Filmovi su prava umjetnička djela, no često volimo upravo one koji svojom radnjom, strukturom i načinom snimanja odskaču od uobičajenog. Mora li film uvijek striktno pripadati jednoj formi ili više volimo kada nam uneseni eksperiment otvori neke nove vidike u sagledavanju ove umjetnosti. Obično se takvi neobični filmovi najčešće mogu pogledati na filmskim festivalima te na projekcijama u manjim kinima ili u sklopu određenih događanja.
Jedan takav posebno nam je zapeo za oko ovoga prosinca kada smo ga pogledali u okviru Human Rights Film Festivala, Polako nikuda, redatelja, scenarista i montažera Damira Čučića. Upravo je ovo zanimljivo filmsko djelo stiglo u kina diljem Hrvatske pa ćete ga moći pogledati i sami.
Polako nikuda
“Polako nikuda” je hibrid dokumentarnog i igranog filma, a zamišljen je kao eksperiment u filmskoj strukturi i načinu iznošenja priče. Autor pokušava dokazati da film može funkcionirati ako se razbije linearnost priče u korist izgradnje raspršene i naizgled konfuzne biografske iluzije. U konačnici rad rezultira fragmentarnošću, nelinearnošću, vremenskim i logičkim skokovima, nestabilnošću i polivalentnošću likova. Iako na prvu zvuči komplicirano i apstraktno, Čučiću, u savršenoj trostrukoj ulozi u ovom filmu, to savršeno uspijeva.
O čemu se radi?
U filmu Polako nikuda primijenjen je postupak varijantne repeticije – isti događaj ispričan je dva puta za redom, samo što je drugi put izložen elaboriranije. Zajedničko objema verzijama priče su glavni junaci Oleg i Marta – student vizualnih umjetnosti, ovisan o drogama i knjižničarka, ovisna o mnogočemu. Njihovi portreti napravljeni su kao ogledala. Kada se Marta gleda u ogledalu ona ne vidi sebe već Olega i obrnuto. U njihovim avanturama izmjenjuju se epizode lutanja po susjedstvu, seksa, obećanja, pijanstva i smrti. “Krajnja namjera autora je da gledatelj kroz dvostruki portret iste osobe svjedoči vizualizaciji istovremenog dolaska smrti i ljubavi.” – Kaže redatelj Čučić.
Sjajna filmska ekipa
U glavnim ulogama su Katarina Arbanas i Jura Ruža, a u sporednim Ksenija Marinković, Marina Redžepović i Bojan Perić. Direktor fotografije je Marinko Marinkić, skladatelj Goran Štrbac, montažerka je Marta Bregeš, scenografi su Darwin Butković i Đorđe Jandrić, kostimograf Viktor Wolf, majstor maske Sanjin Vudrag, a dizajneri zvuka Bojan Perić, Goran Štrbac i Krešimir Šušljek. Producenti su Damir Čučić, Matko Burić i Hrvoje Selec, a film nastaje u produkciji Hrvatskog filmskog saveza.
Multitalentirani Multitalentirani Damir Čučić
Damir Čučić autor je više od 40 dokumentarnih, eksperimentalnih filmova i kratkometražnih igranih filmova. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih filmskih nagrada. Njegovi filmovi prikazani su na festivalima u četrdesetak zemalja s gotovo svih kontinenata i u programima niza europskih javnih televizija. Njegov dugometražni igrani prvijenac Pismo ćaći osvojio je Veliku zlatnu arenu na 59. Festivalu igranog filma u Puli 2012. godine, a Čučić je nagrađen za najbolju montažu i nagradom Breza za najboljeg debitanta. Dokumentarni film Mitch – dnevnik jednog šizofreničara nagrađen je na međunarodnom festival dokumentarnog filma FID Marseille te je prikazan na prestižnim festivalima poput Sarajevo Film Festivala i DokuFest u Prizrenu.
