Književnost Elene Ferrante na našim prostorima iznova zaživljava među publikom u svakom novom izdanju već poznatog ili sasvim svježeg naslova. Ove se godine za domaću čitateljsku publiku timeline idealno poklopio – izdavač Profil knjiga pripremio je novo izdanje njezinog romana Mračna kći, a nedugo zatim stigao nam je i prvi trailer za film snimljen upravo po Ferrantinoj knjizi.
Na prvu loptu film ima sve što mu treba za komercijalni uspjeh – režirala ga je Maggie Gyllenhaal, a glavne uloge igraju Olivia Colman, Jessie Buckley i Dakota Johnson. Kad su svjetski poznate novine i magazini poput The New York Timesa ili Timea već dokrajčili svoje retrospektivne liste najboljih filmova 2021. godine, film The Lost Daughter stigao je u kina i izazvao pomutnju na već koncipiranim ljestvicama.
Od 6. siječnja prikazuje se i u našim kinima. Neće, pretpostavljamo, privući publiku kao što je to učinio blockbuster o Jamesu Bondu, ali zasigurno će joj se urezati u pamćenje kao rijetko koja drama.
Maggie Gyllenhaal izvukla je na površinu najbolje iz romana
Prvi je put prihvatila ulogu redateljice dugometražnog filma i u tome je trijumfirala. Maggie Gyllenhaal tijekom posljednjeg smo desetljeća gledali u brojnim impresivnim filmskim ulogama za koje je nebrojeno puta bila nominirana za prestižne nagrade, među kojima je i Oscar. Međutim, njezin peak u filmskoj industriji bit će redateljski angažmani koji će se, uopće ne sumnjamo, zaredati nakon debija ovakve razine.
Film The Lost Daughter prati Ledu (Olivia Colman), ženu u četrdesetim godinama koja stiže u Grčku na ljetovanje. Smješta se u, na prvi pogled, lijepo uređenu kuću za odmor, ali ona, kao i cijela priča koja će se uskoro razviti, nosi u sebi nešto trulo. Baš kao trulo voće koje je posloženo na pravu stranu i izgleda primamljivo, dok ga Leda ne primi u ruke.
Dane provodi na plaži, u restoranu, na svom balkonu, u kinu. Radnja zapravo počinje kad Leda na plaži ugleda i upozna obitelj Amerikanaca, posebno Ninu (Dakota Johnson). Mlada majka kojoj vrijeme na plaži prolazi u brizi za malu djevojčicu počinje u Ledi prizivati vlastito iskustvo majčinstva. Kad malena Elena nakratko nestane, Leda se baci u potragu za djetetom, kao i svi na plaži i uspije je pronaći zaigranu s lutkom. Djevojčicu uspješno vrati obitelji koja ju još uvijek traži na plaži, a lutku – kriomice uzima sa sobom. Otada se počinje polako skidati sloj po sloj Ledine majčinske priče iz mlađih dana u kojoj je izvrsno igra Jessie Buckley.
‘Kvaka’ u ovom filmu je upravo to da je nema – Gyllenhaal će veliki broj gledatelja navesti na kakvo crno iščekivanje. Zašto se Ledi javljaju flashbackovi vlastite rane faze majčinstva s dvije djevojčice? Što se dogodilo njezinoj djeci? Je li se zbog njezinog ‘nemara’ rasplela kakva tragedija ili trauma? Nemala će publika upasti u tu klopku i iz ove jedinstvene drame unaprijed stvoriti triler. No, njezin je najveći adut upravo nevjerojatan prikaz roditeljstva odnosno majčinstva kao traume same po sebi. Redateljica i scenaristica filma (Gyllenhaal) dotaknula se jednog od najvećih tabua današnjice – majke koja u tome ne uživa, kojoj briga za djecu ne dolazi prirodno i kojoj dijete, iako je to istina za mnoge, mnoge majke, nije ‘promijenilo život i pokazalo svrhu.’ Štoviše, poljuljalo joj je svako poimanje identiteta.
Napetost koja ne vodi onome na što smo naviknuli
Dok Leda u sadašnjosti odlazi na večeru s mladim zaposlenikom na plaži (Paul Mescal) koji će kasnije biti jedan od ključnih likova u raspletu priče, tješi Ninu koja se još uvijek bori s dječjim tantrumima uzrokovanim nestalom lutkom (s kojom Leda tijekom cijelog odmora spava) i ulazi u britke ‘nesuglasice’ i dijaloge s Nininom starijom trudnom sestrom, gledati je u prošlosti bez sumnje je neugodno iskustvo. Jer je ljuta na svoje kćeri, povisuje glas na njih, djeca joj nisu prioritet – sve na što nismo naviknuli gledati na filmskom platnu. Neugodno nam je jer, iako smo u filmskoj umjetnosti već gledali majčinske zlikovce (prisjetimo se samo filma Carrie), film The Lost Daughter ne prikazuje nikakav ekstrem ili karikaturu majke – samo njezinu realnost.
Film se odlikuje i besprijekornom estetikom na kojoj je radila snimateljica Hélène Louvart. Bez obzira što to u svojoj suštini nije, The Lost Daughter ima elemente trilera i u svom tempu radnje, glumi glavnih likova pa i vizualnom dojmu koji se mijenja ovisno o sceni. Film je napet, bez daljnjeg, ali na svoj vlastiti, uvrnuti način.
Ako još niste, svakako ga pogledajte na velikom platnu u kinima i garantiramo vam da ćete izaći frustrirani, oduševljeni ili razočarani, ali nikako ne i indiferentni.
