tome u nastavku.
Distribucija filma u domaćim kinima pružila je sjajnu priliku da sa slavnim redateljem održimo kratki razgovor u kojem smo se, uz aktualni filmski naslov, dotaknuli i njegovih filmskih početaka, savjeta koji slijedi kroz svoju karijeru te malih životnih radosti.
- Za film Svemu dođe kraj ste više puta kazali kako je ujedno i vaš posljednji. Ako pogledamo vašu uspješnu karijeru, titula posljednjeg filma Rajka Grlića je zapravo i određena čast. Kako ste odlučili da upravo ovaj film bude vaš posljednji?
Tu moram jezično biti vrlo precizan. Rekao sam, i to ne samo za zadnji već za zadnja četiri filma, da mi je svaki od njih zadnji. Rekao sam da mi je zadnji jer
jednostavno nakon svakog od njih nisam vjerovao da ću ikada više sakupiti snagu i volju da još jednom prođem kroz čitavu golgotu sakupljanja novca. A kao što znamo posljednji dolazi iza zadnjeg. Iza posljednjeg nema više. Upravo ste me ulovili u toj fazi vaganja je li zadnji posljednji ili je samo zadnji.
- Naravno, moramo vas upitati – hoće li zbilja i ostati posljednji?
Vidjet ćemo. U toj će odluci više sudjelovati moje tijelo, no moja glava.
- Na njemu surađujete s Antom Tomićem. Zapravo otkrili ste kako je njegova upornost i dovela do realizacije ovog filma. A kako je zapravo započela vaša suradnja, odnosno kada ste shvatili da ste sjajan tandem?
- A kad smo kod upornosti – za realizaciju kojeg vašeg djela ste bili posebno uporni, odnosno odlučili ga realizirati mada su vam možda sugerirali drugačije?
Za svaki film u nastanku nađe se netko tko misli da to nije to, da bi trebao raditi nešto drugo. Naviknut sam na to. Ustav nije prošao od prve, s ovim zadnjim smo dva puta padali na natječaju HAVC-a. Moja je teza, još od davnih vremena, a u tome se ništa nije promijenilo, da ovdje ne možete napraviti tako dobar film da bi dobili novi, ni tako slabi da odmah ne dobiješ novi.
- Kad smo već kod prisjećanja na određene trenutke, sjećate li se trenutka kada ste se “zaljubili” u film, odnosno odlučili da će upravo bavljenje sedmom umjetnošću biti vaš poziv?
S petnaest godina dobio sam od strica za Božić malu 8mm filmsku kameru pod bor. Ta kamera je vjerojatno odlučila moju sudbinu. Počeo sam raditi amaterske filmove i onda me je nagrada za jedan od njih odvela na festival u Pulu. Bila je 1965. godina, bili su tu filmovi velikih režisera; Mimice, Petrovića, Makavejeva, Pavlovića… I tako je oduševljeni klinac u mraku Arene zauvijek ostao zaražen filmom.
- Ako uzmemo da je ovo stvarno kraj, na što ste u svojoj karijeri posebno ponosni?
- Postoji li neki film koji ste pogledali i poželjeli da ste ga upravo vi napravili?
